Na zadnjem je danu Festivala europske kratke priče 5. lipnja na programu bilo čitanje pod naslovom 'Otkrivanje Amerikā'. Tom su prilikom u Vip clubu nastupali Josip Novakovich, Korana Serdarević i Xaver Bayer.
Razgovarali smo s Koranom Serdarević, našom nagrađivanom kratkopričašicom i profesoricom hrvatskog jezika i književnosti. Ove joj je godine izdana prva zbirka Nema se što učiniti, a te je večeri publici pročitala priču pod naslovom 'Buža'. ***
Kao mlada autorica kratkih priča, imate li uzora u pisanju?
Naravno da imam, posebice stoga što sam studirala kroatistiku i komparativnu književnost. Ipak, odmah sam se pokušala prebaciti na taj drugi stadij gdje se odričem uzora i pokušavam stvoriti neki svoj pristup, trudeći se da ono što sam naučila od velikih prenesem u svoj vlastiti izražaj.
Čitala sam dosta hrvatske književnosti, možda čak više nego strane, jer mislim da je vrhunskih knjiga previše i nemoguće je sve obuhvatiti. Od stranih sam čitala Čehova koji je klasik, ali sam se ipak probala više držati našeg malog svijeta jer nemam neke velike svjetske ambicije. Želim ostati ono što jesam i izražavati se u vlastitom jeziku u kojem mogu biti iskrena. Od konkretnih imena tu su autori poput Desnice, Novaka, Marinkovića, pa i neki novi autori.
Prije par godina je Centar za ženske studije organizirao književni festival pod nazivom Kratka priča je ženskog roda. Mislite li da je taj format pogodniji za 'žensko pismo' od primjerice romana?
Osobno ne volim kad se rodno određuje bilo što, pa tako ni književna forma, ali činjenica je da se posljednjih pet-šest godina pojavilo puno kratkopričašica, poput Olje Savičević Ivančević, Maje Hrgović, Tanje Mravak... Vidi se da ima žena koje mogu poduprijeti tvrdnju da postoji ženski potpis u toj formi, iako ne mislim da bi se to moralo unutar teksta primjećivati kao nešto što je razlikuje od 'muškog' pisanja. Ipak, smatram da trenutno u nas postoji val kratkih priča koji više nije muško-ženskog roda i vjerujem da će se to kroz neko vrijeme iskristalizirati kao nešto što je važno.
Planirate li uskoro napisati roman?
Da! Počela sam pisati roman, makar ne smatram da je nužno da ga ostvarim do kraja. To je ona stara priča da kratkopričaši kad-tad probaju napisati roman. Pokušat ću ga izvesti dok me drži strast za njim, a ako prestane, onda ćemo nastaviti pisati kratke priče.
Kao profesoricu književnosti, zamolila bih vas kratak komentar Prijedloga nacionalne strategije poticanja čitanja Ministarstva kulture.
To je naravno jako važno, mada dok god netko nema konkretne planove kako će se Prijedlog provoditi u djelo na svakodnevnoj razini, sve ostaje na teoretiziranju. Osobno mislim da profesori tu mogu najviše pridonijeti, ako im se naravno ostavi neka sloboda po pitanju kurikuluma. Baš zato trenutno sa svojim učenicima radim slobodnu lektiru, koja im je obavezna, ali gdje oni sami odabiru knjige. Događa mi se da me odista iznenade. To što su njihovi interesi drugačiji, ne znači da interesa nemaju. Oni su prvaši i najviše vole čitati Harryja Pottera, Igre gladi i SF, ali zanimljivo je što mi, recimo, na sat donose i Camusa ili Hemingwaya.
Volite li čitati pred publikom?
Zapravo, pošto sam imala nekog iskustva u kazalištu i na radiju, nije me sram nastupa, ali smatram da književnost nije forma koja bi se trebala tako prenositi. To je jedan od medija u kojem bi čovjek ustvari trebao uživati sam, jer onda može sam osmislit neki svoj svijet. Kad ti netko čita, nužno ti nameće neku svoju percepciju.
Smatrate li ipak kako ovakvi književni festivali imaju ulogu u poticanju interesa za knjigom?
Naravno da festivali tome doprinose. Pogotovo je Festival europske kratke priče sada percipiran kao festival dobrih vibracija i pozitivne energije. Mislim da se to uvijek osjeti, a to je najbolji mogući način da se potakne interes za kratku priču, pa i bilo koju drugu formu.
Lina Gonan
foto: FB
***
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
