Batrganje s traumom

Djevojčica "u šarenoj haljini na cvjetiće" u ruci drži gušterov rep koji se "izvijao i batrgao kao da je još dio stvarnog svijeta, kao da nije samo odbačeni batrljak, imitacija života". Nju u priči "Njihova" gleda Sestra, medicinska sestra, čije je lično ime izblijedilo jer je njena profesija postala njena suština. Sestra koja ostaje vjerna Hipokratovoj zakletvi i kada joj sin umire u ratu, a ona pomaže čak i neprijateljskim vojnicima. Ovo je jedna od mikroscena nove zbirke Korane Serdarević Gušterov rep, u kojoj se naslovnom metaforom opisuje sva kompleksnost i grotesknost života – čistota i nevinost djevojčice u cvjetnoj haljini sa surovošću otkidanja dijela jednog živog bića u koje ona nešto gotovo nježno šapće; ironija boli majke koja "krpi" tuđe sinove, a svoga ne uspijeva da zakrpi. A opet, ta metafora sa sobom nosi onu prećutanu nadu u regenerativnu sposobnost jer na mjestu starog izrasta novi rep.

I ljudi, kao i gušteri, ispostaviće se u ovoj zbirci priča, mogu da prežive čak i nakon povrede, oni se odriču batrljka da bi nastavili život. Ali proces odbacivanja – proces je gubitka, koji ne može proći bez radikalnih posljedica. Upravo zato za naslovnu metaforu i nije izabran samo gušter, kao cjelovit ili regenerisan, već gušterov rep, koji simboliše ono što je otrgnuto, i na neki način žrtvovano radi preživljavanja. Autorka upravo dinamiku priča gradi na toj napetosti između nekadašnje cjelovitosti i "nove normalnosti" nakon traume odbacivanja. Gubici bliskih osoba su višestruki, bilo da je to srednjoškolska ljubav, sin, partner, čak i gubitak ljubimca. Sa gubitkom su povezane i svakovrsne traume, koje za posljedice imaju PTSD, paranoju, histerične napade i mentalne i psihijatrijske tegobe. U stvari, pitanje koje se kroz priče konstantno provlači kroz variranje naslovne metafore jeste da li je život išta više od tog batrljka gušterovog repa?

Istina, autorka vrlo vješto izbjegava da svoje junakinje i junake prikaže kao patetične karikature, i to koristeći nekoliko starih i provjerenih književnih trikova. Prvo, ona prikazuje likove najrazličitijih rodnih, seksualnih, starosnih, klasnih identiteta. Već tom raznolikošću se postiže uvid u to da su životna iskustva kompleksna, a ne istovjetna ili shematizovana. Takođe, time se otvara prostor za prikazivanja velikog raspona i nijansiranih emocija – od tragedije, sjete, umrtvljenosti, preko zavisti, očaja, do neočekivane solidarnosti i savezništava.

Na primjer, u jednoj od najkompleksnijih priča "Na liniji trinaestice", koja je pritom smještena u sredini zbirke, i koja je inspirisana najvećom prometnom nesrećom u Zagrebu 1954. godine, kada je tramvaj 13 izletio iz šina, nesreća je prikazana iz više perspektiva – samohrane majke udovice, lezbejke, sredovječne žene. Posebno je uspjelo to što se spisateljica ne zadržava samo na tome da izmašta višestruke sudbine putnica, već i što se poigrava i sa empatijom onih sa druge strane papira. Kome je sudbina dodijelila da preživi nesreću, a da li smo mi možda pomislili da je trebalo biti drugačije? Da li sa nekim iskustvima više, sa drugima manje saosjećamo?

Osim toga, likovi nisu pasivni pioni viših sila i nametnute sudbine. Oni se opiru, čak i kada je to na autodestruktivan način. Otpor je i osveta, kao u priči koja je naslovljena kao i sama zbirka. Na ovom mjestu ne razotkrivajući do kraja klasičan, gotovo mopasanovski zaključni obrt, može se kao primjer osvete dati to kako pripovjedačica od svog supruga krije važnu informaciju čime ga zarobljava u osjećaju krivice, kad već on sam ne percipira koliko je ona žrtvovana kućnim i višestrukim radom, dok on lošu situaciju koju je prouzrokovao neodgovornim ponašanjem koristi za lični rast i profesionalni razvoj. Otpor je i kada u priči "Čistačica" žena poslije više decenija dobije priliku da se osveti zbog rodno zasnovanog nasilja koje je preživjela. U svakoj od ovih priča delikatne teme poput rodno segregiranog kućnog rada, rodno zasnovanog nasilja, traume, prikazane su sa neophodnom autorskom empatijom, senzibilnošću i nijansiranošću.

Dosljednost u izrazu i posvećenost tome da svaka priča bude zaokružena bez viškova i nemotivisanih mjesta, treći je razlog uvjerljivosti likova. Autorka poznaje sve klasične narativne tehnike poput potencijala nepouzdanog pripovijedanja, kao u priči "Moja Toskana", u kojoj naratorka čitav svoj svijet upisuje u sina te svaku situaciju prikazuje na distorziran način. Ili u završnoj priči "Sreća" u kojoj se pripovjedačica nalazi u razvijenom stadijumu paranoje. Autorka tehnike poput kontrasta i uparivanja koristi ne samo na nivou jedne priče, već i na nivou zbirke kao cjeline. Tako je sa temom trudnoće u početnoj priči "Jaje" i priči "Tereza nije ovdje". U prvoj, kojom se zbirka i otvara, par bivše i sadašnje žene izokreće se iz patrijarhalnog stereotipa ženske kompeticije u pomalo bizarnu priču o solidarnosti oko djece, potom i doslovce, jajne ćelije. Autorka priču dopunjava ironijskim otklonom i kroz materijalizaciju jajne ćelije jer motivacija priče ne bi mogla da se održi isključivo pukim okretanjem stereotipa "suparnica".

Zbirkom Gušterov rep Korana Serdarević je pokazala kako književnost napisana na empatičan i multiperpektivan način, koja pažljivo pristupa kompleksnosti ljudskih iskustava, umjetničkim izrazom može dati dignitet životnom koprcanju. Više od godinu dana nakon početka globalne pandemije, kada su lični i društveni gubici postali "novo normalno", gušterov rep postaje neobično pogodna metafora da opiše procese gubitka i s njom uvezane traume.