Pogled izvana: 'Muzej revolucije'

Pavao Pavličić, Muzej revolucije (Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.)

PODSVIJEST POVIJESTI

Stari majstor narativa Pavao Pavličić nudi nam svoj roman Muzej revolucije u kojemu stvara višestruku, skoro krimi-igru oko identifikacije pravog, glavnog heroja romana. Je li to čuvar Muzeja revolucije koji nam i priča priču o svojim prijateljima (Lujo i Gogo), je li to sam Muzej revolucije koji ima dva lica (u njemu se križaju, kao kod Kafke, javni i intimni prostor, jer je to i muzej i kuća, istodobno), ili je glavni protagonist priče sama povijest, metaforični korelativ tog Muzeja? Ova mreža likova, naravno, ima svoju logiku jer pripada ideološkoj razini koja se provlači kroz cijeli roman, a zna se pretvoriti i u meta-ideologijsku semiotiku, jer je upravo ideologija predmet njezinog interesa i analize. Ideologija, shvaćena kao povijest, i to osobno proživljena povijest (naratora, čuvara Muzeja), ali i kao kolektivni testimonij (jer je, prvo, taj čuvar Muzeja negdašnji student povijesti, a drugo, u samom Muzeju on pronalazi knjige dojmova koje doživljava kao različita, često kontradiktorna svjedočanstva o jednim te istim povijesnim zbivanjima.)

Ako izuzmemo tematizacije povijesti, od romana ostaje jedna veoma jednostavna geometrizacija, skoro shematizacija u odnosima likova. Naime, Lujo, Gogo i naš povjesničar, čuvar Muzeja u doba zadnjeg rata u Hrvatskoj, nerazdvojni su prijatelji koji su 1952. godine položili pionirsku zakletvu u tom istom Muzeju. To znači da su njih troje proživjeli doba socijalističke ideologije, njezin slom i konačno, zadnji rat u Hrvatskoj (što je prezent narativa: čuvar Muzeja zapisuje na praznim listovima Knjige dojmova svoj roman, odnosno priču o svojim prijateljima i njihovu prošlost).

Shematizacija je ideološka: Gogo (Gvozden) je sin narodnog heroja – partizana koji je podigao ustanak u tom kraju, Lujo (Ljudevit) pripada suprotnoj ideologiji, jer je potomak poznatog kapitalista Alojza Kraljevca. Ono što ih povezuje jest kuća koja će kasnije postati Muzej revolucije. "Jer kad je ova kuća vraćena Ljudevitu Kraljevcu (denacionalizacijom, op.a.), ona je na neki način oduzeta Gvozdenu Lončariću, premda nikad nije bila njegova (...) ono što se sad zove (ili se donedavno zvalo) Muzej revolucije, nekada se zvalo Kuća narodnog heroja Milovana Lončarića Nine. Milovan Lončarić Nino računao se za glavnoga narodnog heroja u ovom kraju (...) bio je zapravo namještenik kod Gustava Kraljevca, a onda i kod njegova sina Alojza. U službenoj biografiji je, doduše, pisalo da je bio radnik, ali to je samo djelomično točno, jer zapravo je bio nadglednik i priučeni inženjer, pa čak i gazdin prijatelj, a da se i ne govori kako je imao veću plaću od običnog radnika. Taj Milovan Lončarić otišao je u partizane odmah 1941. – a Alojz Kraljevac ga je ispratio sa suzama u očima i dao mu za uspomenu čak i džepni sat – da bi onda u partizanima napredovao sve do pukovnika i da bi izgubio glavu pred Trstom, baš nekako u vrijeme kad se rodio njegov jedinac Gvozden, koji će od početka nositi nadimak Gogo i provesti život kao dijete palog borca." (17-18).

Već je ovim, na samom početku romana, bačena zamka enigmatskog koda i naviješteno je da će se povijest u romanu otkrivati kao zaplet i rasplet u duhu krimi-detekcije: nikako ne može biti jasno zašto bi netko pomogao svom klasnom krvniku da ode u partizane i da se bori protiv njega (zašto bi netko radio u korist svoje štete?), pa bi mu uz to dao i dar, i to veoma osobni – svoj sat? Jasno je da će nam Pavličić pokušati servirati priču o apsurdu povijesti, o njenoj subjektivnosti, 'savitljivosti', neplauzibilnosti i nepouzdanosti, odnosno da će pokušati otkriti neku skrivenu, dublju logiku koja upravlja poviješću i nama ljudima, koji smo možda samo šah-figure na povijesnoj ploči. Uostalom, i sam autor kroz usta svoga lika, čuvara muzeja, često isporučuje lucidne eseje o povijesti, kao što je ovaj, koji upravo potvrđuje tezu da je povijest nešto što ima svoju unutarnju logiku koja ne mari za osobne motivacije i slobodnu volju: "Tada sam zastupao mišljenje kako u velikim zbivanjima nije toliko važan pojedinac, koliko povijesna zakonitost: ta će se zakonitost poslužiti ovim ili onim čovjekom, bez obzira na njegovu individualnu volju, a ishod će uvijek biti isti, u skladu s tom zakonitošću. Da nije Milovan Lončarić Nino dizao ustanak u ovom kraju, digao bi ga netko drugi, a da nije ona partizanska jedinica strijeljala 28 naših sugrađana, strijeljala bi ih neka druga." (233)

Tako se povijest kod Pavličića javlja kao Aristotelov pojam anankaiona (nužnosti), o čemu piše i Karl Popper, kad traži logiku situacija u povijesti: "Ima mjesta za detaljniju analizu logike situacija. Svjesno ili nesvjesno, najbolji povjesničari često su rabili taj pojam. Na primjer, kad Tolstoj opisuje da je ono što je primoralo rusku armiju da bez borbe preda Moskvu i da se povuče u krajeve gdje je bilo hrane nije bila nikakva odluka, nego nužnost."

Premda Pavličić koristi kao background svog romana filozofiju povijesti koja interpretira osobnost kolektivitetom i koja ne zahtijeva psihologizaciju junaka, postavlja se pitanje je li to dovoljno za roman? Lujo je jedna točka, Gogo je druga točka iste binarne opozicije, a naš pripovjedač-čuvar povijesti je ona točka-neutrum u kojoj se taj sukob balansira: "...nisam li ja uvijek bio samo posrednik između njih dvojice (...) Možda su me trebali zato što ne nalikujem ni jednome od njih dvojice? I još zato što nisam ni nešto treće, nego mogu biti čas jedno, a čas drugo, čas Lujo, a čas Gogo?? (206-207). Taj je trokut prijateljstva, a posebno pripovjedačeva neutralna, deiktična pozicija (čas Lujo, čas Gogo) u osnovi metafora za ponavljanje povijesti u kojoj se pobjednici mijenjaju, pa heroji nakon desetak ili stotinjak godina postaju nitkovi, i obrnuto. To se upravo potvrđuje kad naš čuvar povijesti, koja se želi sama promijeniti nakon izvjesnog vremena, silazi u podrum Muzeja gdje nalazi četiri knjige dojmova: svaka počinje od 1945., ali prva završava nakon desetak godina, druga ponovno kreće od 1945., ali revidira prvu i nastavlja s dojmovima posjetitelja muzeja još novih desetak godina, treća počinje također od 1945. i nastavlja se još tridesetak godina, revidirajući treću... Evo ulomka koji je traumatična (ali točna) definicija povijesti kao deiktičkog, nestalnog i nestabilnog diskursa koji sam sebe cenzurira i revidira u trenutku svog nastajanja i u zavisnosti od toga tko ga upisuje: "Stajao sam nad onim stolom i zurio u četiri knjige ispred sebe, pomalo razabirući što su zapravo radili u ovom Muzeju. Kretali su uvijek ispočetka i pisali knjigu stalno iznova. Samo su se morali pobrinuti da budu različiti rukopisi, pa su mogli biti mirni: kombinirali su autentične zapise s neautentičnima i tako stvarali dojam – u svakome pojedinom trenutku – da je knjiga vjerodostojan dokument i da se iz nje sve vidi. Nije im bilo problem ni da iznova napišu tekstove stranih državnika koji su posjetili Muzej, pa čak ni Titove tekstove koji su se javljali na dva mjesta. A ipak, nisu imali petlje da bace stare knjige, nego su ih trpali u podrum. Ne vjerujem da su ih čuvali iz obzira prema povijesnoj istini; prije će biti da su to činili iz straha da se stvari ne okrenu: nikad ne znaš, možda će Đilas, Ranković, Savka i Miko opet jednom biti pozitivne ličnosti, a u tom slučaju, dobro će biti da se ove knjige nađu pri ruci." (225) Da bi ironija bila veća, naš pripovjedač pokušava napisati roman o osobnosti (o prijateljstvu i intimama troje prijatelja) upravo na praznim listovima te falsificirane povijesti.

Time se plasira i izvanredno atraktivna teza (točka oslonca ovog romana) da i povijest ima svoju nečistu savjest, odnosno podsvijest: "Možda je, ukratko, ovaj podrum podsvijest kuće, grada i cijeloga nekdašnjeg društva. Još više, možda je podsvijest same revolucije." (234)

Ako stvari tako stoje s poviješću, ako je ona najnepouzdaniji diskurs i skriptor koji uklanja i briše, i nanovo upisuje naše sudbine, je li ipak dozvoljeno u književnom smislu da se shematizacija junaka umnožava do beskraja? Tako se događa da onaj upravo nevjerojatni trokut prijateljstva dobije i četvrtu točku: ženu u koju će sva trojica biti zaljubljeni! Mogućnost da se to dogodi jest minimalna, ali je mi kao čitatelji prihvaćamo kao motiviranu, jer smo već s autorom prešutno 'potpisali' konvenciju da povijest ne mari za pojedinca i njegovu volju, već da će se poslužiti njime kao figurom na šahovskoj ploči! Kosjenka Krešić će tako najprije biti Gogina supruga, zatim Lujina, i na kraju će se naći u naručju i našeg povjesničara i čuvara muzeja. Sasvim predvidljivo, jer smo već prihvatili povijesnu shemu (ako smo je prihvatili) - sve je moguće, ciklično, povratno; povijest se samo doima distaksičnom, ona jeste pravilno vraćanje vrijednosti. Kosjenka, kao i ostali likovi, jest samo figura u rukama žive povijesti: ona je s Gogom kad je bio jača povijesna figura od Luje i obrnuto. A na kraju se naš čuvar i zapisničar intime na palimpsestu povijesti (na kojem upisuje osobnost) pita: "Nju su oduvijek zanimali samo pobjednici. (...) Ona se udala za Gogu kad je bio pobjednik, a isto tako i za Luju (...) No, ako je tako, zašto sada izabire mene? Po čemu sam ja to važan, čime sam zaslužio njezinu pažnju? Zar misli da je došlo vrijeme ovakvih kakav sam ja? Vrijeme običnih ljudi koji zaziru od svake revolucije(...)? Zar su Kosenku počeli privlačiti tipovi koji ne misle da znaju što je najbolje za ovaj svijet, koji u sve sumnjaju? (...) Pa zar cijeli moj život ne pokazuje da ja nisam i ne mogu biti nikakva povijesna snaga?" (293-294)

Tako se shematizacija i završava na sasvim predvidljiv način: Lujo i Gogo su na suprotnim stranama ratišta. Gogo, koji brani hrvatski teritorij, gine u Domovinskom ratu, 15 minuta prije Luje, koji brani spomenike NOB-a, jer regularno radi u Beogradu u nekoj upravi za zaštitu spomenika. Vijesti o njihovoj smrti prima pripovjedač, čuvar Muzeja, koji i dalje brani Muzej od napada: oni koji pobjeđuju u Domovinskom ratu već su osvojili Knin i dolaze da bi uništili Muzej koji simbolizira (za njih) osvajače koji su sad protjerani, a oni koji gube dolaze da bi uništili sasvim nezamjetnu muzejsku ploču Frankopana koja za njih simbolizira ustaše i NDH. Doista naivno djeluju rečenice koje Pavličić ispisuje u obranu svoje shematizacije, odnosno geometrizacije (ideološke simetrije): "Prema tome, lako je moguće da je upravo Lukina postrojba gonila onu vojsku među kojom se zatekao i Gogo civil, i isto je tako moguće da je upravo Lujo izdao naredbu da se ispali ona kobna granata koja će pogoditi auto u kojem je Gogo sjedio. Prilično je vjerojatno da je Lujo ubio Gogu." (286)

To je sasvim jasan znak da se Pavličićev roman poravnao s predvidljivošću karakterističnom za popularne sapunice-serije, ali se postavlja pitanje: kako je moguće da se to dogodi ozbiljnom i cijenjenom autoru, mada on imao u pozadini i filozofiju koja kaže da je povijest fatum od kojega se ne može pobjeći?

Kad bi se ovaj roman našao u kontekstu makedonske književnosti, ne bi pobudio osobnu pozornost, jer je takvih romana dosta. Da spomenemo samo Kola Čašula (Uspravno) i mlađeg pisca (rođenog 1961.) Blaža Minevskog (Meta). U tim se romanima, kao i u ovom romanu tematizira mogućnost falsificiranja povijesti, također u geometrijski točnim binarnim opozicijama, trokutima i četverokutima, ali na višoj umjetničkoj razini od Pavličićeve. Dakle, ono što bi Muzej revolucije ponudio makedonskom čitatelju (kad bi bio preveden na makedonski) ne bi bilo ništa novo, spektakularno ili zanimljivo. Ostaje dilema je li ta shematizacija, odnosno geometrizacija odnosa između likova i predvidljivost kvaliteta ili manjkavost ovog romana.

Osobno mislim da se radi o manjkavosti, unatoč briljantnim esejističkim Pavličićevim pasažima. Roman ipak ne može postojati bez psihologizacije i motivacije. Bez osobnosti u smislu Berdjajeva. Zato je Muzej revolucije dobar, ali ipak manjkav roman.

Ocjena: *** dobro

Venko Andonovski

Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Vladimira Arsenića pročitajte ovdje.

***

Venko Andonovski (1964), profesor je makedonske i hrvatske književnosti u Skopju. Najčitaniji je makedonski autor u zadnjem desetljeću i jedan od najpopularnijih makedonskih kazališnih pisaca. Objavio je ukupno 31 knjigu, ne računajući ponovna izdanja. Dvaput je odbijen za člana MANU (Makedonska akademija znanosti i umjetnosti), kao mladi talent, ali opet, nedovoljno star. Prvi je makedonski dobitnik nagrade 'Balkanika' za roman Pupak svijeta (2001). Nada se još uvijek, premda sebe više ne smatra važnim piscem kao u mladosti.