Zavojite refleksije

Darija Žilić: Tropizmi 2 (Litteris, Zagreb, 2013.)

Pitam se može li mladu kritičarku zapasti čudniji zadatak od pisanja o književnim kritikama starije, iskusnije i nagrađivane kritičarke. To što je književna kritika žanr koji je uvijek spoj subjektivnoga i objektivnoga te je individualan pristup književnome djelu nešto što se kod književne kritike podrazumijeva, dodatno otežava posao. Književna kritika zanimljiva je upravo zbog te hibridnosti – ona je istovremeno i subjektivni doživljaj teksta, i pokušaj tumačenja, 'seciranja' teksta, ali i njegovo vrednovanje – spoj znanstvenoga i literarnoga. Na kritičaru je pak da se odluči na koji će od tih aspekata staviti naglasak, hoće li mu važnija biti analiza ili valorizacija teksta, kreativnost i poentiranost ili znanstvenost.

Na početku, Tropizmi 2 druga je knjiga kritika i ogleda o književnosti, kao što sam podnaslov kaže, koje je Darija Žilić objavljivala prošloga desetljeća u mnogobrojnim časopisima i na Trećem programu hrvatskoga radija. Knjiga se sastoji od tri dijela: prvi dio čine kritike o knjigama suvremenih pjesnika i pjesnikinja, drugi dio čine ogledi o suvremenoj prozi, publicistici i teoriji, a zadnji je dio prepiska između Darije Žilić i Slađana Lipovca o suvremenim poetskim zbivanjima. 

Ovdje nije riječ o kakvom sustavnom prikazu suvremene književne regionalne produkcije, nego o prikazu tekstova koji su na neki način zaokupili autoričinu pažnju, te najveći dio knjige čine tekstovi koji govore o pjesničkim knjigama, a ne smije se zaboraviti naglasiti kako Žilić posebno zanimaju tekstovi feminističkoga i queer predznaka. Posljednji pak dio služi kao kraći komentar domaćoj književnoj sceni i nudi predodžbu o Darijinim uobičajenim aktivnostima.

Kritički pisati o poeziji posebno je zahtjevan posao i traži istančani senzibilitet, stoga ne čudi što ga mnogi naši kritičari izbjegavaju. Dariji tankoćutnosti ne nedostaje, i sama je pjesnikinja, tako da vrlo vješto slijedi i podcrtava osnovne preokupacije pjesnika o kojima piše, precizno ističući književne postupke kojima se autori koriste. Naime, Dariji je važnije čitatelju predočiti knjigu pjesama kroz vlastito, često vijugavo tumačenje (uz brojne primjere stihova) od kakve sustavne analize djela. Razlog tomu može se pronaći u ograničenju forme, ali i u predmetu analize, zato što se lako može uočiti kako je Darija mnogo oštrija i preciznija kada govori o teorijskim tekstovima i antologijama nego kada se bavi pjesničkim knjigama. 

Prebirući pažljivo po slojevima pjesničkih svjetova Branka Čegeca, Marija Suška, Branislava Oblučara, Aleša Debeljaka, Božice Zoko, Ane Brnardić, Marije Lamot i drugih, Žilić ih postavlja u društveno-politički kontekst, pri čemu uvijek želi naglasiti recepciju autora, njegove uzore i jedan širi okvir u kojem je djelo nastalo. Odlučivši se za takav kulturalni pristup djelima, autorici često promakne opisati strukturu književnoga djela, primjerice navesti cikluse u zbirci ili detaljnije opisati pjesnički stil. 

Također, Darijini tekstovi rjeđe su vođeni kakvom zajedničkom niti, a češće kao da slijede njezin autentičan čin čitanja, što čitatelju ponekad otežava dobivanje jasnije slike o samome tekstu i njegovim obilježjima. Ponovo se vraćamo tomu kako je Dariji važnije pružiti skicu pozicije lirskoga protagonista u danome kontekstu od sustavnosti i zaokruženosti, a svoj postupak primicanja tekstu i odmicanja od njega naznačila je već u odabranome naslovu, aludirajući na gibanje biljnih organa prema izvoru ili od izvora podražaja, što riječ 'tropizam' označava u biologiji. 

Naslovom se Darija referira i na istoimenu knjigu francuske književnice Nathalie Sarraute, kod koje pojam tropizama predstavlja raznolike senzacije unutarnjega života koje prethode verbalnomu izražavanju. Tako ta riječ uistinu postaje ključ za razumijevanje Darijine kritike – slikovita oznaka njezinih dinamičnih refleksija, oznaka titranja, savijanja njezina pera pred poetskim podražajima.

Drugo važno obilježje njezine knjige, već spomenuti interes za feministički i queer diskurs, također je vezan uz njezinu potrebu za kontekstualizacijom. Naime, autorica se bavi poezijom i prozom queer tematike, knjigom Đurđe Knežević Feminizam i kako ga steći, mogućnošću društvene angažiranosti i konstituiranjem ženskih subjekata u suvremenoj ženskoj poeziji, ističući važnost rodnog pitanja unutar neoliberalnog kapitalizma. 

U tekstu 'Poezija kao emancipatorski diskurs i ženski subjekt u suvremenoj poeziji' donosi odličan prikaz suvremenoga regionalnog ženskog pisma kroz prizmu njegove aktualnosti. Pritom ističe autorice Šejlu Šehabović, Danicu Pavlović, Jelenu Savić, Sanju Sagastu, Aidu Bagić, Sašku Rojc i druge, a važne su joj upravo nomadska, promjenjiva pozicija lirskih subjekata te metode podrivanja patrijarhalnog sustava u njihovim pjesničkim knjigama.

Žilić nam tako u svojim tekstovima poeziju predstavlja kao oblik aktivizma, ali i kao traganje za začudnošću, a svakako zaslužuje pohvale zbog interesa za mlađe i marginalizirane autore i autorice te regionalnu produkciju. Njezine kritike nude jedan poticajan prikaz, podsjetnik na razloge zbog kojih se vraćamo poeziji (čak i kada nam se čini da je izgubila svaku ulogu u našem društvu) i preporuke onima koji nisu samo 'bića na površini'. Iako bi Darijinim kritikama dobro došlo više sistematičnosti i neka vrsta sinteze, nije upitno kako je njezina uloga u našem književnom i kritičarskom životu velika. 

Nedostaci koje nalazimo u njezinim tekstovima stoga se i ne trebaju smatrati nedostacima u pravom smislu riječi, oni su više posljedica njezina pristupa i predmeta te poimanja poezije kao neposredne i suptilne reprezentacije naše stvarnosti. A njezine refleksije duboko su vezane za taj predmet – zbog čega i jesu kadikad zavojite, vibrantne, neposrednije, poentiranije – učeći sve nas, a posebno mlade kritičare, kako je početak i kraj svega uvijek iskren užitak u čitanju.

Kristina Špiranec
foto: Feliciano Guimarães

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.