Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Svijest svakog od nas je monáda – "nedjeljiva cjelovita jedinica ili najmanji i nedjeljivi element stvarnosti", citat je kojim započinje roman Monáda, prvijenac Sane Perić. Svako je sam sa sobom u svojoj glavi, ali umjetnost, pa tako i književni izražaj, daju nam mogućnost da zavirimo u svijest književnih likova. Upravo je žanr autofikcije, koji je u neku ruku obilježio književnost prve dvije decenije 21. vijeka, pogodan za poigravanje sa granicom između fikcionalne i "realne" svijesti. Tokom posljednjih godina, ovaj žanr je i u našem regionu sve popularniji. O tome govori i činjenica da je regionalna nagrada "Meša Selimović" za najbolje romane objavljene tokom 2017. i 2018. godine dodijeljena autofikcijama Semezdina Mehmedinovića Me'med, crvena bandana i pahuljica i Senke Marić Kintsugi tijela.

Zapaženost i čitanost romana Senke Marić veliki je korak za književne scene regije, uzevši u obzir dvostruke rodne standarde kada je ovaj žanr u pitanju. Naime, kako u kritici romana Monáda već piše Asja Bakić, u dominantnom diskursu književnog polja važi da kada muškarci pišu o svakodnevici to se uzima kao "ozbiljan" i više nego legitiman pristup. Kada međutim, književnice pišu autofikcije, često im se zamjera kako su nesposobne za "vrednije i komplikovanije" žanrove, da su teme kojima se bave "banalne". S druge strane, kako to dobro poentira Sally Rooney govoreći o razotkrivanju identiteta Elene Ferrante i diskusiji o tome kako se, eto, samoj autorki nisu dogodile stvari o kojima piše, ovakvim se diskursom učvršćuju predrasude o književnicama kao pasivnim. Neosnovano predubjeđenje je da one samo promatraju stvari koje se oko njih događaju da bi ih zapisale, jer nisu u stanju da ih zamisle. A upravo izmišljanje je  u osnovi književnog rada, obrazlaže jedna od najuticajnijih angloameričkih autorki milenijalske generacije.

Dakle, ako žene pišu autofikcije, onda nisu kreativne jer samo "kopiraju" realnost. Međutim, i ukoliko pišu fikcionalne žanrove, onda je njihovo umijeće osmišljavanja fikcionalnog svijeta uvijek pod sumnjom da je u pitanju puko kopiranje realnosti. Iako, upravo uobličenje i koncepcija koje stoje iza književnog teksta, njega čine umjetničkim tekstom, a ne sirova građa, bila ona manje ili više realistična.

Između digitala i štampe

Kada se uz takav status autofikcije koju pišu žene doda još i često nipodaštavanje blogova i različitih dužih ili kraćih formi koje nastaju na internetu, onda je jasno da je kontekst u kojem Sana Perić objavljuje svoju prvu knjigu, naslovljenu Monáda, potencijalno nepovoljan ili u najmanju ruku izazovan. Tekst je oblikovan kao tok svijesti, koji premrežuje osnovna nit – pripovijedanje o iskustvima i razmišljanjima pripovjedačice tokom četvrte decenije njenog života. Ona nas provodi kroz lične i profesionalne dileme karakteristične za većinu onih koji su rođeni od početka osamdesetih do druge polovine devedesetih godina prošlog vijeka. Dijelovi teksta preuzeti su sa autorkinog bloga Rusulica, na kojem je godinama pisala.

Međutim, prebacivanje teksta iz forme bloga u formu samostalne knjige na ljestvici konzervativnijih pristupa književnosti značilo bi ne samo variranje i poigravanje sa različitim medijima, već i dodavanje tekstu jedne note ozbiljnosti. Još uvijek gotovo da ne postoji praksa kritike književnih blogova, dok štampane knjige dobijaju manju ili veću kritičarsku recepciju, za šta je upravo primjer knjiga koja je predmet i ove recenzije.

Prenošenje teksta bloga u formu štampane knjige već na nivou formata značajno utiče na način na koji se tekst prezentuje i potom u čitalačkom doživljaju percipira. Na blogu tekstovi nastaju tokom dužeg vremenskog perioda i manje ili više simultani su sa zbivanjima koja su se odigrala u realnom životu. Naravno, blog dopušta i reminiscencije, kao i predviđanja. Blog je i prostorno neograničen, u tom smislu da nema ograničenja dužine tekstova, već sama autorka odlučuje kada će staviti tačku na blog post. Postovi mogu biti naknadno editovani, što znači da je moguće uraditi različite vrste intervencija, poput dodavanja nekog komentara ili dodatne informacije. Ujedno, postovi su međusobno hiperlinkovani. Konačno, blogu može da pristupi svako ko ima pristup internetu.

U slučaju štampanog izdanja, unekoliko je komplikovanije nabavljanje regionalnih izdanja, i papirnati primjerci knjiga najčešće se naplaćuju. Čitalačka percepcija knjige, za razliku od bloga, zasniva se na pretpostavci da je u pitanju zaokružen tekst, čak i kada su prilozi u njemu iz različitog vremena nastanka (npr. kada su u pitanju izabrane priče jednog ili više autora⋮ki).

Multimedijalni institut, koji je ovu knjigu objavio, u skladu sa svojom praksom proizvodnje otvorenog i svima dostupnog znanja, svoja izdanja postavlja besplatno u onlajn formatu. Na taj način opet dolazi do svojevrsne igre, jer Monáda postoji u barem tri forme – digitalnom blogu, digitalnoj i štampanoj knjizi.

Slojevi višestrukih formata upisuju se u iskustvo čitanja Monáde. Prije svega, sam pripovjedačičin blogerski ton je neposredan, intiman, i usmjeren na propitivanje sopstvenog iskustva. Međutim, kako drugačija pravila važe za književni tekst, pred njega se postavlja imperativ zaokruženosti i autonomnosti. Prostije rečeno – on mora da ima sopstvenu logiku i njoj prilagođenu strukturu da bi imao čitalačku publiku. Zato je prvi autorski izazov kako zainteresovati one koji čitaju da ostanu uz pripovjedačicu? Zašto bi, u ostalom, ikoga zanimalo da se detaljno upućuje u ono što se dešava u nečijoj tuđoj glavi, osim kratkotrajne znatiželje?

Kako i o čemu?

Odgovori na ova pitanja mogu se potražiti na dva nivoa. Na jednom, u načinu na koji je uobličen pripovjedačičin govor. I na drugom – samo iz razloga preglednosti odvojenom, ali suštinski povezanom sa prvim – zbog onoga o čemu ta pripovjedačica govori, koje teme obrađuje.

Kada je u pitanju način, odnosno stil pisanja Sane Perić, on bi se mogao opisati kao fino izgrađeno tkanje od nekoliko različitih niti koje se međusobno povezuju i dopunjuju, sa često vrlo upečatljivim i razvijenim slikama. Te fine varijacije u tekstu ogledaju se kroz smjenu nekoliko tipova pasaža – filozofske reminiscencije, autorefleksije o sopstvenim iskustvima i emocijama, atmosferične prikaze, posredovane dijaloge sa drugim likovima, i ironijske, humorističke olakšavajuće momente. Ove varijacije daju dinamiku tekstu, koji zbog samog tipa pripovijedanja ima veoma ograničene dinamičke mogućnosti. Sve one se uvezuju u jedan relativno ujednačen tok.

Autorka se dosta uspješno snalazi i na mikronivou rečenice ili pojedinačne slike. Sem standardnih stilskih figura, koristi se i postupkom gradiranja. Za to je dobar primjer kada pozicionira junakinjinu/pripovjedačičinu svijest kao jednu tačku na liniji od najmanjih čestica poput elektrona do najširih prostranstava galaksija. Jedna od najčešćih metafora koja se pojavljuje kroz čitavi tekst vezana je za variranje slike "zvjezdanog neba nad nama". Mada ima nekih varijeteta koji se zadržavaju na nivou klišea, ipak je primjetna autorska inovativnost i umijeće da toliko različitih nijansi osmisli na osnovu jednog početnog impulsa.

Takođe, uvodi se i postupak mijenjanja perspektiva. Iako se dobija uvid u jednu svijest, posredno se doznaje i kako drugi vide pojedine postupke i emocije ujedno junakinje i pripovjedačice. Time se postiže nužan ironijski odmak u odnosu na inače povlašćeniji pripovjedačičin ugao gledanja. Iako je, prije svega zbog intenziteta teksta i pripovjedačičine dominantnosti, ovih mjesta moglo biti i više. I to ne samo na način da se prenose ironični komentari drugih likova, već se autorka npr. u metapoetskom ključu mogla više poigravati sa sopstvenom junakinjom/pripovjedačicom. Ili je postojala opcija osmišljavanja drugačijih formalnih rješenja, što bi opet samo doprinijelo ukupnoj dinamici.

Konačno, procesom oneobičavanja figura i jezika, autorka uspijeva da pokrene i dodatno angažuje čitalačku pažnju. Egzemplar za ovaj postupak bila bi slika u kojoj pripovjedačica postavlja pitanje o tome "na kojoj visini prestaje državna granica", te da li nestaje postepeno sa atmosferom ili "državi granica nema", nego se razvija u svemir dok ne naiđe na granicu države sa neke druge planete: "I onda je pitanje ko je bio brži i ko je bliži i ko je veći i ko je jači i valjda onda taj ima pravo na taj dio svemira." Ovakvim poigravanjem sa očekivanom percepcijom granice kao "samorazumljive" linije u horizontalnom prostoru obesmišljava se sama ideja prostornih granica, koje već i onako jesu konvencije uslovljene nacionalističkim ideologijama koje dominiraju od 19. vijeka. Nešto što se čini poznatim junakinja/pripovjedačica vidi na iskrivljen način, čime i one koji čitaju tjera da preispitaju sopstvene granice. S druge strane, slabiji su segmenti teksta kada autorka koristi opštepoznate slike poput karnevalizacije, razvijajući ih na nekoliko strana i dodatno suvišno pojašnjavajući već ionako poznate ilustracije.

I pored svih raznolikosti na nižim i srednjim nivoima teksta, očite su ipak i granice samog žanra. U realnosti smo osuđeni na zarobljenost u sopstvenu svijest i, u stvari, sami sebe najviše iritiramo, a nikako ne možemo pobjeći iz sopstvene glave. U tom smislu i kada nam tokom čitanja neminovno, prije ili kasnije, pripovjedačica počne dosađivati, kada je iritantna, umišljena, djetinjasta, kada njena zapažanja djeluju banalno, ili s druge strane, kada nam prenosi kompleksna osjećanja tuge, usamljenosti, neuroze, čitalačke reakcije u neku ruku kopiraju realističan mehanizam reagovanja na intenzivost sopstvene svijesti i iskustava. Istina, ovaj mehanizam više djeluje kao nusprodukt žanra i forme koja je iz bloga prebačena u formu knjige. Ovaj bi aspekat bio svakako efektniji da ga je autorica (ne pripovjedačica) na neki način razotkrila i osvijestila ga, eksplicitnije se sa njime poigravajući i jasnije ga koristeći u procesu junakinjinog/pripovjedačičinog samoprihvatanja.

Jer ova knjiga upravo i predstavlja pokušaj žene u tridesetim godinama da pronađe sopstveno uporište. Junakinjin put da barem prihvati svoje mjesto u svijetu, ako ne može ni svijet ni sebe lako da promijeni, većim dijelom se zasniva na tegobnom probijanju kroz dileme i nesigurnosti, te neizvjesnoj najavi olakšanja, ako do kraja knjige do njega uopšte i dođe. Postepeno kompleksna iskustva se talože i junakinju usmjeravaju ka putu pronalaženja stabilnije pozicije u sopstvenoj svijesti, svijetu i univerzumu. Ovaj tok, koji se vezuje za sam naslov, kroz jednu filozofsku nit uspostavljanja veze od najmanjih elemenata poput elektrona, preko ljudske svijesti, planete, do čitavog univerzuma, konkretnije se kontekstualizuje kada autorka u priču uvodi teme života mladih žena na periferiji Evrope.

Sana Perić tako u dugoj tradiciji feminističkog i kvir pisanja o seksualnosti otvoreno govori o nebinarnosti rodnih uloga, o ženskoj seksualnosti i očekivanim ulogama koje se nameću u kontekstu patrijarhalnog i kapitalističkog sistema, koji preskribira koga željeti, voljeti, koja intima je prihvatljiva, kako izgledati i ponašati se. Suprotno tome, u ovom tekstu ima mjesta za snagu ženskih likova, podjednako kao i za krhkost muških. I korak dalje, otvara se mogućnost za radikalnu ideju abolicije rodnih podjela i prevazilaženje ideje o kontrolisanoj seksualnosti, koja se najviše očituje kroz dominaciju heteronormativnosti. Književna forma dopušta autorki da kroz usta pripovjedačice govori o nijansama življenog iskustva, što je čuva od toga da ma koju poziciju svodi na crno-bijele tonove. U krajnjem, kroz sam način pisanja se prevazilazi isključivost binarne logike "ili/ili".

Kvir i feministička perspektiva povezuje se sa klasnom kroz obradu još jedne važne teme – radnih uslova koji također određuju junakinjin život. Na početku knjige ona radi u frilens prekarnim okolnostima, dok se u drugom premješta u korporativno okruženje. U oba slučaja radni su uslovi loši, što se upečatljivo prikazuje kroz opis toga kako u praksi funkcioniše bolovanje. U frilensu ukoliko zaposleni imaju sreće da im se priznaje bolovanje, zahtjev za njim je najčešće praćen stidom i potrebom da se i pored bolesti nastavi sa obavljanjem zadataka. S druge strane, u korporaciji nominalno postoji pravo na bolovanje, ali zaposleni opet izbjegavaju da ga koriste, i pod bolovima idu na radno mjesto. I u jednoj i drugoj situaciji radna prava su ugrožena. Naročito perfidno u ovom mehanizmu jeste to što se ne koristi direktna primjena sile, već po principu panoptikona o kojem je pisao Foucault, radnice⋮i se samodisciplinuju, zbog čega kada naprave pauzu i ne rade za kapital osjećaju stid i krivicu. Povezivanje različitih aspekata roda, seksualnosti i klase, kako bi se kontekstualizovala iskustva junakinje, zgodan je postupak kojim i intimistički tekst zadobije politički angažovan sloj značenja. Ovakvi primjeri idu u prilog kontraargumentu predrasude da postoji samo jedan didaktički i shematizovan način angažovanog pisanja.

Ipak, i na nivou samog sadržaja, takođe ima slabijih mjesta. Ponajviše se ta slabija mjesta ogledaju u autorskom pristupu koji se zasniva na gomilanju nekih opštijih tema i dilema generacije milenijalaca⋮ki, ili već pomodnih teorijskih referenci poput Rolanda Barthesa. Zato junakinja/pripovjedačica na trenutke djeluje karikaturalno hipsterski. Iako to nije dominantno, s vremena na vrijeme se dešava da slabosti pripovjedačice oslabe sam tekst. Kako je u pitanju one-woman show, za očekivati je da ponekad pripovjedačica upadne u banalnost, što se dodatnim ograđivanjem (u tom slučaju se jasno vidi autorska intervencija) samo dodatno podcrtava.

U cjelini ipak, čak iako na kraju ostaje utisak da je tekstu još samo malo neke vrste punchlina nedostajalo da bude efektniji, Sana Perić je uspjela u namjeri da artikuliše uvjerljiv pripovjedački glas, da ocrta konture jedne zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest i univerzum.  Riječ je, stoga, o autofikciji koja bi se iz barem dva razloga mogla opisati pridjevom otvorena. Otvorenost se ogleda u pripovjedačičinom tonu i autorskoj hrabrosti da se kroz formu autofikcije otvoreno izloži široj čitateljskoj publici. I drugo, otvorene su i različite teme ženskog, kvir i radničkog iskustva života sa psihološkim tegobama. Autorka se, pak, ne zadržava samo na tome da ove kompleksne teme i iskustva pomene, već ostavlja dovoljno prostora da oni koje i koji čitaju budu isprovocirane⋮i, da i njih pokrene na promišljanje.