Prva zbirka poezije pjesnikinje Nikoline Todorović Ofelija, baštovanka, pobjednički rukopis natječaja za dodjelu književne nagrade Mak Dizdar u 2021. godini, pokazuje upućenost u kretanja recentne domaće pjesničke produkcije, svijest o važnosti dobro izvedena koncepta i, vrlo grubo rečeno, pravom intenzitetu pjesničke riječi. Zato nakon čitanja ostaje dojam lakog sakupljanja plodova – odnosno lakog sabiranja i rafiniranja dojmova.
Uz nagradu Mak Dizdar, razmatrani naslov zaslužio je mjesto u širem izboru regionalne nagrade Štefica Cvek 2023., uz afirmirane autorice/autore poput Olje Savičević Ivančević i Želimira Periša.
Autorica Ofelije, saznajemo iz biografija zabilježenih na internetu, aktivna je i na području proze, filmske i književne kritike, političkog aktivizma, te je urednica online časopisa Libartes, Magazina za umetnost, kulturu i društvena pitanja. Spomenuti interesi, bez sumnje, ostavljaju traga i u debitantskoj zbirci. Ovom prilikom treba uputiti i na intervjue povodom objavljivanja knjige, u kojima autorica govori o poticajima, procesu i privilegijama pisanja.
Zbirka Ofelija, baštovanka nevelika je opsegom – riječ je o četrdeset i pet pjesama, raspoređenih u pet nejednakih ciklusa, čija duljina varira od uobičajene za pojmove današnje produkcije (desetak ili više redova) do one od svega četiri retka. Ciklusi su naslovljeni po stihovima pjesama te se u njima može pratiti autorska intencija odnosno tematski interesi zbirke: Utiskujem riječi kao poljupce na mačiju glavu, Mladeži naslijeđeni od mame, Na tvojim ramenima sam učila šta je visina, Medvjed je kao ljubav krupna riječ i Okrenuti leđa nebu i posvetiti se zemlji. Dakle, ciklusi naznačuju intimnu kronologiju lirske junakinje u kojoj se kroz zbirku čvrsto usidrimo.
Na tragu potonjeg, ali i uvodnih napomena, Ofelija, baštovanka naslov je dobro osmišljenog koncepta, izvedenog kao dnevnički zapis, ili dugi kadar koji prati fokus lirske junakinje – povijest obitelji, krute društvene zakone, procese žudnje i ljubavi. Uz pomoć, primjerice, figura baka i oca, ili ljubavnice, kroz situacije bolesti, nasilja ili seksualnog odnosa, uspostavlja se kompleksan profil lirske junakinje, ono što sam ranije označila kao intimnu kronologiju. Na drugim mjestima ove situacije razbit će se u fragmente svakodnevice [ljeto / otvoren prozor / ispod prozora bešika / dijete spava (…), „Čežnja“, str. 42], preobraziti u dosjetku (domaćice su dobre pjesnikinje / jer one znaju kako / od ničega napraviti nešto, „O pjesničkom umijeću“, str. 12), ili usložniti u refleksiju o ljubavi:
medvjed je kao i svaka prava ljubav // rodi se sa tristo pedeset grama / nejak, bez krzna, slijep / i u potpunosti zavisan od brige / a onda izraste u kopnenu zvijer / od sto kilograma // dok puže visok je sto centimetara / a kad se protegne na stražnje noge / dosegne visinu od četiri metra / živi na velikim nadmorskim visinama / penje se po najstrmijim stijenama // medvjed je kao i svaka prava ljubav: / minimalno se oslanja na vid / umjesto toga, dobro ga služi / njuh // medvjed je kao ljubav krupna riječ / koju treba opravdati (“Medvjed”, str. 50).
U pjesmi “Medvjed“, kao i na još nekoliko mjesta u zbirci, jezik postaje slikovit, gušći, opremljen sekundarnim značenjem. Primjerice, u pjesmi Drvo seksualna napetost stoji u paraleli s pulsom zemlje, drva; Centrifugalna sila ljubavi daje rok trajanja, nalik onome slabije veš-mašine te ona, simbolično, završava na nedjeljnom buvljaku; pjesma Prekopavanje zemlju prepoznaje kao svojevrsnu utrobu obitelji, čuvara njezinih stvari i sjećanjā. Kombinirane s pjesmama čiji je registar manje lirski, a jezik doslovniji, stvarnosniji, zbirka uspijeva postići pravi intenzitet riječi, odnos ritma i materije koji u svijesti čitatelja izaziva prepoznavanje/afirmaciju.
Ili, jednostavnije, zbirka sadržaj smješta u različite slojeve jezika, istražujući njegovu dubinu i prohodnost, da bi na kraju u čitatelja ostvarila zadovoljstvo pročitanim.
Kao treće obilježje zbirke odredila sam upućenost u recentnu domaću pjesničku produkciju – što se donekle vidi već iz naslova. Označavanje Ofelije, tragičnog ženskog lika iz Hamleta, kao baštovanke, nagovještava preokupacije obitelji i ženskom ulogom odnosno identitetom – ugrađenima u motivsku mrežu prirode, vrta. Pa iako ova motivika obilježava rad najmlađe generacije pjesnika (poput Monike Herceg, Marije Dejanović i Alena Brleka), Ofelija ipak pronalazi vlastitu baštu. Njezin vrt, tako se čini iz pjesama u zadnjem dijelu zbirke (“Sjeme”, “Prvi dani izolacije”, “Prekopavanje”, “Ofelija, baštovanka”), osim fizičke riznice, je ljudski duh – u kojem lirska junakinja pronalazi igru, sjećanja, mir i, naposljetku, smrt [Leći u tek okopanu, vlažnu zemlju / čekati da me pregaze puževi (…), str. 61]. U tom smislu, pjesnički prostor Ofelije, baštovanke – kao i njezina tehnika – promišljeni su i autentični.
Zaključno, ostaje preporučiti prvu zbirku Nikoline Todorović, uz iščekivanje odgovora na pitanje – što slijedi kad se vrt prekopa?
Po svojoj naravi bilježnice, "Vejavica: maršal-depresija" Ivane Makisć izrazito je fragmentarna, strukturno-značenjski otvorena cjelina.
Razgovarale smo s drugim žirijem regionalnog književnog izbora "Štefica Cvek": Majom Abadžijom, Manjom Veličkovskom i Darom Šljukić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.