Booksa Book Club se prije ljetne stanke posvetio romanu Vremensko utočište Georgija Gospodinova koji je nedavno osvojio prestižnu Međunarodnu nagradu Booker. Radi se o najprevođenijem bugarskom piscu i jednom od najzanimljivijih europskih autora, a kako se u svojim knjigama intenzivno bavi prošlošću, sjećanjem i vremenskim petljama različitih vrsta, često ga se naziva i „Proustom s Istoka“.
Kako uopće sažeti svoje dojmove nakon pročitanog Gospodinova, prvo je pitanje koje smo postavili na našem sastanku. Odmah smo se složili: ova knjiga uvjetuje dijalog jer njezine dijelove dugo nakon čitanja nosimo sa sobom. Jedna članica je tijekom čitanja stalno imala potrebu s nekim dijeliti ono što čita, i to u realnom vremenu. Istaknuli smo i to da smo čitali s olovkom u rukama, uz prepisivanje nekih rečenica i misli koje su s nama rezonirale (pritom smo pohvalili i prijevod Ksenije Banović i rečenice koje izvrsno funkcioniraju i nad kojima smo mnogo puta zastajali). Dakle, i prije detaljnijeg urona u knjigu, izveli smo činjenice koje čine dobro štivo – nestrpljivo smo o pozitivnim dojmovima željeli razgovarati s nekim, a tekst nam se tako uvukao pod kožu da smo njegove komadiće morali prenijeti u bilježnice i notese koji su nam se našli nadohvat ruke.
U romanu se prošlost i sjećanje istražuju u kontekstu tijela, odnosno kao fizički, osobni, potom i povijesni fenomen, što za sobom vuče i dodatna pitanja poput pouzdanosti historiografije (tko piše povijest, kako je pišemo i nalazi li se ona isključivo u nizovima debelih enciklopedija). Gaustin (lik koji se u epizodnoj ulozi pojavljuje i u Gospodinovu romanu Fizika tuge), specijalist je za poremećaj pamćenja u Klinikama za prošlost koje je sam osmislio i razvijao, što je kratka premisa knjige koja nam je bila odlična. Pripovjedač je Gaustinov pomoćnik, on skuplja informacije i artefakte potrebne za izgradnju i funkcioniranje takve institucije. Dalje, prva Klinika za prošlost otvorena je u Zürichu i prvenstveno je namijenjena ljudima oboljelima od Alzheimerove bolesti i trebala je potaknuti ono što je ostalo od njihovih sjećanja. Piscu se uz Gaustina ostvaruju snovi „da bude netko drugi, negdje drugdje, da obitava u drugom vremenu i drugim sobama“. S vremenom se za Kliniku zanimaju i „ljudi koji se u sadašnjem vremenu nisu osjećali kao kod kuće“. Tako Klinika postaje vremensko utočište, a sve navedeno pokazalo se kao izuzetno privlačna tema.
Postupno je prošlost preuzela i druge katove klinike, pokazala se potreba za pedesetima i četrdesetima, ali i devedesetogodišnji pacijenti željeli su svoju mladost, i to u vrijeme Drugog svjetskog rata koji se smjestio u prizemlje (i podrum)... Gaustinu ambicija sve više raste i postane opsjednut svojom kreacijom – više mu nisu dovoljni ni kampusi iz različitih desetljeća, koji su rasli i množili se. Nakon bugarskog ogranka klinike u prostranoj vili nedaleko od Sofije, zamišljao je kako će jednoga dana čitavi gradovi promijeniti kalendar i vratiti se nekoliko desetljeća unatrag („Htio je ući u satni mehanizam samog vremena, pogurnuti neki kotačić, usporiti, pokušati vratiti kazaljku natrag.“, str. 87.) Autor je logično gradio priču, od individualnog do prelijevanja na kolektivno, a fragmentarno sjećanje koje se opire koherentnosti ipak je dobro uvezano. Posebno je zanimljivo bilo čitati ovaj roman u kontekstu epidemije zaboravljanja koja je oko nas, odnosno činjenice da smo okruženi društvenim mrežama, netko stalno pamti umjesto nas, primijetila je čitateljica.
Početak knjige izdvojili smo kao posebno melankoličan i tužan jer je u fokusu opis gubljenja i povlačenja pamćenja, uz njegove posljedice, što je mnoge emotivno dotaknulo. Dio našeg razgovora zauzela je i radikalna ideja referenduma o prošlosti. Nakon što su mogućnosti povratka u prošlost počele golicati maštu različitih vrsta ljudi, države diljem Europe odlučuju u koje bi se desetljeće svoje povijesti trebale vratiti, pri čemu, naravno, građani i građanke imaju prilično različite prijedloge. Pripovjedač će reći: „Bilo je određene nepravde u tome – izabrati vrijeme u kojemu će živjeti sljedeća generacija. Što je slučaj, zapravo, sa svim izborima.“ (str. 218.)
„Dio s referendumom me se baš dojmio. Pokušala sam ga sažeti i prepričati prijateljici, ali, izdvojen od prethodne priče, nije bio u potpunosti razumljiv. Taj dio ne bi imalo smisla čitati da nije bilo prvog dijela, koji lijepo uvodi u tu temu i daje joj neki osobni štih“, podijelila je s nama čitateljica. Međutim, drugog čitatelja upravo je na ovom dijelu autor s vremena na vrijeme gubio jer je blijedila i mogućnost za ostvarivanje empatije s likovima, stoga roman do njega nije uspio emotivno dobaciti.
Jedna čitateljica je istaknula kako je autor izuzetno načitan i inteligentno piše, a i hod kroz povijest bio joj je blizak, povijesna događanja koja su opisana tijekom desetljeća bila su uvjerljiva. Drugu čitateljicu roman je podsjetio na Avijatičara Jevgenija Vodolazkina, pogotovo u segmentu neuhvatljivosti povijesti, ona nikada nije stvarna, što je prilično zastrašujuća spoznaja: „Gospodinov me stalno izbacuje tijekom čitanja s pojmom vremena, u jednoj rečenici ujedini prošlost i budućnost.“
Fragmentirana svijest u romanu prisutna je i na formalnom planu. Gaustinovi zapisi o kraju vremena, isječci njegova razmišljanja, najkraći roman o Odiseju, nakon njegova povratka kući, pisma pripovjedaču, ilustracije, citati iz pjesama i djela na engleskom jeziku, neki su od dijelova na kojima se zastaje. Rečenice poput „Ima li prošlost rok trajanja? I koliko prošlosti, zapravo, čovjek može podnijeti?“ također traže određeno promišljanje i vrijeme za sebe. „Po meni je to skup romana“, rekla je čitateljica. Primjedba je kasnije stigla iz drugog kuta, upravo na račun žanrovske odrednice, s obzirom na to da smo čuli i komentar kako je „heterogenost malo monotona“.
Jedan naš čitatelj imao je dojam da Gospodinov od eseja plete roman. U sporom ritmu, filigranskom pripovijedanju koje je gusto, s mnogo detalja. Autor je u potpunosti posvećen svom zanatu i trebalo nam je i da se naviknemo na takav stil. Uz to, vješt je s pop referencama, bistar i precizan (s obzirom na to da glazba na poseban način otključava naša sjećanja, u roman je uvrstio i pjesme poput Hotel California ili Strawberry Fields Forever, a spominje i Trumanov show, Povratak u budućnost, uz brojne druge). Fascinantni su nam bili i detalji poput toga da Dembi ima tvrtku za povijesne spektakle, da u njemu postoje statisti za revolucije. Na kraju su neki ipak zamjerili činjenicu da „malo na kraju svega bude puno“, i povijesnih podataka, referenci i informacija.
Ono što nam je bilo bitno zaključiti jest pripovjedačev stav prema prošlosti i što nam time poručuje. Roman ne predlaže povratak u prošlost kao rješenje problema, pogotovo jer jednako utočište za nas sve ne postoji (što se posebice vidi na primjeru država i povijesti naroda). „Sasvim me uvjerio u to da se ne treba vratiti u prošlost“, podijelila je s nama čitateljica. Živimo u svijetu u kojemu je budućnost neizvjesna, možda je i to jedan od razloga zašto je vrlo privlačno posezati za prošlošću, baš zbog toga jer je naša sadašnjost je po mnogočemu užasna. Autor je jednom prilikom izjavio kako ulazimo u post-svjedočansku epohu: „Oni koji su se jasno sjećali Drugog svjetskog rata više nisu među živima. Ogroman oblak (namjerno koristim ovu riječ) živoga sjećanja odlazi. I to se teško može kompenzirati. Zato ne samo vrijeme, nego i sjećanje postaje glavnom temom. Samo društvo počinje razvijati Alzheimer.“ Skrenuli smo pozornost i na prilično jake političke stavove koji su utkani u tekst i zaključili kako nam Gospodinov, donekle nenametljivo, a opet prilično glasno, poručuje kako moramo biti budniji, svjesniji i aktivniji, inače će se sve ponoviti iz 1939. godine, na što upozorava i kraj romana.
Vremensko utočište je knjiga koja zahtijeva svoje vrijeme, posebno iščitavanje i kojoj će se, vjerujem, mnogi vraćati i u budućnosti. Posebno je ohrabrujuće bilo čuti kako su se neki odlučili i kupiti svoj primjerak. Spomenula sam kako je ovo jedna od knjiga koja uvjetuje dijalog, stoga se nadam da će i ovaj tekst biti maleni doprinos produljenju tog dijaloga, ne samo o ovom romanu, nego i o književnosti.
Do novih naslova koji će nas veseliti, intrigirati, provocirati, škakljati maštu i potpaliti ljubav prema riječima i u novoj književnoj sezoni.
Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.