KRITIKA 72: Gordan Nuhanović

Ako je išta obilježilo hrvatsku književnost od njenih preporodnih momenata do dana današnjeg, onda je to lik intelektualca zajedno sa svim njegovim metaforama, od slikara do pisca. Hordama intelektualaca koje su tijekom povijesti prodefilirale stranicama hrvatske književnosti odnedavno se pridružio još jedan – Miroslav Devald, čiji lik i djelo možemo pronaći na stranicama najnovijeg romana Gordana Nuhanovića – Vjerojatno zauvijek (Naklada Ljevak, 2009.).

Poput svojih prethodnika koji su utirali put kroz magle 'tamnice naroda', onih koji su stasali na modernističkoj boemštini i onih koji su zabrazdili u simboličnim šoljanovskim svjetovima, naš se junak našao u svijetu kojeg ne razumije i ne prihvaća. Ovaj put nije riječ o svijetu udaljenom stotinjak godina čiju smo politiku i svakodnevnicu već pomalo zaboravili, već je riječ o nečemu mnogo bližem – nečemu što se odvija ovdje i nad čim se ni Devald ni Nuhanović kao autorska instanca ne mogu dovoljno načuditi.

Nakon eskapističke proze prošloga desetljeća, proze koja se orijentirala na banalnosti svakodevnice ili one koja je istu subvertirala do neprepoznatljivosti, Nuhanović vraća u diskurs hrvatske književnosti pomalo omrznut pojam sudbine. Naravno, valja imati u vidu kako Nuhanovićeva sudbina nije ona iz jeftinih priručnika o svjetskim religijama, niti je karmičko učenje za prezaposlene, već je riječ o punokrvnom pojmu koji priziva krležijanski leksik i svu onu kompleksnost koja ga obično prati. Hoće li se sudbina doista poigrati s našim junakom onako kako je to činila kod Dickensa, ili će njena prisutnost ostati tek jedna u nizu nedovršenih Devaldovih misli, pitanje je na koje čitatelj Nuhanovićevog romana mora pronaći odgovor. No, još jedna priča o piscu kojega je pregazilo vrijeme i koji se ne snalazi najbolje u suvremenom svijetu bila bi odveć predvidljiva i poznata, da ne kažemo nepotrebna, kad se u njoj ne bi nalazilo nešto više od toga. Ovaj je put ta viša istanca, taj semantički višak, prilično zabašuren. Naime, pred nama se otvaraju dva puta čitanja Nuhanovićevog romana.

Možemo ga shvatiti doslovno, od riječi do riječi, vjerujući pripovjedaču i suosjećajno kimajući glavama na nedaće našeg junaka. Taj modus čitanja ne donosi nam ništa vrijedno spomena. Osim nekoliko bitnijih zapažanja o prirodi ljudskih odnosâ, roman postaje još jedno utjelovljenje 'stvarnosne proze' s drugačijim akterima. Prtljaga diskursa o intelektualcu i njegovom vremenu, tisuće ispisanih stranica posvećenih ovoj temi, političke debate (u vremenima u kojima je književnost mogla imati bilo kakav utjecaj) i čitav niz sličnih događaja ne dopuštaju Nuhanoviću preveliku slobodu u kreiranju lika i ambijenta koji bi ostavili značajniji pečat u hrvatskoj književnosti. Doslovno čitanje, u pravilu lišeno svake simbolike i alegorije (koje velik dio suvremene književnosti naveliko zaobilazi, ne želeći, valjda, zamarati čitatelje) ne ostavlja previše prostora za čitateljevu intervenciju. 

Miroslav Devald - na domaku četrdesetih, pisac, copywrighter, radnik na televiziji i pripadnik najužeg kruga suradnika sitne političke ribe – nalazi se pred razvodom. Brak u koji je ulagao nešto više od desetljeća prestao ga je ispunjavati, a obećana sloboda izvan okova vjenčanog prstena, čini se kao nedosanjani san koji se, eto, nekako počeo ostvarivati. Na ovom mjestu čitatelj može suosjećati s Devaldom, može se s njime slagati ili s njime polemizirati, može ga pratiti na daljenjem putu ili od njega odustati smatrajući kako je to tek još jedna priča o 'krizi srednjih godina', no horizont tumačenja mu neminovno ostaje sužen. Devaldova rastuća paranoja, brakorazvodna parnica, nesigurnost egzistencije, borba oko djeteta, odgovornost i obveze – sve su to jasni motivi čija kombinacija i rekombinacija, ovisno o vremenu i prostoru u kojem se priča zbiva, čine tipičan malograđanski roman koji se želi prodati kao proizvod visoke kulture. Onima koji nasjedaju na takve konstrukte, ovaj će okvir biti i više nego dovoljan. No, snaga romana Vjerojatno zauvijek leži negdje drugdje. 

Drugi put čitanja, druga strategija pristupu romana, nalaže nam da ne uzimamo pripovjedača ove knjige isuviše ozbiljno. Tekst nam ne pada s neba, ne objavljuju ga proroci i ne nalazi se izoliran u kulturnom vakuumu. Nuhanović je isuviše svjestan diskurzivne tradicije u kojoj piše, kao što je svjestan i vremena u kojemu piše. Na tom odnosu, na interakciji između diskursa tradicionalnog romana o intelektualcu i izvantekstualne suvremenosti, gradi se roman kojega ne možemo tek tako odbaciti. Na ovoj razini, Devald više nije slika pisca u zavadi sa čitavim svijetom već njegova reinkranacija u svjetlu novoga doba. Sve ono što je činilo ovaj književni lik znakovitim, sve na čemu se gradila tradicija romanâ o sukobu između kulture i mase, u suvremenim uvjetima postaje nevažno, gotovo lišeno ikakvog značenja. Sjećajući se tradicije, u kojoj su se vodile polemike oko političkih opcija, oko 'pravih' značenja kanonskih tekstova humanističke tradicije, Nuhanović osjeća potrebu da i svom intelektualcu pruži jedan ovakav izazov. No, jedino što mu svijet u kojem Devald egzistira omogućava jest istup na roditeljskom sastanku na kojem se raspravlja o financijskoj politici škole koju pohađa njegovo dijete. Istup koji, dakako, prolazi neslavno – ne stoga što se ne bi našlo dovoljno roditelja nezadovoljnih školskom politikom, već zbog toga što su 'velike priče', kojima Devald zaokružuje svoj istup, izgubile bilo kakvo značenje i više ne mogu potaknuti nikoga ni na što. Tradicija nam također nalaže političku poziciju, borbu za promjenom, statusom quo ili revolucionarne težnje, no Devalda vrijeme i u ovom pogledu osujećuje – oženjen za ženu čiji je jedini cilj u životu materijalno i obiteljsko blagostanje, ženu koja je zaradila najveći dio njihovog pozamašnog imetka, Devald otkriva kako se "ispostavilo da se nema za što boriti, da je sve već tu." U konzumerističkom, demokratskom, svijetu u kojem je gotovo sve dostupno sa nekoliko pritisaka na miša, angažiranost i težnja ka utopiji nemaju što tražiti. Literarni saloni koji su obilježili čitavo jedno razdoblje europske intelektualne povijesti, u zagrebačkoj metamorfozi organiziraju ocvale dame koje životare u ruševnim stanovima iznad propale birtije. Oni koji su osamdesetih čitali indološku literaturu i odlazili na duhovna putovanja u Indiju, sada rade kao činovnici u sumnjivim agencijama za marketing. Devald, kao utjelovljenje staroga svijeta, zaboravljeni nositelj intelektualne nadmoći i barjaktar kulture, u smrtnom je strahu od odvjetnika svoje žene, njegovi stavovi i želje ruše se ili održavaju ovisno o tome koliko su visoko na zloglasnoj kategoriji – "šta će reć súsid". Nuhanović ispod romaneskog okvira kao da piše tužaljku, pomalo sumornu, ironičnu i zajedljivu elegiju kojom oslikava duhovno stanje čitave nacije (premda se ne bi trebalo ograničiti i čitati ovaj roman u nacionalom ključu) pokazujući kako se lik intelektualca kojeg je književnost neprestano održavala na životu (zajedno sa svim idealima i strahotnim sudbinama koji su uz njega išli) mora radikalno promijeniti kako bi zadržao ikakvu važnost. 

Vjerojatno zauvijek je dekonstrukcija mita – elitističkog mita akademije i njegovih tekstova. Nuhanović ovim romanom pokazuje kako priča o intelektualcu, onakava kakva je nekad bila ima (citirajmo malo Hegela) prošlosni karakter. No, iako je riječ o dekonstrukciji, nije riječ o kritici. Kritički dio ovoga teksa uperen je prema vremenu u kojem tekst egzistira, prema njegovim zahtjevima i ciljevima, prema njegovoj mreži simbola i kodova – prema, ukratko rečeno, generaliziranoj slici društva u cjelini. Ova kritika ujedno obnavlja sukob tradicionalnog teksta. S tim da su uloge izmijenjene. Na mjestu Devalda kao književnog lika (izgubljenog i obeznačenog) stoji Autor – Gordan Nuhanović. Upravo on preuzima Don Quijoteovo koplje i juriša na vjetrenjače – vjetrenjače koje, poput svojih protivnika, uporno ustraju u borbi dugoj tisućama godina. Borbi kojoj se ne nazire kraja.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.