KRITIKA 54: Rade Jarak

Ovogodišnja nagrada Jutarnjeg lista za prozu, dodijeljena 'fikcionalnoj autobiografiji' Pustinje, simbolički je promovirala Radu Jarka u novog člana A selekcije naše književne scene. On je, zauzvrat, trebao preći preko svojih riječi od prije nekoliko godina, kada je, ljut što su ga izbornici ostavili na klupi za rezerve - tj. u finalu nagrade - najavio da će je ubuduće ignorirati. Jarak je odigrao 'po pravilima', uzeo staklenu skulpturu, a zauzvrat dobio (zasluženu) medijsku i kritičarsku pažnju, ali i (jednako zaslužen) zajebantski panegirik kolega iz uredništva časopisa Knjigomat Borisa Becka i Igora Rajkija. Inače, u tom se uredništvu piše i moje ime, i to baš na Jarkovu inicijativu, pa je red da odmah prijavim taj sukob interesa: što da se radi, scena je malena, a manevarski je prostor sužen toliko da, prije ili kasnije, upadnete u neku nezgodnu, poluincestuoznu konstelaciju…

Na nagradu je Jarak reagirao hiperprodukcijskim refleksom: sasvim respektabilnu biobliografsku listu (pet romana, dvije zbirke pjesama i zbirka priča objavljeni od 2000. naovamo) nadopunio je u uvjetima bolje medijske vidljivosti esejem o prostituciji Pohvala ulici, SF-romanom Strašni i – najzanimljivijom – proznom zbirkom Crna svila (Profil, Zagreb, 2009.). U njoj sabire pet priča 'fusnotiranih' Autorovom bilješkom koja govori o desetogodišnjoj povijesti nastanka knjige, njezinim citatnim relacijama s knjigama Cesarea Pavesea, Felisberta Hernándeza i Imrea Kertésza (ali i s holivudskim blockbusterom Bitka za Staljingrad) i, konačno, smješta je unutar proznoga ciklusa Enciklopedija očaja, započetoga istoimenim 'triptihom o nestajanju', objavljenim prije tri godine.

Enciklopediju očaja činila su tri kratka romana, inspirirana pričama Georgea Orwella, Dina Buzzatija i Paula Austera: prvi (i najupečatljiviji) pripovijedao je o engleskom novinaru koji se u vrijeme španjolskoga građanskog rata pridružuje anarhistima; drugi, u prvome licu, o ljetnoj avanturi Dubrovčanina i Šveđanke koja prerasta u neobičnu vezu i završava začudnim, fantazmagoričnim zajedničkim putovanjem u Veneciju; a treći o američkom književnom kritičaru koji se zaljubljuje u udovicu svoga bivšeg školskog druga, autora intrigantnog, a neobjavljenog književnog opusa.

Crna svila višestruko se upisuje u tamo punktirane poetičke koordinate. Prije svega, već spomenutim postmodernističkim intertekstualnim (i intermedijalnim) strategijama, koje su, uostalom, jedan od glavnih zamašnjaka Jarkova opusa, nastalog najvećim dijelom kroz reinskriptivni hommage različitim, mahom suvremenim i redom izvrsnim piscima: Jarak je prije svega čitatelj, a tekst gradi kao prostor rezonance motiva, postupaka i problemskih preokupacija omiljenih autora. Potom, neuobičajenim, u našem kontekstu 'egzotičnim' kronotopom: ovih pet priča 'pokriva' razdoblje od 1927. do 1947. i prostor od Rusije, preko Mađarske, pa do Italije, a uz tu je heterotopiju povezana izmještenost svih glavnih likova: oni su prognani, ili putuju, ili traže… Konačno, u svaku je priču upletena ljubavna pripovijest, a odnos muškarca i žene uvijek je obilježen konstitutivnom asimetrijom, nesporazumom, nesrazmjerom osjećaja; to nipošto nije klasični melodramatski fatum koji ljubavnike razdvaja, već fundamentalni, neizbježni erotski impasse, ono lakanovsko "nepostojanje seksualnog odnosa", koje mi se čini jednim od najzanimljivijih postulata Jarkove autorske poetike, donekle usporedivo s književnim konstruiranjem ljubavnih situacija kod, primjerice, Delimira Rešickog.

Konceptualno jedinstvo zbirke učrvršćeno je podnaslovljavanjem priča bojama po nekim intimnim, idiosinkratičnim asocijativnim zakonima. Uvodna, 'Ljolja', tako je 'blijedoplava'. Pripovijeda je neimenovani novinar i pisac, koji se prisjeća boravka u SSSR-u, kamo je krajem dvadesetih otputovao; pomalo u strahu od žandarmerije SHS-a s jedne i izopćenja iz Partije, u koju je sve manje vjerovao, s druge strane; pomalo iz želje da napiše ponešto o Rusiji i ruskim piscima. Dodijeljena mu je službena prevoditeljica i vodičica, 'pravovjerna' partijka Ljolja; on se u nju zaljubljuje. Nikakvi veliki obrati, nikakva značajna zbivanja: 'Ljolja' je tek slijed fragmentiranih reminescencija eluzivno raspršenih oko lika nedokučive djevojke, koja će, naposlijetku, bez objašnjenja nestati.

Priča 'Put na jug' ('Sivo') napisana je prema Paveseovu autobiografskom romanu Tamnica. Glavnog lika, Stefana, desničari sredinom tridesetih po kazni prognaju iz sjeverne Italije u neko malo selo zaostale Kalabrije. Postupno hvata ritam provincijske svakodnevice: druži se s mještanima, odlazi u krčmu, u lov, na kupanje… istodobno, započinje mutnu, skrivenu ljubavnu avanturu sa ženom kod koje živi, Elenom. Ona ga, čini se, sve više voli; on ostaje distanciran, svjestan da pomilovanje može stići svakoga dana. Nakon devet mjeseci, ono uistinu dolazi, i Stefano se sprema na povratak kući, dok selo ostaje "isto, na kamenoj obali, kao istoljećima dotad".
Drugi svjetski rat traumatska je jezgra Jarkova arbitrarno odabranog historijskog razdoblja i sve priče na ovaj ili onaj način, bliže ili dalje tangiraju s njime povezane povijesne, ideološke i(li) političke globalne konstelacije, ali samo je scenografija 'Mračne godine' ('Žutocrveno') ratna. Pripovijeda je vojnik hrvatske postrojbe koja sudjeluje u nacističkom napadu na Rusiju, tjerajući neprijatelja sve do Staljingrada, gdje započinje dugotrajna, iscrpljujuća, bezuspješna opsada.. Pripovjedač luta ulicama razorenoga grada, ničijom zemljom i iza neprijateljskih redova, a u tim noćnim lutanjima nailazi na lijepu djevojku-mjesečarku…

Priča 'Zaklonjeno sunce' ('Zeleno'), o djevojci koja se vraća kući iz nacističkih koncentracijskih logora i shvaća da više nikada neće biti u stanju živjeti u vlastitome domu, najkraća je i najmanje dojmljiva, a završna, 'Izgubljeni krajevi' ('Smeđe') najduža, vrlo uspjela novela o poslijeratnoj Italiji i mladiću koji, tek pušten iz zatvora, s prijateljem iz ćelije odlazi na selo u potrazi za poslom, useljava se kod njegove obitelji i pomalo zaljubljuje u najmlađu sestru; ono što je trebalo postati romansom prekinut će brutalan, zastrašujući događaj, pripremljen postupnim razotkrivanjem mučnih obiteljskih tajni.

Crna svila napisana je iscizeliranim stilom i sjajnim rečeničnim ritmom, s nekoliko upečatljivih završetaka i, za Jarka uobičajenim, dobrim okom za detalj koji fiksira priču, da se ne raspline u neprestanom dojmu nečega fatalnog, a neizrečenog, nečega što je presudno za razumijevanje ispripovijedanoga, a ostaje skriveno između redaka, u slutnji. Tek su spomenuto 'Zaklonjeno sunce' i, možda, kratak uvodni dio priče o staljingradskoj bitci, blagi pad u odnosu na inače vrlo ujednačenu razinu zbirke. Redukcija refleksivnih odlomaka također je dobra odluka: u nekim ranijim knjigama, ekskursi u kojima bi likovi razmatrali neke ideološke, političke ili metafizičke zavrzlame bili su skoro redovito najmanje zanimljivi i pamtljivi.

Konceptualno 'čvrsta' i domišljena, zaokružena, stilski pročišćena, tematski odmaknuta od konteksta u kojem nastaje i napisana iz impulsa čitateljske ljubavi i užitka, Crna svila mi se čini Jarkovom dosad najboljom prozom, uspjelijom i od nagrađenih Pustinja.

Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.