KRITIKA 53: Tomislav Zajec

Ovo je jako tužna knjiga. Tužna, a u isto vrijeme brutalna i sjajna. Dječak bježi iz doma za napuštenu djecu jer je tamo vani, zamišlja on, život drukčiji i ljepši, tamo je zdravlje, tamo će naći svoju majku i desit će mu se budućnost kakvu sanja, jer "budućnost je tanka crta na tapeciranom krovu" nad dječakovom glavom, u autobusu kojim se valja voziti još samo 45 minuta, do Zagreba, do lunaparka. Prvi odlomak četvrtog romana Tomislava Zajeca Lunapark (EPH LIber, 2009) ključan je za razumijevanje čitave knjige – on sažima u sebi čitavu ogromnu dramu koja se tek ima odmotati pred našim očima, taj prvi odlomak u kojem nikad stvarno imenovani klinac (zvat će ga Dante, kasnije) razmišlja o stvarima koje su drugoj djeci toliko zadane i samorazumljive da su neprimjetne, "privid da nešto posjedujem, ništa više od toga"...i onda počinje rollercoaster, san tog prvog odlomka doslovno se odranja, urušava iz stranice u stranicu, ostaju praznine u samome tekstu, odsutnost riječi predstavlja i umiranje sna, bijele rupe optužuju i govore mnogo više nego što bi mogla ijedna riječ, a horror vacui se utjelovljuje poput zlog McDonaldsovog klauna isprva iz dječjih, a kasnije iz opijatskih noćnih mora, skriven negdje među nevidljivim osobljem lunaparka. "To je možda istina, a možda nije važno."

Taj velegradski polusvijet, nevidljiv golom oku prolaznika opijenih blještavim iličkim izlozima i kremastim nakupinama elite Cvjetnoga trga tek na tren dopre do naše stvarnosti kad zamusana djevojčica priđe stolu s papirićem "Ako sam vam simpa, dajte mi za čokoladu" ili kad gluhi dječarac na stol položi plišanu igračku i pripadajući papirić na tri jezika. Onda ih ignoriramo ili im možda platimo trenutačno umirujući savjest, i ne želimo razmišljati o njima ni trenutka duže no što treba da nam se ohladi kava. E, baš o toj djeci Zajec piše duboko ponirući u smrdljivu kolodvorsku kaljužu grada, gdje su maloljetni dječaci koji spavaju po vagonima tek privremeni ukras u art-deco spavaćim sobama Rokova perivoja, u gradu u kojem pedere prvo mlate skinjare, a potom njihove usluge koriste dobrostojeći ratni profiteri-pedofili, inače sasvim uzorni očevi i štovani pripadnici svih cijenjenih kasti ovoga društva. U konačnici, brzo zadovoljenje za parsto kuna u WC-u ili polagani buržoaski hedonizam poznate, ali zaboravljene pijanistice začinjen drogama svih pojavnosti tek su sinonimi za obično, sirovo i nisko iskorištavanje.

Zvučni i vizualni efekti začudni su u detaljima: socijalni radnik kojem, kad se jako nasmije, nedostaje kutnjak, škljocanje semafora, klavir ljepljiv od meda, kopča remena udara o pločicu. Pripovijedanje je negdje na razmeđi filmskog i dramskog, vrlo isfragmentirano i polifono, različitih stilova, od kurziva i neupravnog govora preko prvog lica, dramskih dijaloga, klasičnog pripovijedanja do rukopisa predstavljenog neklasičnim tiskarskim fontom, međutim, to nimalo ne kvari čitavu sliku romana, čak dapače. Klasične poredbe su kod Zajeca slike neočekivano i šokantno lijepe: komadići stakla na tepihu kao nenarasle ribe, strah kao starac koji nijemo promatra iz suprotnog kuta prostorije ili okrugla lampa na stropu puna malih uginulih kukaca. Ovdje se ne štedi nikoga i ništa: bolest koja dječaka nagriza iznutra samo je metafora vanjskog stanja, kao kod Susan Sontag; razmažena dekadentna djeca nisu obični buržoaski potomci, nego im je otac doministar policije, a odvjetnici auto odleti u zrak jer na sudu brani i Srbe i Hrvate. Strahote koje se dešavaju sporednim likovima u pozadini asociraju na legendarnu scenu iz Građanina Kanea - na dječaka u dnu kadra koji vozi sanjke i pada, stalno pada, a sve su te sporedne stvari u Zajecovoj knjizi tek refleksija stanja u ovoj jadnoj i bijednoj državi koja se odvija točno tamo, na margini, negdje u dnu kadra.

Ima tu i sasvim laganih, neupečatljivih i neisprovociranih lajtmotiva – svaku drogu koju Dante isproba sa svojim prijateljem Poldijem prati i podroban opis u obliku 'besplatne poduke' kako se sve droga naziva, kako se uzima i kako djeluje; isto tako, izvjesno staklo na izvjesnom prozoru nekoliko puta prsne zbog raznih podražaja; taman kad situacija krene nabolje, staklo pukne i spirala se vrati u početnu točku, ali kat niže. Ta se spirala zla prepoznaje od prvog trenutka i neminovna je – dječak Dante prepušta se događanjima oko sebe jer nema ama baš nikakvog izbora. Čak i Anđeo koji ga prati i uzima razna obličja ne čuva ga, to je cinični bespolni anđeo 21. stoljeća, tek nijemi promatrač bez stvarne moći da išta učini.

Jednu od najvažnijih narativnih linija u romanu predstavlja Danteova ljubav prema vršnjakinji Tugi -  to je, uz izblijedjelu fotografiju majke, jedina uistinu lijepa i važna stvar u njegovu životu. Usuprot svim gadostima, ta je ljubav tinejdžerska, romantična ali nimalo patetična, baš onakva kakva ljubav treba biti u formativnim godinama; svi drugi odnosi koje Dante ima s ostalim likovima na neki su bolestan način lijepi ali nepotpuni, i uvijek ih pokvari kakav izvanjski detalj – tragovi govna u kupaonici starca Lorenca, odrezani Poldijevi plavi pramenovi koji lebde po sobi, Gitina tajna, egzacerbacija Danteove bolesti ili tek pojava Spasiteljice-dilerice. Ljubav prema Tugi nedosanjani je Danteov ideal, jedina prilika za budućnost kojoj se nadao u autobusu, ali djevojčinim naglim odlaskom u Ameriku čak i ta slamka tone, mogućnost za spas blijedi, premda ni tren ne vjerujemo da je takav happy-end uopće moguć.

Zajec se ne boji autoironije, ali je duboko prikriva – prilikom izlaska knjige u razgovorima je opetovano spominjan njegov terenski rad, obilasci kolodvora i razgovori s maloljetnim i napuštenim marginalcima, dok u knjizi jedan od dječaka iz doma luta gradom i svoj svakodnevni život prepun susreta za novac dokumentaristički snima diktafonom tvrdeći kako se takve priče danas prodaju za dobru lovu. Vulgarnost suvremenih medija time je dovedena do krajnosti. Paradoksa li – Zajecova knjiga izašla je baš za jedan od pipaka domaće medijske hobotnice, izdavačku kuću EPH Liber. Svijet nasilja i očaja opisan na izuzetno umješan način doveden je koristeći uobičajeni medijski obrazac pred još jedne voajerske oči – one naše. Spirala se nastavila, pali smo još niže, ukotvljeni duboko u voajerski svijet, zadojeni crnom kronikom i prljavštinom koju pred nas danonoćno serviraju i nesposobni da poduzmemo ama baš išta konkretno. Lunapark je jako tužna knjiga. Tužna, a u isto vrijeme brutalna i sjajna.   

Božidar Pavlović

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.