KRITIKA 3: Marina Jadrejčić

Pitati se koliku političku moć ima znanstveno-fantastična književnost, gotovo je besmisleno koliko i pitanje kolika je politička moć 'obične' književnosti. Premda svako malo iz gomile knjiga koje se godišnje izdaju na svjetskom tržištu izroni neka oko koje se lome koplja politički angažiranih kritičara, u šumi naslova, književnih nagrada, reklama i lobiranja, naslovi koji nose makar kakav subverzivni potencijal ubrzo budu zaboravljeni. Premda se tu i tamo proglasi kakva fatva ili se zaprijeti ekskomunikacijom, a radikalniji pisci bivaju primorani pohađati antiterorističke tečajeve, književno djelo kao bitna politička kategorija gotovo da i ne postoji. Književnost je izgubila privilegiju povlaštenog medija i samim time joj se vijek trajanja smanjio na vijek trajanje produkta zabavne industrije u potrošačkom društvu. Vođena parolom 'Pročitaj i zaboravi!' književna su djela postala predmetom dokone zabave kojemu ne treba pridavati preveliku važnost. U susretu s nekim od niza problema s kojima se globalizirani svijet susreće, tragovi ideologije ili subverzivne djelatnosti u fikcionalnom tekstu ne čine se odveć važnima.

Žanrovska književnost od svojih je početaka bila obilježena nesretnom odrednicom 'zabavne književnosti' koja u susretu s ozbiljnim literaturama umjetničke i akademske klike nije imala ni najmanju šansu za vlastito priznavanje. Kolikogod se neki kritičari trsili da žanrovsku produkciju uzdignu na pijedestal i vrate joj 'zaboravljenu čast', valja mirne savjesti reći kako je velika većina žanrovske produkcije šablonsko smeće koje uglavnom odgovara onima koji od književnog djela ne traže ništa više nego da bude napisano. Suočena sa šablonom, žanrovska književnost morala je prijeći dugačak put da bi se koliko-toliko uspostavila kao relevantno glasilo specifičnog iskustva – kao legitiman način gledanja na stvari. Nećemo ovdje pričati o krajnjim dometima SF-a i srodne mu alegorijske proze, o Swiftu, Orwellu, Huxleyju, Ursuli Le Guin, Robertu Heinleinu ili Margaret Atwood. Dovoljno je reći kako su iz korpusa žanrovske književnosti s vremena na vrijeme iznicala djela koja su nadilazila granice kako svoga žanra, tako i modernističke ili postmodernističke paradigme. Ispreplitanje sa strujama mainstream književnosti uvelo je u SF nekoliko značajnih pomaka koji su žanru podarili status umjetnosti i koji se, naravno, nisu svidjeli žanrovskoj publici.

Zagriženi fanovi SF literature, kako se dobro može vidjeti na mnogim internetskim forumima posvećenim ovoj tematici, bez velikog će premišljanja odustati od bilo čega što se može shvatiti kao literariziranje žanra, smatrajući takvo pisanje krajnjim neukusom, brutalnim napadom na strukturirano razumijevanje svijeta, kako onog literarnog tako i onog izvanjskog. Govoriti o porijeklu ovoga otpora, argumentima i jedne i druge strane odvelo bi nas predaleko - prije toga valja promotriti kako se knjiga Marine Jadrejčić Tužna Madona (Naklada Zoro, 2008) uklapa u čitavu priču. 

Hrvatska SF zajednica neuobičajeno je agilna premda joj to mnogi domaći kritičar ne priznaju. Nedavno je Boris Postnikov na ovome mjestu (KRITIKA 1: Jagna Pogačnik) govorio o normaliziranju legitimnih diskursa domaće književnosti te kako u antologiji suvremene proze nipošto ne biste očekivali jednog Viktora Ivančića ili Ivana Aralicu. Lista 'neočekivanih' može se mirne duše proširiti i na Darka Macana ili na Aleksandra Žiljka čije priče nećete pronaći izvan specijaliziranih mjesta (poput antologije Ad astra). Unatoč takvoj recepciji, SF zajednica bori se za vlastitu egzistenciju kako na umjetničkom tako i na teoretskom planu. Nedavno pokretanje časopisa Ubiq koji uz blok proze donosi i blok teorije, konstantna borba da se kratica SF (science fiction) zamijeni šire shvaćenom SF (speculative fiction), izdavanje knjiga, organiziranje konvencija – sve su to stvari koje svjedoče o životu književne zajednice koja se, ako želimo biti pošteni kao kritičari i poštovatelji umjetnosti pisane riječi, ne bi smjela zanemarivati.  No, borba za ulazak u mainstream zahtijeva prepuštanje vlastitih tekstova kritici utemeljenoj na konvencijama koje ne pripadaju onim žanrovskim. Pitanje više nije – što novoga za SF donosi neka knjiga, već što nam SF knjiga govori o svijetu i životu? Kojeg je iskustva ona apologetsko glasilo?

Nažalost, na tom polju Tužna Madona ne donosi nikakvih pomaka. Ova zbirka donosi golemu zbrku kratkih priča nejednake kvalitete kojima očajnički nedostaje nit vodilja koja bi ih ujednačila i oko koje bi se mogao izgraditi kakav umjetnički projekt. Najzanimljivije su priče one u kojima Jadrejčićeva propituje granice jezika kao komunikacijskog sredstva, razvijajući ideju telepatske komunikacije bazirane na odašiljanju osjećaja. Svijet je to u kojemu je privid nepoznanica i pojam privatnoga ne funkcionira na način na koji smo navikli u dosadašnjim, kapitalističkim uređenjima. No, unatoč odsustvu privatnosti, likovi Marine Jadrejčić još se uvijek ponašaju po uobičajenoj ljudskoj paradigmi. Spoznaja svijeta u čitavoj njegovoj kompleksnosti (barem na onoj komunikacijskoj razini) za njih nije bila traumatično iskustvo već, kako se čini, posve normalan događaj – očekivani evolucijski prijelaz koji će se prije ili kasnije i nama dogoditi. Unatoč radikalnoj razotkrivenosti ovakvoga svijeta, želje, metafore i ideologije ostaju nepromijenjene te se može reći kako Jadrejčićeva prikazuje ljudske likove u neljudskom svijetu - u svijetu u kojem pojam čovjeka, onako kako ga danas razumijemo ne bi mogao ni postojati. Upravo se ovdje nalazi najveći problem ove zbirke priča. Mnoge su ideje u njoj samo nabacane, ostavljene na početnoj razini oko koje bi se, uz nešto promišljanja i filozofske pozadine mogao napisati značajan i zanimljiv roman koji bi se s pravom mogao svrstati u speculative fiction kategoriju. U stanju u kakvom se sad nalaze, većina ovih priča izgleda kao neuređen skup paušalnih razmišljanja o korporacijskoj etici, susretu s izvanzemaljskim, invaziji Drugoga, kraju kapitalizma, problemu istine i slobode i svega onoga o čemu smo već na sličnim mjestima i na sličan način čitali. Tako se i naslovna priča 'Tužna madona' zanimljivo poigrava s ozbiljenjem metafore 'Vrijeme je novac'. U njoj, glavna junakinja uz pomoć neimenovane tehnologije prodaje vlastitih trideset godina života kako bi svojoj djeci osigurala financijsko zbrinjavanje koje će im omogućiti bolju budućnost. Jasno je kako ovo nije priča niti o tehnologiji, niti o alternativnim univerzumima već priča o žrtvi, no ista se priča o žrtvi mogla ispričati i bez posezanja sa konceptom visokonapredne tehnologije, te se taj nameće kao nepotreban dodatak nečemu što je moglo biti zanimljiva minijatura na danu temu.

Spekulativno u ovoj fikciji ne doseže odveć daleko, ili barem nije dovoljno razrađeno, a nedostatak razrade čini od velike većine ovih tekstova zbirku propagandnih pamfleta moralizatorske naravi koji u svojoj srži nisu ništa bolji od članaka iz 'Kule stražare'. Za razliku od konzervativnog desničarenja opskurne vjerske sekte, Marina Jadrejčić nudi konzervativno-ljevičarske eksplikacije na temu svijeta i čovjekove uloge u njemu.

Premda se Marina Jadrejčić već petnaestak godina bavi pisanjem znanstvenofantastične proze, njen se jezik, motivi i ideologija nisu daleko udaljili od početaka SF pisma. Umjesto autoreferencijalne poetike heroja, tehnologije i svemirskih bitaka dobili smo blijed pokušaj spajanja žanra s vanjskim svijetom, pokušaj koji svojim jednostavnim aluzijama i banalnim motivacijama ne dolazi ni blizu djelima suvremene književnosti.

Unatoč svemu, Tužna Madona je svjedočanstvo kako se žanrovska proza može otrgnuti konvencijama žanra i progovoriti o svijetu nekim novim jezikom. No, sudeći po knjizi Marine Jadrejčić, taj je jezik još uvijek u nastajanju.

Matko Vladanović

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.