KRITIKA 205: Jasna Horvat

Jasna Horvat, Vilikon (Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.)

HORVATIKON

Roman Vilikon četvrti je u nizu romanesknih ostvarenja autorke Jasne Horvat, spisateljice koja je 2011. godine za roman Az primila prestižnu nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te time privukla pažnju književnih kritičara i teoretičara. Ovakva crtica o autorki Horvat sa izvesne web stranice čini se da predstavlja najjednostavniji uvod u kritiku ovog proznog ostvarenja. Roman je strukuriran u obliku magičnog kvadrata sa brojem 12 i karakteriše ga trostruki adresant poruke prema čitatelju, dakle trostruki pripovedač: Marko Polo, Kublaj-kan i sama autorka. Radnja se kreće šemom kvadrata, sa leksikonskim stankama u obliku referenci i natuknica o vilama, 'nevidljivima ženama iz Kraljevstva Hrvatskog'. Broj leksikonskih natuknica pri tome zavisi o numeraciji svakog pojedinog polja, a svaka od njih prekida naglašeno intimni razgovor između Marka Pola i Kublaj-kana. Razgovore punih 12 meseci 'prisluškuje' u maniru Edvarda Snoudena sama autorka te ih upisuje po strogo određenom kodu magičnog kvadrata broja 12.

Ovakav kratak opis romana naterao bi svakog iole znatiželjnog čitaoca da u svoje ruke zgrabi i 'oguli' stranicu po stranicu jedno nadasve zanimljivo štivo. Međutim realnost je bila takva da sam čitajući ga ogulio samo ruke usled neprestanog okretanja knjige na sve moguće strane, samo ne na onu koja je adekvatna čitanju. I samo spominjanje nagrade bilo koje nacionalne akademije (ovdašnjih palanačkih 'tor' nacija) budi mali crv sumnje, ali ljubopitljivost uvek pobedi, pa se da proveriti šta je to spisateljica sad napisala nakon što ju je već jednom akademija nagradila. Moje iščitavanje ove knjige poklopilo se sa objavljivanjem kolumne Borisa Dežulovića pod naslovom 'Pet najvećih hrvatskih mitova'. Nije se moglo u boljem, pardon gorem, trenutku poklopiti. Glede kolumne, pridev 'hrvatskih' se, naravno, bez pardona, može zameniti sa 'srpskih', uz adekvatne izmene ključnih tački i datuma. Tu nema nikakve dileme, kao što je potpuno nebitno koji je zapravo pridev u pitanju sve dok god odiše neizbežnim klaustrofobično-herojsko-nenadmašivim kukumavčenjima nad istorijom i sudbinom svog naroda. No, nemojmo gredom, krenimo redom.

Najpre, kakve veze ima ovaj roman sa spomenutom kolumnom, i takvim diskursom uopšte? Roman Vilikon je jedan pokušaj intertekstualnog povezivanja, u postmodernističkom maniru, hrvatske premoderne istorije, Kublaj-kana i slavenske mitologije. Opisi (implicirano XIII vek) hrvatskih kraljeva Tomislava, Zvonimira i autorke Horvat u ulozi prisluškivača, ukazuju na jedan vanvremenski i vanprostorni spoj mitologije, istorije, želje spisateljice i same spisateljice kao takve. "Kublaj-kan promatra pomicanje Markovih usana. Ne razumije ni riječ njegova hrvatskoga jezika i zato ga ne ispušta iz pogleda. Upro je svoje sitne oči u Marka i one sijevaju iz mraka. Govoriti se može na više načina: u prazno, samome sebi, iza nečijih leđa i ravno u lice, ili ovako kako je to činio Marko, na nekom posve nerazumljivu jeziku". (str. 19). Ovim citatom možemo nanjušiti trag namere spisateljice da metaforom u obliku razgovora između Marka Pola i Kublaj-kana predstavi ustvari dijalog između Istoka i Zapada u preseku njihovih nerazumevanja. Pretencioznost u istorijskim paratumačenjima se nastavlja početkom glave (3) na 33. stranici (svaka podudarnost je slučajna): "Nigdje na svijetu ne postoje tako lijepa imena kakva je smislio narod u Kraljevstvu Hrvatskom (...) Hrvatske su vile čarobne djevojke obdarene brojnim sposobnostima (...)", da bi odmah zatim usledilo: "Kraljevstvo Hrvatsko veliko je gotovo koiko i Carstvo Kana".

Može se dakle polemisati o raznim percepcijama istorije, premda je sama reč istorija ili povijest svojim fonetsko-lingvističko-semantičkim karekteristikama na ovim prostorima na neki čudnovato apstraktan način oštrila nacionalne zube, sukala sablje, sama po sebi 'vonjala' na sukob. Međutim, ovo su delovi koje nam lično lik-autor-protagonistica Jasna Horvat saopštava, dakle delovi gde nam spisateljica priča o vilama u svojoj magičnoj kocki. Ne bi to sve tako strašno izgledalo da sama autorka nije izjavila u jednom razgovoru: "Osim toga, književnost ima i sve odlike marketinga pa ju koristim kao marketinško sredstvo za promidžbu hrvatske kulture". Ovim putem stigosmo natrag do nagrade HAZU-a. Ovde je prosto nemoguće posmatrati delo autorke van svake pozitivističke konotacije.

Sa druge strane, ovaj roman se, zbog svoje strukture, može povezati sa tzv. OuLiPo romanima ili Ouvroir de littérature potentielle, to jest romanima u kojima takođe vlada pravilo matematičkih principa. Koristeći magični kvadrat broja 12, u kome je zbir redova, stupaca i dijagonala jednak broju 12, spisateljica pokreće priču u romanu. Zbir u kvadratu, dakle u sižeu, daje ishod: Vile su razlog zbog kog se Marko vraća u Kraljevstvo Hrvatsko, a Kublaj-kan dobija ulogu Šahrijara. Šta se događa sa spisateljicom kao činiocem kvadrata? Autorka je upotrebila matematiku za strukturalno ograničenje, ali se postavlja pitanje opravdanosti tog postupka i njegove stvarne funkcije u delu. Da li se radi o postupku poznatom iz šezdesetih prošlog veka ili se radi o pokušaju postmodernističkog oblikovanja teksta?

Što se tiče postmodernističkog aspekta teksta može se konstatovati eksperimentalnost romana (dominirajuća forma postmoderne), nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Kako su tradicionalne pripovedačke strukture razgrađene, nedostaje pravolinijski tok priče. Međutim, u romanu Vilikon ne možemo govoriti o inovacijama u načinu pripovedanja, odnosno ne možemo konstatovati da su monolog i upravni govor zamenjeni opisima i dijalozima. Intertekstualnost je na razini leksikona biljaka i čajeva te se komunikacija sa nekim prošlim tekstovima može svesti na iščitavanje paramedicinskih knjiga te kvazimitološke literature. Pokušaj korištenja tehnike montaže i kvadrata 12 je najvidljivi samo u konstantnom ponavljanju tog isto kvardata na početku svake glave i pukom insistiranju na njegovom postojanju u formi sadžaja. Suštinski tok priče se ne može smestiti u taj kvardat, jer se koncept tri pripovedača i tri putanje čiji zbir 'daje isti rezultat' gubi upravo u loše koncipiranom prevashodno apstraknom sklopu: hrvatski Marko Polo, za hrvatske vile zainteresovani Kublaj-kan, te hrvatska Horvat Jasna. Dakle, odgovor na pitanje koja je uloga autorke u kvadratu zapravo nemamo.

Nadalje, ironija gotovo da ne postoji u svom izvornom obliku, te da nije ne-mimetičke strukture ovog romana, ne bismo mogli ni po čemu reći da je ovo delo makar okrznulo postmodernistički manir. Naravno, nije isključeno da autorka nije pretendirala na postmodernističke postupke, kao što nije 'svesno' koristila OuLiPo tehnike, ali se onda nameće pitanje gde svrstati ovaj tekst koji prevashodno formalno odiše neorginalnošću i pretencioznošću?

Summa summarum, roman nije šokirao, nije začudio, nije poreknuo i nije zanemeo čitaoca, dakle formalno-stilski nije iskoristio efekat slučajnosti te je (makar mene) namučio svojim nacionalno obojenim rečenicama. U svom sadržaju je sa druge strane ponudio jedan (u najmanju ruku) čudan odnos prema istoriji ali i mitologiji, odnos koji svoje konotacije uporno vuče prema paradigmi društva u kom obitavamo danas: miks fantasy literature i fantasy realnosti. Sadržaj romana bi možda bio bolje predstavljen citatom gorespomenutog Dežulovića: "Svakako, nisu Hrvati ni prvi ni jedini što su svoju povijest sintetizirali u fantasy-literaturu. Pa ipak, malo je takvih bajki kao što je povijest Hrvata, uzbudljiva priča o jednom narodu čijega je dobrog kralja - sad govorim po sjećanju - zla vještica lukavstvom zarobila u kućicu od čokolade, pa se tamo ubo na vreteno i usnuo tisućljetni san, sve dok na kraju nije došao lovac Luka, ubio vuka, gurnuo babu u peć i odveo Hrvate u palaču Ujedinjenih naroda, gdje su sretno živjeli do kraja šestog toma". Roman Vilikon nije dobio nagradu HAZU, ali ju je po svemu sudeći zaslužio.

Ponovićemo da se sve ovo može preslikati doslovce na susedni narod, ali o tome neki drugi put sa nekom drugom nagrađivanom spisateljicom ili piscem, kada SANU odreši kesu.

Dalibor Plečić
Foto: iz serije 'Hrvatski kraljevi'; r: Božidar Domagoj Burić

***

Dalibor Plečić (1979, Strumica) diplomirao Opštu i komparativnu književnost u Skoplju. Trenutno na master studijama iz Bibliotekarstva i informatike na Beogradskom univerzitetu. Objavljivao kritike u okviru projekta Criticize This! Pored književne kritike bavi se kreativnim pisanjem proze, scenarija, kao i izvođačkom poezijom; piše za časopis Beton, ne meša malter i igra basket.