KRITIKA 199: Nela Milijić

Nela Milijić, Kolibra i Kairos (Zagreb, MeandarMedia, 2012.)

IGRA OZNAČITELJA I PUTOVANJE UNUTARNJIM SVJETOVIMA

U djelu razotkrivati vlastiti rad s tekstom i uz to naglašavati vlastitu potrebu za pisanjem nije nimalo neobičan postupak u književnosti, štoviše, jedno je od ključnih obilježja koja se ističu kad govorimo o književnome postmodernizmu. Međutim, u rijetko se kojega autora potreba za pisanjem može osjetno doživljavati iz stiha u stih kao što nam se to događa pri čitanju pjesama Nele Milijić u njezinoj drugoj, posthumno objavljenoj zbirci Kolibra i Kairos. Naime, u predgovoru zbirke, govoreći o odabranome naslovu, Nataša Govedić piše: "Danas, međutim, vidim koliko je u toj formulaciji 'Kolibre i Kairosa' sadržano sudbinske ranjivosti stvorenja koje se bacalo na nektar jezika uistinu nezaštićeno, kao da na svijetu ne postoji ništa osim duboke potrebe kušanja snage riječi." Mogu se složiti s njezinom mišlju, naslov zbirke ne samo da veoma vješto okuplja dvjestotinjak stranica Nelinih pjesama nego je u odabranim riječima sazdana Nelina visoko razvijena poetika – dvije strane njezina punozrnatoga palindromskog duha.

Preko analize naslova, odnosno međuodnosa dviju riječi koje nas vode osnovnim značajkama Nelina stvaranja, odlučila sam čitateljima dati kratak uvid u njezino pismo. Uz naglašenu potrebu za pisanjem kroz dvije riječi razotkriva se i način na koji se u zbirci proizvodi slojevitost, koja uistinu poziva na više čitanja.

I. Kolibra

Ptica, konstantan motiv Neline zbirke, svojevrsna amajlija njezinih stihova, utjelovljuje neke od najznačajnijih elemenata njezine poezije: šarolikost, lepršavost, lakoću i zaigranost. Zbirka počinje kratkim ciklusom pod nazivom pticonosno stablo, koji predstavlja neobičnu, žensku paradigmu postanka svijeta, ali i književnoga stvaranja. Naglasak je stavljen na osluškivanje prirode: Stablo ti je reklo da se odmakneš od značenja i da se držiš/ zvuka, pa si ga poslušala. Šarenorepa krošnja, stablo koje u ciklusu pjesama svakoga dana otkriva nove boje i pruža gnijezdo pticama može se poimati kao jezik, dok su ptice koje dolaze i odlaze, šarena rasprsnuća, same riječi koje autorica dohvaća i njima se slamnigovski poigrava. Oslanjanje na zvuk i postmodernistički ludizam, na koji nam se ukazuje već na prvim stranicama, prisutan je u čitavoj zbirci, a čitatelji to mogu jasno vidjeti na primjeru pjesme 'popij me poput meda': popij poput meda me/ popij i ne popuj ne uzmiči/ ne ustukni ne ostavljaj me/ samu među krošnjama sad/ kad grlim debla i uranjam/ u sebe kroz miramarsku mirnu/ šumu šuštavoga lišča šumnu (…).

Neline pjesme kao da predstavljaju otpor bjelini (papira) jer su jedne od najčešćih mikrostruktura stila upravo česti oblici ponavljanja, ali i figure gomilanja, poput kumulacije i amplifikacije. U prethodno citiranim stihovima može se to uočiti: Milijić uglavnom niže riječi i sintagme, često koristeći zvukovna podudaranja ili kalambure, najčešće bez interpunkcijskih znakova i odvajanja rečenica. Njezin moto pero mora kliziti brzo očituje se u protočnom i nezaustavljivom tempu njezinih pjesama tako da dobivamo dojam da su njezine prodorne i loptaste i zagrcnute riječi ispjevane u jednome dahu.

Užitak u tekstu, ali i uranjanje u jezik kao u utočište – simbolizirano šarenom pticom -  otkriva se i kroz česte intertekstualne i metatekstualne igre. Pjesnikinja na početak svojih pjesama nerijetko stavlja citate hrvatskih književnika, tematsko-motivski povezane s tekstom koji slijedi. Uz česte aluzije na određena književna djela i autore, Milijić ostvaruje međuodnos s drugim tekstovima tako da se njihovim sadržajem doslovce koristi u izgradnji svoje pjesme, ponekad samo motivski, a ponekad preispisuje sam tekst. Neki su od tekstova na koje se referira tako Coehlov 'Aleph', Slamnigova 'Barbara' te Matošev 'Notturno'; primjerice, u pjesmi 'dijaBOLična' vrlo se jasno vidi poigravanje Matoševim stihovima: svaki podzemni stvor, nadzemna željeznica/ koju guta daljina, nepoćuhna, netopirna.

Naposljetku, uvođenje oblika kolibra u ženskome rodu umjesto leksema kolibrić ne ukazuje samo na već naglašeno jezično poigravanje nego i na strogu feminističku kritiku, koja ima značajnu ulogu u zbirci. Milijić u nekoliko pjesmama kritizira odnos prema hrvatskim književnicama, naglašavajući pomanjkanje jezičnoga ekvivalenta leksema pisac. Kroz britku duhovitost i u stalnoj razigranosti ona na hrvatskoj književnoj sceni prvenstveno potražuje svoje mjesto kao žena, čiji je specifičan doživljaj svijeta/jezika najavljen već u prvome ciklusu pjesama pticonosno stablo.

II. Kairos

Kairos, grčki bog sretnoga trenutka, otkriva drugu stranu njezine poezije – onu spiritualnu, introspektivnu, ozbiljnu. Mitološki motiv pojavljuje se kao opomena na nestalnost i smrt, kao bjelina koja se suprotstavlja šarolikosti motiva u njezinim pjesmama. Upravo (pounutrena) bjelina postaje oznaka nedohvatljivoga i nespoznatljivoga u Nelinu pjesništvu te se javlja kao pokušaj dohvaćanja onoga što nam je strano, a ipak inherentno.

U njezinoj zbirci nalazi se nekoliko pjesama koje se bave smrću, bolešću ili duhovnošću i one zadržavaju neka od opisanih obilježja Nelina stila, no ipak su znatno drugačije zato što im u prvome planu nije označiteljska igra, nego putovanje unutarnjim svjetovima. Na primjer, u pjesmi 'utekao iz sna' susret s polumitološkim bićem yelenom koji dolazi iz snježne bjeline pretvara se u susret sa samim sobom: Yelen me je spasio toga dana, i mada nisam znala od čega, nešto/ se novo začelo u meni, nešto se pomaklo. Kao sitni zvon, mali/ poklek i brzo vraćanje balansa. Vrlo kratka 'mala smrt' i trenutno/ vraćanje sebi. Kao što se vidi, pjesma 'utekao iz sna', ali i neke druge poput 'napuknuća, dokazi pradavne snage' ili 'kratkotrajno izbivanje' čuvaju čak rečenicu i interpunkcije, a one će sigurno više odgovarati čitateljima koji ne uživaju toliko u jezičnoj dosjetljivosti i duhovitosti, koliko u ispitivanju i prekoračenju granica subjekta.

III. Kolibra i Kairos

Međutim, i sam Kairos ponovno nas vraća motivu ptice preko stihova iz Pozidipova epigrama iz 3 st. koji opisuju boga sretnoga trenutka: Krila na stopalima čak? Od vjetra sam brži, odbacivši nas tako krilima natrag Nelinoj neukrotivoj bujici riječi. Jednako tako, podudaranje glasova u riječima kolibra i Kairos oslikava njezinu domišljatost već na naslovnici knjige.

Zanimljivo je kako nas kolibra i Kairos međuodnosom značenja koja zadobivaju u Nelinoj zbirci mogu posjetiti dijelom na binarne opozicije poput označitelj/označeno ili žensko/muško, čiju je hijerarhijsku suprotnost dekonstruirao Derrida, naglašivši kako jedan član nikad ne može bez drugoga jer su u potpunosti isprepleteni te kako ne postoji ništa izvan mreže označitelja. Čini se da upravo takvu namjeru ima Nelin tekst, a i sam naslov – biti igra i osvijestiti nas kako nikad ne izlazimo iz igre jezika. Međutim, kad se zagrebe pod koru ludističkoga zanosa, pronalazi se često neizlječiva bol subjekta iz koje izvire neutaživa glad za riječima. Zbog toga nas i ja odlučujem ostaviti s Nelinim simptomatičnim stihovima, koji tek čekaju svoju valorizaciju: pišem i možda pisanje spašava možda oslobađa što bi rekao yves/ (…) koliko mene ima još u meni želim znati/ pisanjem tragam pisanjem iznalazim pisanje me blaži/ možda pronađem u sebi/ to što vani tražim.

Kristina Špiranec

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.