KRITIKA 195: Dražen Ilinčić

Dražen Ilinčić, Posljednji korak (Oceanmore, Zagreb, 2013.)

ISPRAZNOST JEDNE EGZISTENCIJE

Posljednji korak, novi roman Dražena Ilinčića, priča je "o rezigniranom pripovjedaču u srednjim godinama, koji se od pretjeranih izazova i opasnosti života skriva u hladovini osrednje akademske karijere", kako piše na poleđini knjige. Početna scena romana ujedno je i posljednja scena pripovjedačevog života, tako da je uspostavljena određena distanca u odnosu na prošle događaje i u odnosu na čitav pripovjedačev život. Pokušaj da se problematizuju pitanja metanaracije, time što je pripovjedač odlučio da progovori kroz usta književne superzvijezde, kroz usta nadobudnog i samozaljubljenog pisca, nije pretjerano zanimljiv kao ni komentari vezani za književnu produkciju, kritiku i odnose u književnom esnafu koji nam nijesu otkrili ništa što već ranije nijesmo znali. Igre moći, zavist, (samo)promocija, udruživanje u sukobljene klanove, teme su već često rabljene u postmodernizmu, a i ranije. Pisac se nije pokazao umješnim ni na nivou satire, ni na nivou vrckave analize, već je pokušao da svoje stavove podmetne pripovjedaču, pa preko njega i čitalaštvu, tako što je od njega napravio isfrustriranog pisca. Naravno, ta je književna scena uvijek i lako podložna kritici. S druge strane to je bio umjetnički potentan potez, ma koliko u toku čitanja može biti iritantan ili, još gore, dosadan, jer samo neispunjen pisac ili onaj koji još nije dobio potvrdu od strane književnog lobija, može na tako jednostran i nezabavan način kritikovati stanje na književnoj sceni. Naizgled samo paradoksalno, ovaj je piščev izbor, kao i povremene digresije, bio valjano sredstvo u karakterizaciji glavnog lika, a zanimljiv može biti i na 'spoljašnjem' nivou u odnosu na roman, kad se uzme u obzir položaj Dražena Ilinčića kao pisca, te njegova (ne)prihvaćenost u savremeni kanon hrvatske proze.

Osim ovih 'užeknjiževnih' tema, Ilinčić pokreće i pitanja homoseksualnosti, prijateljskih odnosa, potisnute želje, brze, iznenadne smrti i spore smrti od neizlječive bolesti. Sve su ove teme, međutim, pune patetike, bespotrebnog patosa, sitnoburžujskih odnosa i sitnoburžujskih problema – od dizajniranja stana do toga kako organizovati česta putovanja. Tri lika u prijateljskom trouglu, pripovjedač, njegov romantični prijatelj i samoosviješćena prijateljica samo su karikature neispunjenog života, promašenih ideja o svijetu, često ograničenih malograđanskim predrasudama. Postaje mučno, dosadno i krajnje frustrirajuće čitati o njihovim dogodovštinama, a još mučnije je te dogodovštine pratiti iz ugla pripovjedača koji ne uspijeva da se izbori sa svojim potisnutim željama o spisateljskom uspjehu i uzbudljivom gej odnosu. Kao i u slučaju metanarativnih ekskursa i u ovim djelovima teksta ta se osrednjost, klišeiziranost i umjetnička prosječnost na nivou cjeline jasno preklapaju i dopunjuju osnovnu temu. Nesigurni pripovjedač koji piše o svom životu može ponuditi samo ovakvu knjigu, jer ga materijal ograničava. Pisati o ispraznom životu može se samo na isprazan način, ili ipak ne? Čitav XX vijek pun je formalno i umjetnički izvanrednih knjiga koje govore o nekim 'ispraznim' ili 'suvišnim' tipovima, mitskim i/ili gotesknim poput K.-a ili Mersoa. Onda, dakle, nije ključ u temi ili u izboru likova, ključ je u pripovjedaču. Isprazni narator može samo pripovijedati isprazno, ma kakva mu bila tema, a ako je to njegov život onda se i ispraznost tim više povećava. Pokušaj pisanja autobiografije jedne promašene egzistencije, davanje tolikog značaja sebi, upućuje na pozamašan egocentrizam, gori time što je prikriven i nesvjestan sebe, a zamaskiran stalnom kritikom drugih i gunđanjem, te stalnim (pre)ispitivanjem vlastitih poteza ili, često, i vlastite nepokretnosti.

I pored svih zamjerki što se mogu uputiti romanu – osim toga što ne može biti prvi na listi za preporuku, ni po intrigantnosti, niti po umetničkoj izvrsnosti – on svakako zaslužuje dalja čitanja. Sklad između forme i sadržine potcrtava ispraznost života glavnog lika, kao i sveprožimajuću ispraznost svakodnevice, čak i ispraznost i nemoć pisanja i stvaralačkog čina uopšte. Za pohvalu je i hrabrost pisca da za temu uzme spisateljsku frustraciju i da barem pokuša da je kroz roman bolje osvijetli i na nekakav način prevaziđe. Time je otvorena mogućnost da se roman čita iz ugla autofikcije. Ovaj put, piščev pokušaj nije stvorio djelo vrijedno velikih pohvala ili lovorika, ali jeste rijetko umjetnički 'iskreno' djelo otvoreno prema čitalaštvu.

Nađa Bobičić

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.