KRITIKA 192: Hrvoje Šalković

Hrvoje Šalković, Ne primamo vilenjake (Zagreb, Naklada Ljevak, 2013.)

ŽUTA URBANIZACIJA

Kratka je priča zanimljiv žanr, sa romanom dominantan u postmodernizmu. Ipak, iako je kratka forma, ili možda baš zato što je kratka, svi talentovaniji pisci znaju da moraju paziti na svaku riječ, da ne smije biti nijedne viška. Kao umjetnički tekst, kratka priča može da bude valjana na dva načina. Jedan je da dođe do preokreta na kraju priče, poput preokreta na kraju Mopasanove 'Ogrlice'. Drugi je pak način da priča ima otvoren kraj, da nema nekog naglog ili očiglednog preokreta, već da se priča samo nastavi u tonu u kojem je počela. Svakako, pisci treba da budu oprezni sa ovim žanrom, i čini se da je česta greška u posljednje vrijeme što se mladi autori i autorke prvo dokazuju ovdje, a potom tek u romanu. Šalković nije napravio ovu grešku; on ima nekoliko romana u svom dosadašnjem kreativnom, književnom iskustvu. No, čini se da ga iskustvo ničemu nije naučilo. Ovaj je pisac uspio da mu, i pored namjere da iznenadi publiku, i pored (pre)okreta na kraju svake priče, svaki od tih preokreta bude predvidljiv. Već poslije druge priče znamo kamo nas on vodi, znamo i u kojoj tački na kraju će se desiti 'neočekivani' prelom.

Dobro, a o kojim temama piše Šalković, pitate se? Kakve su to tako predvidljive teme, ili je samo u pitanju nevješto sačinjen tekst? Vodeći se opet onim starim naukom o uslovljenosti forme i sadržaja, i ovoj zbirci se nevještost na nivou forme lako može povezati sa nevještim odabirom tema. Šalković nam opisuje urbani Zagreb, opisuje prosjakinje i PR menadžerke, studentkinje i njihove seksualno nezadovoljene profesore, ekipe iz kraja i poznate face; ukratko, sve ono čime se bavi žuta štampa, uz dodatak nekih dnevnopolitičkih ili dnevnosocijalnih tema, a sve to na nivou ne većem od trač rubrika, bez imalo umjetničke suptilnosti. Gotovo je tragično ili, bolje, farsično tužan napor ovoga autora da likove učini nešto višeznačnijim od karikaturalnog prikaza, i to karikaturalnog bez ikakve satirične oštrice. Tužniji od napora ovoga pisca samo su 'nesrećni' životi njegovih likova, njihove malograđanske patnje i frustracije. Umjetnički važno i značajno pitanje, kako predstaviti frustraciju urbane svakodnevice, u ovoj je zbirci dovedeno do grotesknog apsoluta. Priče su dosta napregnute u pokušaju da iznesu neku umjetničku ideju, i pisac je nad njima uložio napor, ali napor čiji je rezultat slab. Šalković nije uspio da nam približi muke svakodnevice, nije uspio ni u tome da u nama probudi bilo kakvo osjećanje sažaljenja ili empatije prema likovima; u najboljem slučaju oni su naivni, pak u najgorem, potpuno su nezanimljivi. U stvari, zbirka je toliko monotona da iz priče u priču čitalačko zanimanje opada.

Osim svih stilskih, formalnih, ali i problema na nivou samih likova i izbora tema, Šalković je često i politički nekorektan bez razloga. Odličan je primjer prikazivanje žena kao zavisnih od muškaraca. Već prva žena u priči je jedna izgubljena studentkinja koja odlazi da zavede profesora, te tek nakon što je imala odnose sa njim shvata da to nije profesor koji joj je potreban, čak da joj on uopšte i ne predaje!? (Iznenadnog li preokreta!) Osim reakcije gađenja na opis njihovog seksualnog odnosa, što je dakako uspio (jedan od rijetkih) umjetničkih trzaja u ovoj knjizi, glavni je problem u tome zašto studentkinja nikada nije otišla ni na jedno predavanje, zašto i ne zna kako izgleda njen profesor. Razlog njenog podavanja je u tome što ona ne želi da se vrati kod roditelja, i što radi u fancy butiku, što otud želi prefinjene skupe krpice, a ne odjeću iz butika za obične djevojke!? Jednu tako ozbiljnu temu, višestruku eksploataciju i zlostavljanje žena, njihov zavisan položaj i sve veću ugroženost na periferiji neoliberalizma, Šalković je uspio da pretvori u ogavnu scenu u kojoj jedna 'mala' zagrebačka wannabe buržujka ne zna što bi od sebe i života. Na kraju priče, stoga, umjesto da empatišemo sa studentkinjom, padamo u bijes zbog načina na koji je prikazan njen 'unutrašnji' svijet, zbog jeftine i patetične motivacije.

Ni žensko-ženski odnosi u pričama nijesu mnogo bolje prikazani. Tako će u jednoj od priča djevojka koja dolazi iz provincije u Zagreb početi profesionalno da se bavi prošenjem. U toku prvog dana na poslu, jedna od zgodnih i sređenih cura joj daje savjet da je lijepa i da tako može da zavodi muškarce, te da ne mora da prosi. Kao što i očekujemo, priča ima 'iznenadan' obrt; sljedećeg dana prosjakinja ulazi u prodavnicu i vidi prodavačicu kako plače, jer ju je gazda izvrijeđao. Pogađate, prodavačica je fancy ljepotica od prethodnog dana. Kao i u prvoj priči, i u ovoj su likovi stereotipni, neuvjerljivi; umjesto suštinske dileme, preokret u radnji služi samo da se poveća senzacionalizam, da se fingira dublje razumijevanje karaktera, i u krajnjem, književno uobličenje svakodnevice. Pisac postavlja lažne dileme, kao kada sve zlo Hrvatske stavlja u urbani centar, Zagreb, dok je provincija idealizovana. Umjesto da umjetničkom intuicijom, ako ne erudicijom, shvati da su binarne opozicije samo konstrukti, da likovi i njihovi izbori nijesu crni ili bijeli, te da je odnos moći ono što bi valjalo razotkriti, on samo vještačkim, nategnutim narativom pokušava da nas uvuče u priču, te tako stvori privid višedimenzionalnosti.

Ne primamo vilenjake umjetnički je neuspjela knjiga. Kratke priče koje je čine nemaju niti jednu prednost žanra, niti su ekonomične, niti naročito zanimljive, niti pak postižu brzim pokretima, gotovo skicom, upečatljivost likova, i ne prikazuju složenost ljudskih odnosa. Šalkovićeve su priče predvidljive i loše napisane, umjetnički nedostatne, te poput likova koje je pisac uzeo za junake, nose frustracije neispunjenosti.

Nađa Bobičić

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.