KRITIKA 189: Drago Jančar

Drago Jančar, Noćas sam je vidio (Meandarmedia, Zagreb, 2012., prijevod: Neda Fanuko)

TAJ NOVI SENTIMENTALIZAM

Drago Jančar u svom romanu Noćas sam je vidio na prvi pogled ima visokoparan duktus, razvedeni manir pripovijedanja, ispovjednu lirsku naraciju sa jakim potresnim poentama. Tu Jančar uvodi pet različitih gledišta u slaganje jedne priče, kao mozaika, koja se u svojoj jasnovidnosti zaokružuje tek s posljednjom stranicom knjige. Na primjeru ovog romana, međutim, mogli bi se prepoznati trikovi kako se jedno lako štivo, prijemčivo mnogima, mudro uvija u svjetlucave tkanine tzv. velike literature, kako se jedna bezazlena priča plasira na način koji neosjetljivo uho može poistovjetiti s ritmom najpoznatijih i najboljih svjetskih romana. Taj roman može, dakle, biti zanimljiv kao riznica različitih postupaka kako se u književnosti može zapretati bezazleno i olako, a da to izgleda otmjeno i nedokučivo, visokoritmično, na radost kritičarima koje će zaslijepiti blještavilo. Inače, ovaj Jančarev roman je nagrađen kao najbolji slovenski roman godine 2010., a sam autor je prošle godine ovjenčan dvjema uglednim francuskim nagradama: Prix Europeen de litterature i Prix de l'Inpercu. 

Već na prvoj stranici Jančar jasno označava pripovjedača u prvom dijelu romana, on već tu otkriva temeljnu emociju u kojoj taj pripovjedač prelama svijet: "Jako je dugo nisam vidio, koliko?, pomislih, najmanje sedam godina. Promrznuh. Premda je vani posljednja svibanjska noć i završavalo je proljeće, proljeće strašne godine četrdeset i pete, i premda je sve naginjalo k ljetu i vani bilo toplo, a u baraci gotovo ustajalo od topline dišućih i isparavajućih muških tjelesa, od te misli promrznuh. Sedam godina." (7/8) Naravno, ovakvo približavanje priče, kojim su sada brzo naznačeni osjećaji, kao i tehnički podaci hronotopa, može doći dobro čitaocu, privlačeći ga tim munjevitim uvođenjem u priču, i takva otvaranja su česta kako u lakoj, tako i našoj najnovijoj (npr. angažovanoj) literaturi. Ono što, međutim, ovdje stvara disonancu to je taj visoki ton kojim se bezazleni podaci (važni autoru u konstrukciji romana) plasiraju artificijelno, dotjerano, uz nekoliko osjećajnih obrta, kao uzdaha. Kao da vam neko današnji datum i tačno vrijeme saopštava teatralno, nastojeći vas potresti, uz gomilu uzdaha, isprekidano, s mnoštvom inverzija: "Danas, oh, juli, gospodo, juli osmi, dvije hiljade i trinaestog ljeta, dvadeset, četrnaest i dvadeseti minut, gospodo!" Slično, otmjeno, Jančarev lik, inače konjički oficir jugoslovenske vojske, uvodi u priču i samog sebe, predstavljajući se: "Jesam li to još uvijek ja, Stevan Radovanović, major, komandant konjaničkog eskadrona prve brigade, onaj nekadašnji kapetan Dravske divizije koga je u Mariboru ostavila žena i kojemu su se podsmjehivali njegovi vojnici?" (9) Drugi je problem nemotivisanost tog unutrašnjeg monologa, jer otkud je uvjerljivo da Stevan samom sebi tako eksplicitno objašnjava sopstveni status na krevetu zatvoreničkog logora. Otkud bi tolika retoričnost bila karakteristična za govor jednog vojnika? Radi se, zapravo, o tome da Jančar pokušava imitirati stil visoke naracije, međutim, taj i takav odnjegovani ritam nije sukladan uobličenoj građi i motivima koji se stalno otkrivaju u svojoj neuvjerljivosti i efemernosti. Ta jednostavnost manifestuje se i u izvođenju osjećajnih valera koje taj lik ispoljava u odnosu sa Veronikom Zarnik, kao glavnom odnosu koji drži na okupu prvo poglavlje: "Pružih ruku da joj dotaknem kosu, a ona uzmakne, ja sad idem, reče, pa znaš Stevo da ne mogu ostati. Znao sam da ne može ostati, kao što nije ni prije sedam godina kada je zauvijek otišla iz našeg mariborskog stana..." (8) Dakle, Jančar podešava naraciju kao da dohvaća najdublje duševne realitete a zapravo joj se uopšte ne posvećuje, nego je neprikladno koristi u najobičnijem naznačavanju jedne sentimentalne priče, puneći je tek tehničkim podacima važnim za uvezivanje fabule.

U tom smislu dolaze neka mjesta, kao klišeji, u predočavanju ljubavnog odnosa Stevana i Veronike koji otpočetka počiva na jakim kontrastima. Već pri prvom susretu činiće se nepomirljivo: srpski vojnik, oficir jugoslovenske konjice, koji je spreman sve dati za kralja i otadžbinu, i slovenska gospođa iz građanskog miljea, osjetljiva na sudbinu životinja, pogotovo konja koji se tako surovo žrtvuju u ratovima. Ona, osim toga, drži kao ljubimce aligatora i papige, a ovom prigodom Stevan je po dužnosti podučava jahanju. Međutim, kako vrijeme bude prolazilo, oni će se sve više zbližavati, i evo kako Jančar ukratko objašnjava taj proces: "Dvoje, kada toliko vremena provedu zajedno, zbliže se, možda i zamrze, barem je u početku tako izgledalo, no vjerovatnije je da će se zbližiti. Nas svoje se zbližilo. Jako." (25) Taj mikro-poučak poenta je jedne presudne tačke u sižeu koja nije razvijena do kraja u vjerovatnosti. Otud ponovo neki plitki rukavci ovog poglavlja u približavanju ljubavnog odvijanja: "Pomiluj me po kosi, naredila je. Znam da to želiš, dodala, dok sam na tren oklijevao. Pred oči mi je došao major Ilić, oficirska čast, rekao je, oficirska čast. No samostalna i neuhvatljiva kretnja moje ruke bila je jača od oficirske časti..." (31) Izanđala borba vojničke discipline i ljubavne razuzdanosti, o kojoj smo vidjeli i čuli toliko puta, ovdje nam se plasira kao najistančaniji osjećajni amalgam, kao utisak u predstavljanju presudne tačke u romanu, olako. Lik Veronike Zarnik predstavlja možda i najbolji dio knjige, međutim njeno individualiziranje nije dovršeno, i tome su pripomogli svakako i način na koji ona biva predstavljena unutar klišeja koje plasiraju njeni obožavatelji: "Bilo je to više nego šarm. U njoj je bilo nešto zbog čega smo je voljeli..." (34) Slična opšta mjesta je moguće naći i u sljedećim poglavljima, kod drugih pripovjedača, koji također zastaju na nivou puke deklamacije: "Nisam je više dodirnuo. Iako sam to želio. Ona je bila nedodirljiva. Privlačna, ali nedodirljiva." (129) Dakako, ljubav između Stevana i Veronike završiće nikako dugačije osim onako kako je to otpočetka determinirala shema u kojoj su uobličeni: oni će pobjeći na jug, u srpski grad Vranje, gotovo na turskoj granici, tamo gdje žene ne smiju izlaziti, prežovijalna Veronika će se pitati kakav je to život kada stalno mora biti zatvorena, jednom će se posvađati i Stevan će joj opaliti šamar, on će se odmah zbog toga ražalostiti i otići u kafanu piti rakiju, onda će se vratiti i pričati o svojim traumama iz djetinjstva, i ona će govoriti o svome šoku kad je nedavno vidjela kako se u Vranju kolju jaganjci, kako je sve krvavo, pa se onda ipak vratiti svom mužu u Sloveniji, Stevan će pisati pisma koja ona nikad neće otvoriti, itd, itsl. 

Pitanje na koje bi međutim bilo zanimljivo odgovoriti jeste: o čemu je ovaj roman? Glavnu tačku romana predstavlja Veronikin nestanak o kojemu smo otpočetka obaviješteni, ovaj roman tako govori, dakle, i o Drugom svjetskom ratu. I Stevan i njemački doktor nam predočavaju slike rata, i među tim iskazima, kao ni u njihovom zajedničkom oduševljenju Veronikom, nema razlike: sve su to slike potrošene, servirane na pola stranice, neproživljene, prepisane iz ratne literature, papirnate, nema tu ničeg novo, rat je tu tek mjestimična kulisa: blato, mrtvaci, pucanje koje lomi drveće i ubija konje, odlomljeni komadi debala, vojnici u vodi, izvlačenje ranjenika, sveopšta bestijalnost. (up. 58. i 124.) O Veronikinom nestanku obaviješteni smo, pak, u dva posljednja poglavlja koja govore obiteljska domaćica i jedan od sluga u dvoru Zarnikovih. Tu će se direktno predočiti zločin nad Zarnikovim koji su počinili partizani, usmrtivši te buržuje zbog saradnje sa okupatorom za koju nisu bili krivi, a sve u režiji domaćeg sluge koji je također bio nesretno zaljubljen u gospođu Veroniku. Da je Jančar kojim slučajem taj zločin motivirao klasnom mržnjom na gospodare koji su ovdje dobrotvori (što je bilo moguće), umjesto osvetom ljubomornog sluge koji vidi gospođu kako koketira sa njemačkim doktorom, umislivši među njima čitavu aferu, bio bi to posljednji i fatalni kliše u koji bi Jančar u ovom romanu upao, no srećom ga je izbjegao u posljednji trenutak, izradivši tu posljednju dionicu romana korektno.   

Premalo je, međutim, detalja da bi se ova priča usložnila i motivirala, sve je tu svedeno i jasno, naročito očekivano, prejednostavno, da bi i priča izgledala privlačnom i zanimljivom. Sve je tu prosto i već isprobano, da bi bilo i potresno: Jančar neizrađenošću glavnih dionica u romanu na kraju postiže jedino da se ova priča nijednom svojom dimenzijom savršeno nikoga ne tiče. O toj oskudnosti svjedoči i stilska neefektnost refrena koji se ponavljaju u svakom poglavlju: naprimjer, onaj o tome kako je Veronika uzgajala kokoške u Vranju, ili onaj o tome koliko je nju volio njen muž Leo, koji na kraju postaju jedino naporni. Problem je možda i u tome što svi pripovjedači isto govore, onim Jančarovim stabilnim tonom dugih rečenica, ispovijednim, iako su posvema različiti: srpski oficir, njemački liječnik, Veronikina majka, obiteljska domaćica i sluga. Ja, nažalost, ne mogu procijeniti da li je to greška pisca ili prevoditeljice, mada čisto sumnjam da prevoditeljica ne bi prenijela neke karakteristike skaza, uopšte individualiziranog iskaza kod svakog pojedinog pripovjedača, da su one bile u originalnom tekstu romana na slovenskom jeziku.

Dakako, taj monumentalni ritam, ta poza velikog pisca, taj romansijerski ton kojim se neprikladno plasira jednostavna građa, ono je što razlikuje ovaj roman o ljubavi i stradanju od sličnih knjiga trivijalne literature. Sve je to, dakle, samo pripomoglo da u velikom stilu bude zaokružena jedna priča koja, budući neizrađena, ne pogađa nikoga i ne postiže ništa, koja ne donosi ništa osim onoga što već sami ne znamo. Budući ipak plasirana u tom ozbiljnom ritmu, složenom pripovjedačkom kombinatorikom, čini se da je ostala daleka i publici koja čita ljubiće; s druge strane, knjiga je prebezazlena i neuvjerljiva za ozbiljno čitanje. Ja tako ne mogu procijeniti kome je knjiga namijenjena: meni se čini da je zastala negdje na pola puta, kao da nije ni za koga! Ostavljam, međutim, na kraju mogućnost da, sada i ovdje, opet griješim, umišljeno: možda najbolja literatura ovako izgleda u naše varljivo post-postmoderno vrijeme, možda je to taj novi sentimentalizam, ono što nam je donijela naša teška poststrukturalistička borba u svekolikom decentriranju metapriča.

Mirnes Sokolović
Foto: Enokson (flickr)

***

Mirnes Sokolović (1986, Sarajevo), magistrirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član redakcije časopisa Sic! (www. sic.ba) u kojem objavljuje eseje i kritike. Uređuje portal za izučavanje akademskih tumačenja književnosti na univerzitetima u regiji (www.akt.ba).