KLENJE, RATOVI, BOGOVI I SVECI
Nebojša Lujanović. Orgulje iz Waldsassena. EPH / Novi liber. 2011
Ponekad se pitam iz čega nastaje književnost naroda koji se nikad nisu susreli s Osmanlijama. Kako, na primjer, jedan Danac, Švicarac ili Australac uopće može govoriti o stradanju i stoljetnom ludilu krvi i osvete ako mu bar jedan pradjed nije bio s krive strane osmanlijskog jatagana, ako mu bar jedno obiteljsko imanje nije spaljeno do temelja, a bliža i dalja rodbina barem jednom brutalno silovana. Nemaju ti jadni ljudi ni guslara da im u desetercu opjeva nesreću, prizove aveti zaboravljenih kraljeva i natenane objasni kako je nekrst zavladala svijetom i sve ono o plaču i škrgutu zubi. Vidjelo se da, jadni, ne znaju s čim posla imaju kad su ono prije koju godinu u novinama objavili karikature proroka Muhameda pa na sebe navukli belaj kakvog svijet nije vidio. Nije se tomu čuditi – narod koji gradi vjetroelektrane nasred Baltičkog mora nije imao kad naučiti da s religijom nema zajebancije.
Kod nas to funkcionira malo drugačije. Nemamo puno toga za reći o obnovljivim izvorima energije ili bilo kakvoj proizvodnji al' zato o klanju, ratovima, bogovima i svecima imamo priča za tri ili četiri ljudska života. Ako je ičega bilo u ovim brdima i močvarama, bilo je klanja, ratova, vojski i paravojski, hajdučije, viteštva i najobičnije otimačine. Kad se umorimo od priča o ovom zadnjem ratu (a rijetko se umaramo po tom pitanju), imamo još barem dva da o njima divanimo. A kad i ta tri postanu nekako dosadna, puna nam je povijest Osmanlija, Mlečana, Mađara, Napoleonovih vojnika, križarskih ratova i sličnih zuluma. Sve se to pretrese u jednu noć ili lijeno nedjeljno popodne (šta je petsto-šesto godina vremenske distance, priča je ionako ista, samo se odore, zastave i tehnologije mijenjaju) i taman kad čovjek pomisli da se više ni nad čim nema zdvajati, pjeniti ni živcirati neki se nepoznati genije prisjeti Franaka, istrebljenja bogumila, Ilira, Rimljana i one priče koju je pokojnoj prababi pričala njena pokojna prababa kako je komšija Gvozden, pogrda jedna, malom od Ikanove treće čukuntetke uz'o tri goveda i našamar'o najmlađega jer mu je ovaj, nesrića jedna, iščup'o sve kolce iz šatora kad su onomad prelazili iransku visoravan. Nakon toga, svima umah bude jasnije zašto Ikanova praunuka ne može smislit snahu Gvozdenovog nećaka i zašto već godinama pizdi na muža, bedastog švapskog luterana, koji neće ni prstom da makne povodom toga jer ne zna šta je ni krv ni porodica.
Tako to otprilike, izgleda, kod nas. Možda nemamo ekonomiju, ideju, ni perspektivu al' poučnih priča iz povijesti imamo za izvoz. 'Ajde neka, i to je neka vrsta transakcije – Danci nama tehnologiju i hranu, mi njima traume i praktične vodiče kroz egzotična pravila krvne osvete. 'Ko im kriv kad su budale pa ne znaju da to i nije neka pogodba.
Kakve sve to ima veze s književnom kritikom? Male il' nikakve al' otprilike sažima iskustvo čitanja četvrte knjige Nebojše Lujanovića – Orgulje iz Waldsassena (EPH/Novi Liber, 2011.). Ni njemu jedan rat nije bio dovoljan da ispriča priču o genezi pokolja i zle krvi u Bosni i okolo nje (zaustavio se, doduše, na tri), ni njemu baš nije jasno što učiniti s tolikom povijesnom prtljagom pa priča o njoj tek da nešto kaže, ni on ne vidi izlaz iz beskrajne reiteracije iste paradigme pa nam je servira zaogrnutu u školski sastavljeno simboličko ruho, da slučajno ne primjetimo da je – je li – ista.
S tehničke se strane Orguljama nema što prigovoriti. U njima je dovoljno zgodnih tekstualnih igrarija od kojih poskoče srce i duša svakom predanom akademcu, a i ponekom čitatelju. Ljubiteljima simbolike i usuda svidjet će se motiv orgulja, predmeta nastalog iz patnje (što ga, dakako, čini autentičnim artefaktom prave umjetnosti), posljednjeg djela izbjeglog bosanskog franjevca iz 19. stoljeća čija se, neisupnjena, sudbina trebala ostvariti u eksplozivnoj završnoj riječi prezrenog fratra iz Bučića (a nije samo zato što je prijevoz tereta u ratnim vremenima nepouzdan pa je kamion s orguljama zapeo u Jajcu). Ljubiteljima intertekstualnih poigravanja i erudicije svidjet će se Lujanovićevo korištenje Brkovićevih, Miloševih, Valjanovih i Lovrenovićevih monografija o povijesti franjevaca (nema veze što smo takve postupke vidjeli kod Borgesa, Eca, Becketta, Pavića, Steinbecka i Joycea koju godinu ranije), eshatološki nastrojenim čitateljima omilit će prikaz života Therese Neumann, institucionalno nepriznate stigmatkinje iz Konnersreutha, a život fra Marijana Šunjića natjerat će suzu na oko svim obrazovanim, filozofski nastrojenim poliglotima koji će u njemu prepoznati srodnu dušu, a iz njegove sudbine iščitati pouku kako napredna inteligencija u ovoj napaćenoj zemlji nikad nije imala izrazito sretan život.
Tehničke vještine ne nedostaje Lujanoviću, kao ni književno-povijesne erudicije. Ono što mu nedostaje jest bilo kakva originalna ili barem, da ne cjepidlačimo sad, zanimljiva zamisao koja bi se probila kroz svu tu silnu retoričku dijatribu o genezi patnje, klanja, ludila, osvete i krvavog kaosa u Bosni uzduž i poprijeko minulih stoljeća. Između povijesti i njenih neprestanih obnavljanja prikazanih u Orguljama i povijesti prepričavane u sumnjivim kafanama u kasnim noćnim satima i nema neke velike razlike. Jedino što će kafanski eruditi priču svoditi na osobna iskustva i pojedinačne tragedije uzduž i poprijeko obiteljskog stabla, a Orgulje čitavu stvar pokušati okrenuti k univerzalnom pa time i tragičnom iskustvu koje izbjegava identificiranje krivaca i retoriku odgovornosti, iskustvu nad kojim je moguće kolektivno, dakako suosjećajno, kimati glavama.
Uobičajeni pristup knjigama poput ove, pogotovo kad se pod svaku cijenu želi održati hinjena neutralnost ili pseudo-objektivnost, prilično je predvidljiv i u konačnici, nezanimljiv bilo kome bez sveučilišne diplome u nekoj od humanstičkih disciplina. Ovaj se tekst tako mogao baviti Lujanovićevim strategijama proizvodnje diskursa, nepouzdanim pripovjedačima (svi pripovjedači ove knjige su il' luđaci, il' traumatizirani, il' pijanci), točnošću rekonstrukcije historijskih narativa i eventualnim jezičnim, pojmovnim i stilskim anakronizmima, no ništa od toga ne bi vas upozorilo na bitnu stvar. Orgulje iz Waldsassena knjiga je koja zanatski vješto kombinira razne tragove pojedinačnih i kolektivnih historija i od njih slaže pripovijest koja govori kako je u ovim krajevima bilo ratova, nepravde, smrti, tuge, patnje i svakojakih sranja.
Bome, bilo je.
Ima ih i danas.
Čitali smo o tome kod Andrića, čitali smo o tome kod Selimovića, pa smo o tome malo čitali kod Krleže, Pekića, Kiša, Fabrija, Aralice, Jergovića, Lovrenovića, Đikića itd... Kad smo se umorili od književnosti čitali smo o tome u svim novinama, od strane laika, stručnjaka i posvemašnjih budaletina pa smo, naoružani svim tim informacijama, zašli u gorespomenute sumnjive kafane.
Danci su, u međuvremenu, gradili vjetroelektrane.
Ne znam, vi ste možda mazohisti pa vas vesele takve stvari. Možda više suosjećate s tragikom erudita iz devetnaestog stoljeća (ne zaboravimo na njegovu simboličku pregnantnost) koji se kačio s Osmanlijama i kršćanima podjednako, nego s nekim suvremenijim nesrećama. Možda vam Krleža, Andrić i Selimović nisu sve dovoljno detaljno objasnili pa vam je potrebno čitavu priču, u nešto skraćenoj verziji, ispričati još jednom. Ako je tako, mašala. Orgulje iz Waldsassena bit će pravo štivo za vas. Mene ovih dana nekako više zanimaju budućnost i bizarluci suvremenog doba. Na svu sreću, u Hrvatskoj imamo dva-tri pisca koja i o tome pišu.
Nego, kad smo već kod toga, sjećate se vi kako su onomad njemački svećenici proganjali Metoda zbog slavenskog bogoslužja pa je......
Matko Vladanović
foto: celesteh (flickr)
***
Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.
Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.