KRITIKA 124: Vladan Kosorić

Zapadna se civilizacija već više od dvije tisuće godina oslanja na ratio. To je najtotalitarnija ideologija koju je Zapad uspio proizvesti, ideologija od koje se čak ni kršćanska mistika nije u stanju odmaknuti (kako drugačije objasniti teologiju ili biblijsku hermeneutiku?). Ta ideologija nije koncentrirana u liku i djelu omiljenog vođe, premda njenih apologeta, razasutih po povijesti, ima koliko vam duša želi.

Sokrat je, na primjer, jedna od prominentnijih povijesnih figura ove ideologije. Dotični je racionalno razlagao ideologiju homerskih mitova i generalno išao na živce sredini u kojoj je živio. Pa su mu objasnili par stvari. Jedino što su njegovi suvremenici iz te priče s kukutom naučili (premda to i nije tako nevažna lekcija) jest da je Sokrat bio lajava budaletina koja nije imala nikakvog smisla za diplomaciju i takt i da čitavu tu priču o sukobu praznovjernog, mitološkog mentaliteta mase i racionalnog uma pametnih pojedinica drugi put treba izvesti malo pametnije. Najprije kao izolirani pojedinci, a onda u skupinama, ljudi su odbacivali sliku svijeta kakvu su im nudile popularne mitokoncepcije njihovog doba (premda u tom procesu ini Kopernici nisu ništa naučili iz Sokratove sudbine) i prihvaćali se po život opasnih poslova poput alkemije, astronomije i sličnih, inicijalnih pokušaja da se razumom obuhvati iskustvo svijeta oko sebe. Prolazile su godine, astronomiju i alkemiju zamijenile su astrofizika i kemija, proguralo se tu još par disciplina, a neka se pametna glava dosjetila da bi ratio mogao poslužiti i u umijeću vladanja pa se domislila utilitarizmu. Stvari su tako dobile zamah i bio je potreban još malen korak do human resourcesa, računalnog programiranja i makroekonomije.
 
Zavodljivost racionalnog uma bila je isuviše jaka. Ukoliko je moguće savršeno racionalno objasniti gibanje tijela niz kosinu i proračunati putanju telekomunikacijskog satelita oko Zemljine orbite, nema razloga zašto se jednako racionalno ne bi mogli objasniti uzroci rusko-japanskog rata, kolonijalne ekspanzije, dolaska Hitlera na vlast i sličnih dogodovština iz prošlosti. Racionalno raščlanjivanje svijeta oko nas omogućuje nedvojbene odgovore na pitanja o krivici, razlikuje pravednike od zločinaca, daje autoritet sudskoj vlasti i omogućuje izbor optimalnog stambenog kredita.

No, racionalni se um pokazao kao zajebana stvar pa je počeo nagrizati sliku svijeta koju je sam stvorio razarajući stabilnu sliku mehaničkog determinizma idejama slučajnosti i vjerojatnosti. Kvantna fizika nije ništa drugo nego priča o božanskom stvaranju i slobodnoj volji ispričana drugim jezikom. Zamah krila nekog leptira na Rtu dobre nade odgovoran je za požar u susjedovom skladištu barem isto toliko koliko i činjenica da je ovaj štedio na azbestu. Svijet je još uvijek stroj čije se ponašanje može razumjeti, ali uzročno-posljedična povezanost nije više u dogledu smrtnikâ. Fizika se nekim naokolnim putem nanovo vraća diskursu pjesnikâ.

Balkanski prostor može savršeno poslužiti za ilustraciju teorije kaosa. Tijekom godina, njime su prodefilirali Iliri, Slaveni, Rimljani, Franci, pape i patrijarsi, austrijsko i mađarsko plemstvo, talijanski gradovi-države, Francuzi, Turci, uskoci, hajduci, vlašad ljuta, nacisti, fašisti, komunisti, socijalisti, radikali, nacionalisti i Kraljević Marko. Racionalno opisati taj i takav prostor, te se u njemu ujedno i snalaziti, sposobnost je koju imaju jedino fundamentalisti. Držimo li se teorije kaosa, sve te silnice koje su se stoljećima nakupljale u ovih nekoliko kvadratnih kilometara ne mogu tek tako ispariti. Unutar njih, prostora slobode kojim bi se mogao kretati tek rođeni pojedinac, gotovo da i nema.

Potraga za takvim prostorom glavna je tema romana Vladana Kosorića – Što se ne javiš bratu (Stubovi kulture, 2010.). U njemu, Zlatan Bosnić, dijete samoupravnog socijalizma i oca Bošnjaka, pokušava pronaći vlastito mjesto pod suncem i pri tom izbjeći svako racionaliziranje svog položaja. Već u ranom djetinjstvu postaje svjestan praktičnih posljedica priče o leptiru s Rta dobre nade. Nakon što ustanovi probleme s vidom kod svog školskog druga, Bosnić će urgirati posjet liječniku. Ovaj će propisati naočale koje će par stranica kasnije spuznuti s nosa Bosnićevom drugu i završiti u rijeci. Kad mu se drug uputi u potragu za njima, nestat će u varavim riječnim brzacima i isplivati stotinjak metara dalje. Bez života. Isfrustirani i politički prerevni milicioner Zeljo privest će u stanicu Bosnićeva brata Nevena nakon što ga uhvati da po čaršiji lijepi plakate za otvaranje disko-kluba subverzivnog naziva 'Odeon' (drug Tito je taman ostao bez lijeve noge i, znate kako je, bila su to turbulentna vremena), nakon čega će doći do eksplozivne svađe između Nevena i očuha mu Ekrema. Neven će potom otići na vojnu akademiju u Beograd, a Zlatan će ga ponovno sresti početkom devedesetih na okolnim brdima (kad već bude nosio uniformu 'krive' vojske). Dok se bude pokušavao crnim kanalima izvući iz grada pod opsadom, život će mu spasiti tek rodbinska veza s Nevenom. Opisujući mjesto svoga djetinjstva, njegove likove, događaje, mitove i legende Zlatan će se truditi pokazati kako čaršija nikad nije funkcionirala kao racionalno uređen sustav. Njeni su se protagonisti odnosili jedni prema drugima vješto balansirajući između dobroćudnih poluistina, pametnih prešućivanja i uzajamnog poštovanja. Čak i kad se svijet oko njega počne raspadati, Zlatan će pokušati zadržati sliku Zlatne doline, odbijajući koristiti ratio kao čarobni štapić kojim se sve može opravdati i svatko iskupiti.

Kako bi potencirao manjkavost racionalnosti kao jedinog mjerila svijeta, Kosorić će raslojiti svoj roman na dva pripovjedna vremena iz dvije različite sredine. Njegov će pripovjedač (Zlatan Bosnić) o nestalom svijetu pisati iz Vancouvera kamo početkom devedesetih emigrira. No racionalni Zapad (već standardni pandan divljini balkanske egzotike) neće pružiti nikakvu epistemološku zaštitu Zlatanu Bosniću. U metodičnosti i racionalnosti šumarskog zanata, u piljenju drva i kroćenju divljine za neku pacifičku kompaniju, Bosnić neće pronaći odgovor na ono što ga muči. Uređeni sustav zapadnih zemalja proizvodit će jednak broj tužnih ljudskih sudbina, a kaos će se, umjesto u obliku granate, pojaviti u obliku lutajućeg grizlija. Kosorićev 'junak' neće oprostiti bratu, odbijajući njegove postupke opravdati nekom loše skrojenom racionalizacijom. Jer, ukoliko je moguće racionalizirati bratove mu postupke, tada je s idejom ratia kao krune ljudskog djelovanja nešto u temelju pogrešno. Ako je razum odgovoran za 'najbolji od svih mogućih svjetova', ako je riječ o jedinoj zaštiti pred fatalističkim determinizmom teorije kaosa – ako taj i takav razum može biti odgovoran za Nevena i čaršijske odrede smrti, tada je pojedincu dopušteno 'iracionalno' se ponašati i svoje djelovanje zasnivati na empatiji, na mističnim poluistinama i selektivnoj memoriji. Homerski su mitovi za pojedinca, kao i za društvo, daleko zdraviji od Sokratove dijalektike.

To je ono što leži u podlozi romana Vladana Kosorića, romana ispisanog čistim, tečnim i evokativnim jezikom kojemu su neki kritičari zamjerili nedostatak rigidnije strukture i nemotiviranost pojedinih epizoda. No, nedostatk strukture savršeno se uklapa u ono o čemu sam govorio. Struktura je tek jedna od manifestacija racionalnog uma, a u tekstu koji želi osporiti ili barem dovesti u pitanje prevlast racionalnoga, čvrsta bi struktura zazvučala pogrešno. Premda ponekad zvuči isuviše poznato (post-traumatska proza ima tu nesreću da ne može pobjeći od bivanja žanrom), Što se ne javiš bratu jedan je od boljih ratom motiviranih romana u posljednjih dvadeset godina. Roman kojeg, kako se to zgodno piarovski kaže, svakako vrijedi pročitati. 

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.