KRITIKA 119: Mirjana Dugandžija

Prvi roman novinarke Mirjane Dugandžije odlično se uklopio u medijski potenciran recentni mini-boom 'ženske književnosti' (što god to značilo) u Hrvatskoj, naišao na vrlo dobru javnu recepciju, uglavnom u rasponu od benevolentnijih prigovora do ekstatičnih panegirika, i ušao, evo, u finale nagrade Jutarnjeg lista pa mu je status jedne od značajnijih knjiga u 2010. privremeno i skoro konsenzualno zajamčen; i to ne bez dobrih razloga. Samo – teško da jednogodišnji ciklus ovdašnje prozne produkcije može postaviti ozbiljnije kriterije valorizacije književnoga teksta. Utoliko, iako Nekoliko dana kolovoza (EPH / Novi Liber, 2010.) svakako vrijedi upisati u prigodne kalendarske liste pet ili deset 'naj-naslova' godine, njegove kompozicijske nezgrapnosti i hipertrofija poetizacije, čini se, ipak traže znatno suzdržaniju ocjenu.

Pripovijedanje u (najčešće) prvom, (rjeđe) trećem i (povremeno) drugom licu razvija nekoliko narativnih linija a ona osnovna je ujedno i najinteresantnija; u njoj pratimo žestoku, iscrpljujuću, makabričnu ljubavnu priču glavnoga lika, novinarke Ksenije, i njezina desetak godina mlađeg kolege iz redakcije Borisa. Ona je majka koja, nakon mučnoga razvoda, živi sa sinom; on je muž i otac koji će dati otkaz u novinama kako bi otišao u izdavačku kuću i, s vremenom, napisao roman, i to baš o njihovoj preljubničkoj vezi. Autobiografski elementi ove pripovijesti interpretativni su monopol tračerskih sesija zagrebačkih tzv. kulturnih krugova pa ih diskursu upućenih došaptavanja iznad dvije kraće s mlijekom vrijedi i ostaviti: tretiranje Nekoliko dana kolovoza kao 'romana s ključem' najmanje je opravdan i produktivan kut čitanja teksta od svih koji se nameću, a i nešto je od tih kofeinskih rituala trošenja svakodnevice na 'književnoj sceni', uostalom, ušlo u radnju romana, gotovo kao unaprijed ukalkuliran suptilan ironijski komentar voajersko-ugostiteljske recepcije koja ga je neminovno (do)čekala...

Ksenijin i Borisov je odnos razvijen kroz niz kraćih, gustom i pulsirajućom metaforikom zasićenih (nažalost – osobito prema kraju romana – i prezasićenih), visokoerotiziranih epizoda nervozno iskrzanih rubova ekspozea; to je fatalna, obostranom ljubomorom prožeta isprepletenost požude, ljubavi i patnje, događajno kristalizirana – sasvim u skladu s društvenim konvencijama – u tajne sastanke koji traju po nekoliko minuta, zajedničke vožnje periferijom, duge intervale usamljenosti i čekanja. Lik Ksenije progovara iz izglobljenih stanja nesanice, očaja, tabletama neuspješno prigušivane pomame, ali i iz pozicije jedne od socijalno najstigmatiziranijih uloga – one koju bi vaša i moja baka vjerojatno nazvale 'razaračicom obitelji' a još vjerojatnije nekom manje pristojnom sintagmom – i nosi visok potencijal subverzivnosti. Radikalizira ga na podlozi druge dvije važne narativne linije romana: one koja rekonstruira 'malu povijest' Ksenijine obitelji i one koja pripovijeda o njezinoj profesionalnoj karijeri.

Prva je vjerojatno najslabije motiviran rukavac priče romana i opsegom ga dosta opterećuje. Likovi Ksenijinih roditelja ispočetka su tipski karakterizirani – otac je znanstvenik koji nekadašnju marksističku orijentaciju pokušava ublažiti i prilagoditi novome vremenu dok piše studije o naciji i nacionalizmu a kćer je odgajao strogo, zabranjujući joj, u duhu intelektualističke rigidnosti, šminku, modne žurnale i frivolne televizijske emisije, dok je majka manje-više svedena na lik žene koju najviše brine 'što će ljudi reći' – ali prema kraju očeva neprestana briga oko rukopisa koji izdavač nikako da objavi poprima fino iznijansirane, potresne crte. U obiteljskome stablu najviše pažnje ipak dobiva Hubert Deutsch, muž očeve tete čiji život i smrt nakon osude ustaškoga pokreta 1942. Ksenija pokušava fragmentarno rekonstruirati u poglavlju 'Nasljeđe. Gdje je zapravo Hubert Deutsch bio u listopadu 1942.' Ova epizoda nije sasvim nefunkcionalna, ali dužinom stvara čist strukturni višak; čini se da je jedan od onih dijelova koji bi se bez većih posljedica mogli izdvojiti pa evoluirati u zaseban roman, kao što su, uostalom, manje ili više eksplicitno apostrofirali mnogi koji su o Nekoliko dana kolovoza već pisali.

Ksenijino novinarsko iskustvo, s druge strane, otvara perspektivu potencijalno vrlo produktivnu za oštar socijalni presjek posljednjih dvadesetak godina iz povlaštene vizure sudjelovanja u medijskoj konstrukciji ovdašnje stvarnosti, ali, nažalost, ne nudi puno više od perpetuacije općih mjesta: od razgovora s dosadnim akademikom koji zagovara bizarne pravopisne retardacije i izvještavanja s tribina o jeziku u NDH za državne novine devedesetih, preko prelaska u privatni magazin i sasvim novoga tipa problema (kako nagovoriti poznatog glumca na intervju ako je on ugovorom vezan uz konkurentsku korporaciju; kako objasniti uredniku da fabuliranje o skandalima u visokom školstvu možda i nije tako sjajna tema kako mu se čini...) pa sve do recesijskoga šoka, prvih otkaza i psihoze imperativne učinkovitosti, u Dugandžijinu romanu ipak ne nailazimo na motive koji nam već nisu dobro poznati.

Recesija, međutim, donosi zanimljiv obrat. Lik Ksenije je, naime, značajno karakteriziran njezinom potrošačkom manijom; skupi parfemi, lagane ljetne haljinice i cipele s visokim potpeticama motivi su frekventni koliko i brojne književne reference, ali s početkom krize šopingholičarske navike moraju se reducirati, baš kao što na poslu treba raditi sve više i više. Ovo je točka na kojoj društvena subverzivnost glavnoga lika nepovratno nestaje. Iako drsko i autodestruktivno oponira obrascima patrijarhalne kulture i ideologije obitelji, iako neprestano ironizira svoj posao i potkopava konformističke projekcije 'uspjeha', Ksenija je disciplinirana, pripitomljena i konačno svladana onda kada ekonomski problemi počnu konkurirati ljubavnima. Nekoliko dana kolovoza nije naodmet čitati i u tom ključu: kao egzemplifikaciju ideologije individualne slobode koja intimističkim pripovijestima prikriva da je široki spektar mogućnosti hrabrih privatnih, emocionalnih izbora i transgresija društvenih normi samo supstitucija elementarne nemogućnosti da se kontroliraju neki temeljni uvjeti vlastite egzistencije. Takvo bi čitanje možda i bilo pomalo 'nategnuto' da ga sam roman ne priziva pokušajem fikcionalne artikulacije novije političke, socijalne i ekonomske povijesti; ovako, ono samo potcrtava da je u tom aspektu 'tanak' koliko i u onom u kojem se posvećuje istraživanjima obiteljskoga stabla.

Opet, svi ovi prigovori zbilja nisu povod da se Dugandžijin tekst ne izdvoji na razini godišnje produkcije; unaprijed je zaslužio finale svake nagrade za koju je – ili će tek biti – nominiran. Vješto umnažanje pripovjednih glasova, bljesci lucidnih intervala metaforizacije, konzekventna i opravdana fragmentacija narativnog toka, radikalizacija ljubavne opsesije i pasije... neki su od vrlo uvjerljivih razloga da mu se ipak posveti nekoliko dana pažljivoga čitanja.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.