Književnost o književnosti

Složimo li se svi, ili barem većina nas, da je radnja priče, tj. romana nešto što se može prepričati u nevezanom razgovoru bez većih napora, postavlja se pitanje: što to onda čini Enrique Vila-Matas u svojim romanima?

Američki autori skloni su (ne svi, ali dobar dio) takozvanom klasičnom, lakoprepričljivom pripovijedanju, također i europski (opet, ne svi), no Španjolska (i Portugal) malo su po strani – kao, tu su, ali ipak s malim otklonom. Da je Europa, primjerice, tulum ili nekakva rođendanska zabava, Španjolska i Portugal bi bili oni likovi koji se uvijek drže malo po strani (na Iberijskom poluotoku) zabavljajući se promatranjem i komentiranjem drugih. Jesu li onda takvi i španjolski, odnosno portugalski pisci? Ne znamo za sve, ali Vila-Matas, definitivno jest.

Radnje njegovih romana moguće je, doduše, prepričati, ali ne glatko i bez većih napora, a i to što prepričate neće biti ni približno točna slika onoga što ti romani uistinu jesu. Na ovom mjestu rekli smo ponešto o romanima Bartleby i družba (2000), Montanova bolest (2002) i Pariz nikada ne završava (2003). Danas, usred još jednog pomalo iscrpljujućeg, vrelog i sparnog ljeta, nakanili smo nastaviti, pa ako bude moguće i dovršiti uvod u prozu Enriquea Vila-Matasa. U međuvremenu pročitali smo i preostala tri njegova romana objavljena u Edicijama Božičević – Dublineska (2010), Duh Dylana (2012) i Kassel ne poziva na logiku (2014). Mala napomena – u zagradama su navedene godine originalnih izdanja i uopće nije nužno čitati ih po bilo kakvom redu.

U romanu Dublineska imamo tog nesretnog nakladnika koji se povukao iz nakladništva i poslije jednog znakovita sna organizira odlazak s prijateljima u Dublin gdje će 'proslaviti' propast nakladništva u ovom digitalnom dobu kada više ni tiskanu knjigu ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Dakako, pošto je riječ o Dublinu, sve je pristojno začinjeno Joyceom i likovima iz njegova romana Uliks.

Pripovjedač ili jedan od pripovjedača u Duhu Dylana je pisac koji je odlučio do kraja života ne napisati više ni slova, a i sve ono što je napisao pomalo mu se gadi. No kada igrom slučaja upozna Vilniusa Lancastrea (zvanog Mladi Dylan jer izgledom podsjeća na Boba Dylana iz mladih dana) kojega opsjeda duh nedavno preminulog oca i koji traga za porijeklom rečenice Kada se smrači, uvijek nam je potreban netko, pisac u odustajanju u ozbiljnom je iskušenju da preispita svoju odluku o odustajanju od pisanja.

Napokon, Kassel ne poziva na logiku sam autor naziva 'pripovjednom reportažom' (može i 'pripovjedni esej' ili 'naprosto roman'), a riječ je o rukopisu inspiriranom autorovom posjetom Kasselu, odnosno Documenti, poznatoj i prestižnoj smotri suvremene umjetnosti. Što je to danas avangardna umjetnost, može li se netko potpisati kao autor propuha, te je li moguće i da sam pisac bude eksponat na izložbi dok piše za stolom u kineskom restoranu – samo su neka od pitanja koje si postavlja pripovjedač.

To je, evo, bio pokušaj prepričavanja radnje triju Vila-Matasovih romana u kojima radnje zapravo i nema ili je barem nema u onom klasičnom obliku. O čemu god Vila-Matas pripovijedao, uvijek nam pripovijeda o povijesti književnosti, o različitim fenomenima, vidljivim i nevidljivim vezama između djela, autora, likova, stvarnosti i fikcije. Njegova književnost uvijek govori o književnosti samoj, pa čak i kada govori o filmu, slikarstvu ili nečemu desetom – čini to samo da bi se već u sljedećem pasusu vratio na književnost. Sve što se Vila-Matasovim likovima događa u životu, oni će nepogrešivo povezati s određenim pasusom, književnim djelom ili sudbinom nekog pisca. Njihova sjećanja su književna sjećanja, a stvarnost kao da se provlači između redova, kao da je to nešto što se događa između dvije knjige ili dva čitanja.

Vila-Matasovi likovi postavljaju i brojna važna pitanja, ali pritom su uvijek neizmjerno zabavni i duhoviti, kao što je vjerojatno i on sam – iako, ostavljamo to otvorenim, ne poznajemo čovjeka, možda su samo njegovi romani zabavni i duhoviti, a on sam zlovoljan, mrk i nedruštven kao što to zna biti slučaj.

Kako bilo, ne znamo kada smo posljednji put pročitali šest romana jednog autora u ovako kratkom vremenu, a na pitanje je li vrijedilo možemo bez krzmanja reći – apsolutno, vrijedilo je svake utrošene minute! Eh, da, pročitali smo i šest tomova Knausgaardove Borbe, ali smo ih čitali onako kako su izlazili – dakle, tijekom nekoliko godina. Ovo s Vila-Matasom bio je jedinstven slučaj u tisućugodišnjoj povijesti Booksinih čitanja i preporuka. Pravi mali maraton, a začudo – ne možemo se potužiti na zamor.

Zaključno, Vila-Matasa u prvom redu preporučamo onima kojima je čitanje malo više od pukog ubijanja vremena i koji imaju određenu kilometražu iza sebe. Što ste više prethodno pročitali, tim će vam ove knjige biti i zabavnije i važnije.

A sad, trozubac u ruke i u lov na divlje oktopuse!

F.B., 13. kolovoza 2021., Zagreb-Omiš