Kanonizacija i kritički fetišizam

Književni kanon je „veliki narativ“, koji diktira šta jeste i šta bi trebala biti „istinska“ i „velika“ književnost. [1] Kanonizovano djelo postaje predmet poštovanja, nerijetko glorifikovan, a moglo bi se reći i fetiš odan statusu quo aktuelne društvene ideologije.

Ne čini li se onda da se književno djelo kanonizacijom „oslobađa“ društvenih okolnosti u kojima je nastalo? Koliko je književna kritika u ovom slučaju osviještena i osjetljiva prema tim, nerijetko nepravednim, društvenim okolnostima? Kako politike identiteta komuniciraju s idejom kanonskog djela kao djela „za sve nas“?

Kanonizacija kao fetišizacija

Prema Theodoru Adornu, biti kanoniziran znači biti „zaleđen u kulturno dobro“ ukroćene, poslušne, naizgled politički neutralne estetike. E. Dean Kolbas u toj „zaleđenosti“ prepoznaje fetišizaciju imanentnu kanonizaciji, [2] te upozorava: iako je kanonizacija načelno u potrazi za „univerzalnim vrijednostima“ kojima se odlikuju „velika“ književna djela, to ne znači da je politički neutralna, mada se želi doimati takvom. Prema Kolbasu, estetika umjetničkog djela posjeduje „radikalni potencijal“ da prevaziđe kanonski red koji neminovno mijenja njeno značenje. Međutim, jednom kada tom djelu pripišemo uzak politički kontekst čisto da bismo ga suprotstavili kanonu, uništavamo njegov umjetnički potencijal.

Da bi se sistematično propitala ovako uočena veza kanona i fetiša, potrebno je objasniti njihovo denotativno i / ili konotativno značenje. Krenimo od fetiša. Za potrebe objašnjenja Kolbasove teze, potrebno je najprije objasniti definiciju fetišizma u marksističkoj teoriji. Prema Kapitalu Karla Marxa, takozvani „fetišizam robe“ je oblik otuđenja u kapitalizmu, te predstavlja iluziju prema kojoj se roba sagledava kao fetiš, tj. stvar koja posjeduje prirodno dana, ljudska svojstva, umjesto kao proizvod čija je vrijednost pokazatelj specifičnih društvenih odnosa radnika i izrabljivača-kapitalista. [3] Fetiš je vrijednost koja dotični objekat pretvara u „društveni hijeroglif“, odvajajući ga od konteksta u kom je nastao, čineći nejasnim njegovo porijeklo. Dakle, fetišizacija predstavlja proces u kom izvjesni objekat postaje društvena vrijednost putem „prilagodbe“ njegova značenja. Ta prilagodba bi podrazumijevala djelomično ili potpuno izolovanje ili pak cjelokupnu rekontekstualizaciju značenja objekta od društvenog konteksta u kom je nastalo. Time se, prema Kolbasu, uništava  „radikalni potencijal estetike djela“. Kanonska univerzalnost djela, koja mu daje društveni kapital i time ostvaruje mjesto u vrjednosnom sistemu neke društvene ideologije, utoliko to djelo fetišizira.

 Jedan od često referiranih tekstova koji daje uvid u temu kanona zapadnjačke književnosti jeste onaj Arthura Krystala, naslovnog pitanja „Šta je književnost?“. [4] Etimološki označavajući „pravilo“, kanon je najprije u teologiji bio korišten kao sinonim za praksu proglasa sveca, a kasnije korišten u drugim disciplinama. Tako je koncem 16. vijeka Univerzitet u Cambridgeu iznio prijedlog da univerziteti Britanske Imperije „kanoniziraju“ svoje pisce, kako bi se uspostavio sistem valorizacije sve većeg broja književnika. Kroz 18. vijek izdaje se niz antologijskih pregleda britanskog pjesništva, čime kanon postaje formacija moderne književnosti, sistem odabira književnih tekstova koji se smatraju pandanima antičkih, grčkih i latinskih tekstova. Kako ističe Krystal, književni kritičari tog doba su se nadali da će tradicija „velikih pisaca“ pomoći u stvaranju „nacionalne književnosti“. Kanon je blagosiljao ono dostojno, a implicirao ono nedostojno. Potom je uslijedio 20. vijek, sedamdesetih i osamdesetih posebno obilježen pobunom postmodernizma protiv esencijalizma inherentnog kanonu, poznatom pod nazivom „kanonski ratovi“. Primjetno je da, čak i u ovim naznakama nastanka i razvoja zapadnjačkog kanona, kanonizacija služi kao alat, bilo za diferencijaciju nacionalnih književnosti,  bilo za lišavanje esencijalizma istih kroz neku drugu ideologiju – a sve to pod počelom estetskog vrjednovanja književnosti i uočavanja njenog doprinosa intelektualnom  napretku ljudskog roda.

Na tom tragu vrijedi spomenuti i nacionalne književnosti nekadašnjih južnoslavenskih republika, koje u ratu koncem 20. vijeka i poraću bivaju izložene kanonizaciji u službi jačanja nacionalističkih poriva. Ograničit ću se na Bosnu i Hercegovinu čiji je kontekst meni najbliži. Kako primjećuje Enver Kazaz, nacionalni kanoni u Bosni i Hercegovini baštine „estetski utopizam“: viziju književnosti kao samodovoljne, autonomne strukture. [5] Time se, paradoksalno, autokolonizira nacionalni kulturni identitet, tj. zanemaruje njegova rubnost i mnogobrojne, kontekstom uslovljene, reakcije na Zapad i Istok. Kazaz objašnjava ovu tezu o autokolonizaciji:

Taj paradoks da se poezija Skendera Kulenovića čita kao poezija Eliota, Jejtsa ili Paunda, dakle isključivo u projektivnom nebesko-literarnom univerzumu, kojemu ne znamo ni odakle dolazi, ni kuda putuje, ni kako s tog projektivnog neba motri našu malu zemaljsku i povijesnu situaciju – posvjedočuje koliko je vladajući književni kanon u bošnjačkoj ali i drugim nacionalnim literaturama u BiH bastard nastao anahronom saradnjom anahrone političke sa anahronim kulturalnim ideologijama. (Kazaz 2005: 131)

Ovaj uvid se može povezati i s ranije pomenutim „fetišizmom robe“, u čijem slučaju se postkolonijalni sindrom autokolonizacije društvenog identiteta ogleda u procesu kanonizacije književnih djela. Otuđenje uzrokovano fetišizacijom robe, odnosno fetišizacijom književnog djela je ovdje ogoljeno anahronizmom kanona, koji za orijentir u poratnom društvu krhkog sistema vrijednosti uzima zapadnjački kanon na štetu kako estetske valorizacije bosanskohercegovačke književnosti, tako i valorizacije načelno autonomnog nacionalnog identiteta. Slično primjećuje i Srećko Pulig, koji naglašava da je unutar ideološkog sistema jedne nacije uvjet da kanonski tekstovi djeluju estetski, a kao takvi oni izgledaju da su ideološki i politički neutralni: „Estetski neutralizirani tekstovi su odlikovano polje u kojemu djeluje nacija kao nulta institucija.“ [6]

Ovim navodima unutar konteksta balkanskih nacionalnih identiteta i inih anahronih književnih kanona se želim osvrnuti na Adornovu tezu iznijetu u Estetičkoj teoriji, da status „umjetničkog djela“ daje takvim djelima odliku fetiša. Tako shvaćen fetiš je prema Adornu „iracionalno odan istini“, odnosno iracionalno odan tom djelu po sebi, odan ideji „umjetnosti radi umjetnosti“.  Adorno ističe da umjetničko djelo nije nikada u potpunosti autonomno, jer „apsolutna sloboda“ u umjetnosti niječe „dugotrajnu neslobodu društvene cjeline“. Kolbas iz ovog zaključuje da priznati kanonska djela kao predmete poštovanja ili glorifikacije znači zanemariti „inherentni teret umjetnosti“, tj. teret historijskih nepravdi koje se prikrivaju kanonizacijskim, površnim poštovanjem.

Iz svega dosad navedenog dolazimo do pitanja:  Ukoliko se književno djelo kanonizacijom lišava društvenog konteksta svog nastanka, pretendirajući na univerzalnu vrijednost djela „za sve nas“, da li to književno djelo kanonizacijom postaje društveno bezazleno i odano statusu quo?

Adorno kanonizaciju opisuje kao fetišizaciju u smislu ideološke brige za očuvanjem „čiste kulture“. U njoj sve uvijek ostaje kako jeste. U njoj umjetničko djelo ne želi mijenjati svijet i stoga je neizostavno prisutno kao univerzalna vrijednost. Kao dodatak tome i povod za daljnju diskusiju, ovaj pasus bih zaključila Krystalovom opaskom u ranije pomenutom eseju, prema kojoj činjenica da kanon ne treba predstavljati „Popis velikih knjiga“ (niti takav popis postoji) ne znači da nema velikih djela. U kanonskim ratovima, koji bi se prema Krystalu mogli nazvati pokušajem defetišizacije književnih djela i dovođenjem u fokus ranije pomenutih kanonom zataškanih historijskih nepravdi, se izgubila razlika između tog Popisa velikih knjiga i ideje da su neke knjige zaista bolje od drugih. Kanon stoga može biti mjesto susreta na kom vični pisci nastoje nadmašiti svoje prethodnike, ne bi li izrazili sopstvenu individualnost, ističe Krystal.

Utoliko, kanon ima potencijal biti oruđe za napredovanje i razvoj književne estetike, čime bi izbjegao zaštitu statusa quo. Ne zaboravimo, status quo održava svoje (nikako politički neutralno) značenje zahvaljujući i svemu onom što u njega ne spada ili ga na različite načine iskušava, pa čak i poništava. Stoga bi se na kanon moglo gledati i kao na  sistem koji normira književnost, a za svrhu mu postaviti konstantno iskušavanje tih normi zarad napredovanja i kontinuiranog izučavanja književne estetike.

Književni kanon i politike identiteta

Univerzalnost kanoniziranog književnog djela ima, za potrebe ovog teksta, dva bitna učinka. Prvi od njih je počelo larpurlartističkog svjetonazora, koji prema Adornu tu „umjetnost radi umjetnosti“ smješta u domenu bezazlenog društvenog proizvoda: „Umjetnost sagledana isključivo estetski je upravo estetski pogrešno sagledana.“ Drugi učinak tvrdnje o univerzalnosti umjetničkog / književnog djela jeste sklonost ka anahronističkoj analizi i vrjednovanju njegove estetike.

Podstaknute nepravednošću društvenog poretka i sticanjem društvene moći, različite skupine razvijaju politike identiteta koje uistinu uznemiravaju i kritički propituju status quo i tobožnju univerzalnost vladajuće ideologije. Međutim, partikularizam koji politike identiteta sa sobom donose zapravo ima učinak sličan univerzalističkom − u želji da svoju ciljanu društvenu skupinu uspostavi kao društvenu vrijednost, politika identiteta lako zapada u proces ranije pomenute, te često anahronističke, „prilagodbe značenja“ djela koje kanonizira. Ovdje za primjer možemo uzeti poratnu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su se razvile nacionalističke politike identiteta i donijele retradicionalizaciju književnog kanona. Prema riječima E. Kazaza, „književni kanon, sveden na politike identiteta, nije ništa drugo do likvidacija književnosti za račun provincijskog zadaha getoističkih fantazmi njegovih kreatora.“ [7] Tvrdnja o univerzalnosti (u ovom kontekstu implicirane kanoničnosti) određenog djela neizostavno služi ideološkim interesima onih koji je izriču. Međutim, sama univerzalnost kao koncept ovdje nije ključna. I partikularizam kanonizira. Kako primjećuje Kolbas, i partikularizam, evidentan u djelovanju mnogobrojnih politika identiteta, operira na način iskazivanja tvrdnje da su neka djela namijenjena isključivo za određene društvene skupine. Dakle, kada govorimo o reviziji kanona (defetišizaciji njegovih univerzalnih vrijednosti), govorimo o redukciji općih društvenih implikacija zarad izolovanja pojedinačnih društvenih komponenti. Drugim riječima, revizija kanona podstaknuta politikama identiteta koje nastoje kritički propitati nepravednost društva i sama može zapasti u nekritičku afirmaciju.

Dosad mogu zaključiti da kada se govori o odnosu književnog kanona i politika identiteta, zapravo se propituje književni kanon kao mehanizam koji pomaže uspostavi općeprihvaćenog sistema vrijednosti, time i obezbjeđivanja društvenog kapitala i moći za različite činioce društvene stratifikacije. S tim u vezi, Krystal u ranije pomenutom eseju ističe da je formiranje kanona rezultat želje srednje klase da svoje vrijednosti vidi reflektovane u umjetnosti kao oblasti ljudskog djelovanja koja prevazilazi pojedinačni kontekst i stoga garantuje trajniji vrjednosni sistem. Kao takav, kanon je kroz historiju bio vezan za napredak pismenosti, rastuću trgovinu knjigama, sve veću popularnost romana, časopisa, čitateljskih klubova i slično. Prema tome, kanonizacija se kao koncept zasniva na težnji za uspostavom općeprihvaćenog vrjednosnog sistema. Motiv te težnje može biti u održavanju trenutno vladajuće ideologije i pretendirati na univerzalnost koja bi obećala što deblje kulturološko / identitarno zaleđe kanoniziranog djela koje se time vakumski, nekritički afirmira. Također, motiv može biti i u revalorizaciji vladajućeg kanona i pretendirati na partikularnost kao novu univerzalnost, koja kreće od kritičkog stava prema postojećem vrjednosnom sistemu, ali jednako može zapasti u pomenutu nekritičku afirmaciju.

Na koncu, koja je uloga književne kritike u ovako obrazloženim razlozima kanonizacije? Na primjeru poratne Bosne i Hercegovine u prethodnim pasusima ovog teksta se može naslutiti da je književnokritička i književnoteorijska struka u tom periodu služila reprodukciji vlastite institucionalne infrastrukture, posvećena podržavanju određene društvene ideologije. Koliko tu zapravo ima govora i brige o književnosti? Bilo da se radi o akademskoj ili medijskoj kritici, ona je uvjetovana mjestom i vremenom u kojima nastaje; trebala bi biti zaokupljena duhom svoga doba. Književna kritika pritom nije imuna na ideološke uticaje, niti želi biti politički neutralna. Ona ima sposobnost prepoznati politički značaj određenog književnog djela, povećati ili umanjiti njegovu vrijednost u datom trenutku. U kojoj mjeri se književna kritika bavi estetikom djelá koje prepoznaje kao relevantna za svoje doba? Govori li češće o tekstu ili o kontekstu, o književnosti ili o njenom društvenom, kulturnom značaju? Prilagođava li značenje djela zarad prepoznatih potreba i ideala svog doba, bilo da ih želi urušiti ili izgraditi?  

Ka imanentnoj kritici

U svrhu ispitivanja mogućnosti književne kritike da pravovremeno djeluje na mijene vrjednosnog sistema relevantnog joj društva, osvrnimo se najprije na koncept „imanentne kritike“, koji je inicijalno razvio Hegel u Fenomenologiji duha. Kako ističe Titus Stahl, imanentna kritika društva svoje kriterije izvodi iz samog društva, a nikako iz nezavisno opravdanih standarda kojima bi pristupila društvu. [8] Imanentna kritika je posvećena potencijalima društva koje kritizira, te razlozima zbog kojih njegovi pripadnici poštuju njegove norme. 

Imanentna književna kritika, navodi Stahl, polazi od temeljnih pretpostavki književnog djela i potom ga kritizira koristeći upravo te pretpostavke. Takva kritika procjenjuje empirijsko ponašanje vezano za društvenu praksu (u ovom slučaju, recepciju knjige), te eksplicitno samorazumijevanje aktera te prakse (tj. čitateljstva), koji se vode normama te prakse. Prema tome, možemo reći da se imanentna književna kritika priklanja analizi i potencijalima književnog djela, a ne sudu književnog kanona.

Kao komplementaran vid potrage književne kritike za konceptima kroz koje se može proučavati kanon navest ću i „kritički fetišizam“, kako ga objašnjava Emily Apter. [9] Opet vođen Hegelom, ovaj put njegovom definicijom fetiša kao „lažnog univerzalnog“, kritički fetišizam predstavlja estetiku fetišizacije koja refleksno otkriva konformizam (ranije pomenutu odanost statusu quo) kao lažnu vrijednost. Srodno imanentnoj kritici, kritički fetišizam kreće od temeljnih pretpostavki fetiša i kritizira ga koristeći te pretpostavke.

Imanentni kritički pristup književnom djelu može se objasniti na primjeru teksta Neila Larsena, u kom autor polazi od primjera korištenja psihoanalitičke teorije pri analizi priče „The Sandman“ E. T. A. Hoffmanna. [10] Prema Larsenu:

Čim predmet teorije postane „tekst“, svaka teorija koja se na njega „primijeni“ − bez obzira radi li se o psihoanalizi, strukturalističkoj naratologiji ili samom marksizmu, i bez obzira na vlastito imanentno bogatstvo i konceptualno posredovanje − svodi se na puki intelektualni fetiš, vrstu apstraktne tautologije. (Larsen 2009: 55, prevela L. M.)

Larsen dodaje i to da, dok teorija fetišizira književna djela, ona postaju „krute šifre, koliko besmislene interpretacijom, toliko smislene unutar vlastitih imanentnih konteksta“ (Larsen ibid.). Ovakva ekstrinzična primjena (psihoanalitičke ili bilo koje druge) teorije na književno djelo evidentna je i u procesu njegove kanonizacije, te za učinak ima nastanak pomenutog „intelektualnog fetiša“.

U odnosu na ekstrinzični pristup kojim se književna kritika koristi kako bi značenje djela prilagodila i prikazala kao primjer izvjesnog društvenog konteksta, imanentna kritika polazi od potrage za teorijom / počelom sadržanom unutar djela. U slučaju priče „The Sandman“, Larsen imanentni pristup nalazi u pojmu sna, kojim se priča sadržajno, kroz naslovni lik bavi. Iako posjeduje poveznicu sa psihoanalitičkom teorijom snova, imanentna kritika koristi san pri analizi Hoffmannove priče kao pojam već sadržan u narativnim elementima, likovima i temi date priče, a ne psihoanalitičku teoriju ustaljenih počela koja se izvana primjenjuju na priču kao njihov primjer. Dakle, imanentnom perspektivom bi se književna kritika posvetila načinu na koji Hoffmann koristi književni diskurs neposredno narativizirajući pojam i pojavnost sna, a ne posrednim psihoanalitičkim implikacijama njegove priče.

U kontekstu usporedbe univerzalističkih i partikularističkih tendencija kojoj sam se posvetila u prethodnom poglavlju, može se naslutiti da imanentna kritika i kritički fetišizam pružaju mogućnost distance spram univerzalistički uspostavljenih normi društva (tj. kanona), raznih formi njihove partikularne realizacije i, što je najvažnije, analizu njihove raznovrsne interakcije. Oba mehanizma analize (književnog) kanona imaju mogućnost isti shvatiti kao evidentno djelotvoran način uspostavljanja vrjednosnog sistema društva, te ukazati na njegove ideološke implikacije. Pritom održavaju književno djelo kao referentnu tačku svojih zaključaka, pokazujući mehanizme teksta unutar društvenog konteksta, konačno izbjegavajući anahronističku „prilagodbu značenja“. 

Lamija Milišić

Bilješke:

[1] Mirosław Aleksander Miernik, „A Vicious Circle: How Canon Continues to Reinforce Sex Segregation in Literature in the 21st century", Acta Philologica 47 (2015): 85-96.
[2] E. Dean Kolbas, „Critical Theory and Canonical Art" u Critical Theory and the Literary Canon (Dissertation, Boulder, CO: Westview Press, 2001), 83-102.
[3] fetišizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 23. 2. 2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/fetisizam
[4] Arthur Krystal, „What is Literature?: In defense of the Canon“. Harper's Magazine (March 2014): 89-94. Pristupljeno 23. 2. 2025. https://harpers.org/archive/2014/03/what-is-literature/
[5] Enver Kazaz,,,Nacionalni književni kanon - mjesto moći“. Sarajevske sveske 08-09 (2005): 123-134. Pristupljeno: 23. 2. 2025. http://sveske.ba/en/content/nacionalni-knjizevni-kanon-%e2%80%93-mjesto-moci
[6] Srećko Pulig. „Borba za "nacionalni” književni kanon“ u Teorija prakse: Eseji o ideologiji, kulturi i društvenoj strukturi (Zagreb: Sandorf, 2021). Pristupljeno: 23. 2. 2025. https://radiogornjigrad.blog/2021/08/18/srecko-pulig- borba-za-nacionalni-knjizevni-kanon/
[7] Enver Kazaz,.,Skender Kulenović i bošnjački književni kanon“. Riječ i smisao 1 (2018): 117-128. Pristupljeno: 23. 2. 2025. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/skender-kulenovic-i-bosnjacki-knjizevni-kanon
[8] Titus Stahl,,,What is Immanent Critique?“. SSRN, 21. 11. 2013: 8. Pristupljeno: 23. 2. 2025. https://ssrn.com/abstract=2357957
[9] Emily Apter, CHAPTER 1. Fetishism in Theory: Marx, Freud, Baudrillard“ u Feminizing the Fetish: Psychoanalysis and Narrative Obsession in Turn-of-the Century France (Ithaca, NY: Cornell University Press, 1992), 1-14.
[10] Neil Larsen, "Literature, Immanent Critique, and the Problem of Standpoint" u Meditations 24.2: Marxism and Literature Revisited (Chicago: University of Illinois at Chicago, 2009), 48-66. Pristupljeno: 25. 3. 2025. https://mediationsjournal.org/articles/literature-immanent-critique-and-the-problem-of-standpoint

Literatura:

Apter, Emily. Feminizing the Fetish: Psychoanalysis and Narrative Obsession in Turn-of-the Century France, Ithaca, NY: Cornell University Press, 1992. https://doi.org/10.7591/9781501722691-002Beganović, Davor. „Nacija i književni kanon“. Beton 81 (2009). https://www.elektrobeton.net/mikser/nacija-i-knjizevni-kanon/
Benčin, Rok. „Art between Fetishism and Melancholy in Adorno’s Aesthetic Theory“. Estudios de Filosofía 68 (2023): 31-43.
Boakye, Jeffrey. „The big idea: do we need to dismantle the literary canon?“. The Guardian, 12. 6. 2023. 13.30 CEST, The big idea, https://www.theguardian.com/books/2023/jun/12/the-big-idea-do-we-need-to-dismantle-the-literary-canon
Holloway, John. Change the World Without Taking Power: The Meaning of Revolution Today, London: Pluto Press, 2019.
Kazaz, Enver. „Nacionalni književni kanon – mjesto moći“. Sarajevske sveske 08-09 (2005): 123-134.
Kazaz, Enver. „Skender Kulenović i bošnjački književni kanon“. Riječ i smisao 1 (2018): 117-128.
Kodrić, Sanjin. „Nije lahko s jezikom, ali šta ćemo s književnošću? (Prema interliterarnoj i interkulturalnoj nastavi književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu)“. U Zaključci s materijalima naučnoga savjetovanja “Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda Bosne i Hercegovine u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini”, ur. prof. dr. Ismail Palić i prof. dr. Sanjin Kodrić, 38-60. Sarajevo: Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, 2020.
Kolbas, E. Dean. Critical Theory and the Literary Canon. Dissertation, Boulder, CO: Westview Press, 2001.
Kovač, Zvonko. „Kanonski tekstovi i interkulturni pisci 'u regiji' “. Sarajevske sveske 37-38 (2012): 130-136.
Krystal, Arthur. „What is Literature?: In defense of the Canon“. Harper's Magazine (March 2014): 89-94.
Larsen, Niels. “Literature, Immanent Critique, and the Problem of Standpoint”. Meditations 24.2: Marxism and Literature Revisited (2009): 48-66.
Luketić, Katarina. „Kako se kali književni kanon? (1)“. Kritika h, d, p, 20. 12. 2023, Tema, https://kritika-hdp.hr/kako-se-kali-knjizevni-kanon-1/
Luketić, Katarina. „Kako se kali književni kanon? (2)“. Kritika h, d, p, 25. 12. 2023, Tema, https://kritika-hdp.hr/kako-se-kali-knjizevni-kanon-2/
Miernik, Mirosław Aleksander. „A Vicious Circle: How Canon Continues to Reinforce Sex Segregation in Literature in the 21st century“. Acta Philologica 47 (2015): 85-96.
Pulig, Srećko. Teorija prakse : Eseji o ideologiji, kulturi i društvenoj strukturi, Zagreb: Sandorf, 2021.
Stahl, Titus. „What is Immanent Critique?“. SSRN, 21. 11. 2013, https://ssrn.com/abstract=2357957