Kako kvantificirati kvalitetu?

Protekli su se tjedan ponovno uzburkali hrvatski književni duhovi, a kao i najčešće u posljednje vrijeme, razlog je još jedan Javni poziv koji je objavilo Ministarstvo kulture i medija. Za razliku od recentno raspisanih, velikih projekata Europskog socijalnog fonda ovo je trebao biti tek jedan naoko jednostavan poziv s vrlo skromnim iznosom koji se putem njega dodjeljivao. Pa ipak, malo što kada je u pitanju književnost u konačnici bude onako jednostavno kako se očekivalo, a naročito kada se putem Javnog poziva nastoje uspostaviti univerzalni kriteriji po kojima će se izabrati dvadeset najboljih ostvarenja hrvatske književnosti u protekle dvije godine, čiji bi autori/ice trebali/e biti honorirani, preciznije stimulirani, određenim novčanim iznosom.

Naime, Ministarstvo kulture i medija na svojim je internetskim stranicama 22. travnja 2021. godine objavilo Javni poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini, s rokom prijave od mjesec dana. Na ovaj poziv mogu se prijaviti književnice i književnici te prevoditeljice i prevoditelji čije je književno djelo ili prijevod na hrvatski jezik objavljeno u razdoblju od 1. siječnja 2019. godine do 31. prosinca 2020. godine kod izdavača registriranog u Hrvatskoj. Otvaranje ovog poziva prošle je godine izostalo te je stoga ove godine on otvoren za 2019. i 2020. godinu.

Putem ovog poziva trebalo bi se dodijeliti ukupno trideset stimulacija u visini od 15.000,00 kuna, dakle ukupno se radi o 450.000,00 kuna, pri čemu ih se dvadeset dodjeljuje autoricama i autorima književnih djela u kategorijama proze, poezije te stripa i dječje književnosti, dok ih je deset namijenjeno za prevoditelje i prevoditeljice. Stimulacije bi se trebale dodijeliti književnicama i književnicima čija se ostvarenja ističu „estetskim dosezima i inovativnošću, ali i odjecima kod čitateljske publike što se očituje po broju prodanih primjeraka ili većem broju posudbi u knjižnicama“, dok kod vrednovanja kvalitete prijevoda izostaje tržišni moment, a naglasak je stavljen isključivo na „književnu kvalitetu, estetski doseg, inovativnost, prevoditeljsku vještinu i jezičnu virtuoznost“. Pritom, u obje kategorije postoje dva dijela ukupne ocjene – kod vrednovanja književnih djela prvi dio počiva na kvantitativnim kriterijima kojima se boduje doseg djela među publikom, dok je za prijevode potrebno dostaviti stručnu recenziju prijevoda. Drugi dio ocjene u oba se slučaja temelji „na ocjeni posebno formiranog povjerenstva sastavljenog od predstavnika Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade te Ministarstva kulture i medija, koji će se u vrednovanju pristiglih djela voditi najvišim estetskim kriterijima.“

Reakcije i akcije

Ipak, nedugo po objavljivanju Javnog poziva pojavile su se prve reakcije iz književnog polja, uglavnom na privatnim profilima na društvenim mrežama, koje su mahom isticale nelogičnost i nemogućnost toga da se putem kvantitativnih kriterija realno odredi estetska vrijednost književnog djela. U utorak 27. travnja sporadični iskazi nezadovoljstva dobili su nešto koherentniji oblik kada je grupa autorica – Antonela Marušić, Ivana Rogar, Marija Dejanović, Monika Herceg – pokrenula online peticiju naslova Pravo na kvalitetu, u čijem su tekstu kroz sedam točaka predstavile i argumentirale ključne zamjerke Javnom pozivu Ministarstva, u dijelu u kojem se on odnosi na stimulacije književnicima i književnicama. O peticiji smo prošli tjedan s inicijatoricama razgovarali u podcastu.

Usporedno s time, pojavile su se i prve reakcije iz strukovnih udruženja koja su sudjelovala u formiranju kriterija vrednovanja književnih djela i prijevoda (Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade). Udruženja su u očitovanjima prvenstveno nastojala objasniti svoju ulogu u procesu formiranja okvira bodovanja. Naposljetku, u četvrtak 29. travnja priopćenjem je reagiralo i Ministarstvo kulture i medija, suptilno prebacujući odgovornost na strukovne udruge, ističući kako je po pitanju kriterija Ministarstvo slijedilo mišljenje struke te da u nju ima puno povjerenje. Također, dodali su da Ministarstvo „ne nameće, nego u suglasnosti sa strukom svake godine pristupa reviziji kriterija svih javnih poziva koje raspisuje. To znači da smo i dalje otvoreni za sve konstruktivne prijedloge koji će pridonijeti unaprjeđenju naših mjera, odnosno izvrsnosti književnog i prevoditeljskog stvaralaštva.“ Ipak, ovaj dio ne može ne zazvučati pomalo cinično kada se svega nekoliko rečenica prije na prigovore koji su po objavi Javnog poziva stigli iz polja osvrću sljedećim riječima: „Napominjemo da se putem javnog poziva dodjeljuju javna sredstva na temelju jasno utvrđenih kriterija, a nitko se nije dužan prijaviti. U tom kontekstu, najavljene peticije smatramo suvišnima. Slobodno je pravo svakog umjetnika prijaviti se ili ne prijaviti se na bilo koji javni poziv Ministarstva kulture i medija.“ 

Budući da se radi o temi koja je u kratko vrijeme animirala razne i brojne aktere u književnom polju, pokazavši tako da se radi o pitanjima i problemima koji nisu svodivi samo na dodjelu stimulacija, odlučili smo za komentar upitati više književnika i književnica, prevoditeljica i prevoditelja, kao i predstavnike i predstavnice strukovnih udruga, a u nastavku prenosimo odgovore koje smo dobili.

Što kažu akteri/ce?

Književnice Antonela Marušić, Ivana Rogar i Marija Dejanović, tri od četiri pokretačice spomenute online peticije Pravo na kvalitetu, objasnile su kako je i zašto do raspisivanja peticije došlo te su istakle temeljne zamjerke koje su u njoj navedene.

"Nas četiri smo se spontano okupile da probamo dati organiziran odgovor na kriterije koji su raspisani ovim natječajem, a koji ne štite dobrobit književne profesije, već promoviraju i institucionalno podržavaju narativ nadmetanja i tržišnog natjecanja kojega već imamo previše u ostalim sferama književne proizvodnje. Mnogi naši kolege ovih su dana s pravom revoltirani, frustrirani i tužni zbog činjenice da je objavljen ovakav natječaj, niz kolega već se javno izjasnio kako će poziv bojkotirati, tj. neće se njega prijaviti. Čini se da je veći dio autora suglasan s tim da natječaj nije dobar, da je štetan za ukupnu književnu proizvodnju. Stoga se nadamo da natječaj biti povučen i raspisan novi, prema novim, pravednijim kriterijima o kojima trebamo odlučivati svi mi književni autori i autorice. Uostalom, ova godina proglašena Godinom čitanja, a čitanja - svi znamo, nema bez autora." Antonela Marušić, književnica

"Ključne zamjerke ovakvoj koncepciji javnog poziva navedene su u peticiji. Poanta zamjerki je da vrednovanje književnih djela na osnovi broja kritika, sudjelovanja na festivalima i nagrada nije objektivno te da ti parametri ne bi smjeli služiti kao orijentir pri donošenju vrijednosnih sudova. U svojem pismu tražimo redefiniranje kriterija, a nikako dokidanje natječaja jer financijska potpora autorima je izuzetno važna. Pod redefiniranjem kriterija mislimo da se valja usmjeriti na estetske parametre." Ivana Rogar, književnica

"Natječaj je veoma problematičan. Najveći problemi s ovako postavljenim kriterijima natječaja su po mom mišljenju sljedeći: njegovi kriteriji ne mjere ono što bi trebali mjeriti (kvalitetu djela), ne mjere čak niti ono što tvrde da mjere (recepciju djela), nego mjere puko egzistiranje autora knjiga u prostoru pojedinih domaćih festivala, nagrada i medija, odabranih i rangiranih po u natječaju neobjašnjenom principu.

Oni autori koji pišu kvalitetne knjige, a koji festivale ne mogu pohoditi - ljudi slabog zdravlja, stariji ljudi, stalno zaposleni bez mnogo slobodnih dana, ljudi nižeg socio-ekonomskog stanja - ovime su direktno diskriminirani. Jer čak i ako je poziv na festival nekome relevantan kriterij za prosudbu kvalitete književnog djela, zašto se onda mjeri odaziv? Pogotovo u dobu pandemije. Osobno znam mnogo autora koji su zbog zdravlja otkazali mnogo festivala prošle godine. Ne mislim da ta okolnost čini njihove knjige išta lošijima.

U nepovoljnijem položaju su i pjesnici, za koje ima manje festivala, i dramski pisci, za koje gotovo da i nema festivala. Možda je i smiješno to za reći, ali diskriminirani su i autori čija djela ostvaruju međunarodni uspjeh - gostovanja na relevantnim stranim festivalima, prijevodi pojedinih tekstova iz knjiga ili cijelih knjiga, dobivanje relevantnih međunarodnih nagrada - se uopće ne spominju.

Pogotovo u vremenu pandemije i njome uzrokovane sve veće ekonomske krize u polju kulture, ali i šire, ne smijemo si dopustiti da šutke gledamo kriterije koji su isključivi prema pojedinim autoricama i autorima. Ovaj je natječaj mnogim našim kolegicama i kolegama koji pišu izvrsne knjige, a jedva spajaju kraj s krajem, previše važan, a da se ne bih solidarizirala s njima.

Također, vjerujem da natječaji poput ovog, ako mjere recepciju djela, trebaju uzimati u obzir i recepciju izvan Hrvatske, kako bi se poticala izvrsnost te osnaživalo naše autore da misle izvan okvira lokalnog i prepoznaju svoje knjige kao dio svjetske književnosti.

Udružila sam se sa svojim kolegicama i kolegama u namjeri da nam se svima osiguraju jednake šanse da naš rad bude honoriran ovisno o njegovoj kvaliteti." Marija Dejanović, književnica

Olja Savičević Ivančević i Drago Glamuzina u svojim izjavama napomenuli su kako vjeruju da je Javni poziv rađen u najboljoj namjeri, premda kriteriji nisu dobro definirani, a osvrnuli su se i na način kako je ovaj program podrške uspostavljen te podcrtali kako bi u konačnici najgori ishod bio da se on ukine.

"Javni poziv za stimulaciju autorima književnih djela i prevoditeljima, napisan na ovaj način, nije dobar, nedovršen je, nedomišljen i mislim da zapravo nikome ne odgovara; vjerujem da je uložen trud i da je sastavljan u dobroj namjeri da se izbjegnu dosadašnje greške i proizvoljnost, ali ima ozbiljnih mana i propusta i ovakav ne bi trebao proći. 

Podsjetit ću kratko što je ovome prethodilo. Ova stimulacija je plod inicijative skupine pisaca, a pokretač je bio Robert Perišić. Kako sam i sama bila dio te veće skupine pisaca 'Pravo na profesiju', sjećam se na koliko je prepreka i protivljenja nailazila i s kolikom mukom je, ipak, izborena. To je velika stvar i treba je sačuvati!

Za razliku od Potpore za poticanje književnog stvaralaštva, gdje se u prvom krugu čita i ocjenjuje anonimno i odnosi se na nova djela, Stimulacija je, barem je takva bila inicijalna ideja, trebala nagraditi ona djela koja su u prethodnoj godini imala izuzetan recepcijski odjek i koja su se izdvojila kvalitetom, a kako bi se omogućio ozbiljniji, profesionalniji rad piscima.

Zadnjih godina u praksi to nije dobro prolazilo pa smo imali situacije da se stimuliraju autori knjiga za koje ni prije ni poslije nitko nije čuo, a da nenagrađene ostanu one knjige koje su i tada i kasnije imale značajan odjek i ovdje i izvan granica Hrvatske. Ako se neke godine, kao što je bio slučaj, u izboru među trideset najboljih naslova ne nađu objavljene, nagrađivane i čitane knjige Daše Drndić, Roberta Perišića, Bekima Sejranovića, Marka Pogačara, Ivane Bodrožić, vjerojatno sam zaboravila još nekog, da se zaključiti da sigurno imamo puno boljih pisaca od njih? Ne bih rekla. Prije će biti da se nekome nisu sviđali, što je kod nas jedan od presudnih kriterija.

Ovo što se sada događa je, pretpostavljam, pokušaj da se ipak uvedu neki kriteriji i nekakav red, a ti bodovi, koji nisu najsretnije rješenje, kako se da pročitati iz ovog poziva trebali su poslužiti kao 'putokaz' žiriju.

Ako se mene pita, a ne pita, ovakav poziv treba doraditi, omogućiti piscima da preko svojih udruga predlože konstruktivna rješenja. Od destruktivnog larmanja nema koristi, ali ima štete. Moglo bi se dogoditi da ovu teško izborenu stimulaciju za autore izgubimo zauvijek, a mislim da to nikome od pisaca nije cilj, bar ne bi trebao biti." Olja Savičević Ivančević, književnica

"Koliko sam uspio shvatiti iz dosadašnjih reakcija, stvar s javnim pozivom odvijala se na sljedeći način.

Ministarstvo nije bilo zadovoljno dosadašnjom provedbom natječaja zbog nekoliko razloga, a jedan je da je žiri morao ocijeniti gotovo cijelu godišnju produkciju hrvatskih izdavača, a zapravo je nemoguće to sve pročitati. Često nisu bili zadovoljni ni pisci jer dešavalo se da netko tko je ušao u uži izbor neke nagrade i dobio dobre kritike ovdje nije uspio ući među 20 dobitnika. Zbog toga su reakcije na dodjelu tih stipendija uvijek bile vrlo burne.

Prošle godine stimulacije najboljim knjigama nisu ni dodijeljene i prijetila je ozbiljna opasnost da trajno ostanemo bez tih sredstava u slučaju da se ne dodijele ni ove godine. Književne udruge smatrale su da se to ne smije dogoditi, a Ministarstvo je od njih tražilo kriterije koji će olakšati dodjeljivanje.

Udruge su se sastale i ispostavile kriterije koji su trebali osigurati da netko tko je dobro prošao kod raznih žirija i kritike, na ovom natječaju ne ostane bez sredstava, što se znalo događati. A uz te kriterije postoji i žiri koji zapravo donosi konačnu odluku.

Do tu mi se sve čini manje više u redu. Ali ti kriteriji su zbilja šlampavo napisani i u njima je cijeli niz kontradikcija. Neke se tiču i mene i mog rada, pa sam na neki način i dodatno osjetljiv. Recimo, na tom popisu nagrada je apsolutno svaka nagrada koja postoji u Hrvatskoj, i nagrade za početnike i one čiji utjecaj objektivno nije velik, ali nema VBZ-ove nagrade. Ili, nastupi na nekim manjim festivalima nose više bodova nego nastupi na Festivalu svjetske književnosti ili Vrisku itd. Potpuno je nejasno i zašto književna kritika u Večernjem listu vrijedi više od kritike u Novom listu, zašto nema kritika iz Bibliovizora... Dakle, očito je da ima puno pogrešaka koje su onda izazvale revolt, ali mislim da se to radilo u brzini, kako bi natječaj ipak bio raspisan i vjerujem da su tvorci tih kriterija spremni za njihovu korekciju.

Osobno smatram da nije dobro da se vrednuju nastupi na Festivalima, iz cijelog niza razloga. Što se tiče kritika, ne bih tražio od autora da skupljaju sve što je o njima napisano, nego da prilože dvije, po njima, najrelevantnije kritike. Stvar bi se mogla riješiti tako da se svi oni koji su ušli u širi popis bilo koje nagrade kvalificiraju za ovu stimulaciju. S tim da bi članovi žirija mogli dodati na popis svaku knjigu za koju smatraju da to zaslužuje, čak iako nije bila dotad u nekom širem izboru. Tako bi zapravo članovi žirija svih nagrada u Hrvatskoj obavili svojevrsni predselekcijski postupak, čime bi se stvorio bazen od nekih 30 do 40 naslova među kojima bi žiri odabrao 20 dobitnike stimulacije.

Dakle, mislim da bi bilo najgore da se stimulacija ukine i da ima prostora za korekciju kriterija koja bi zadovoljila i ministarstvo i pisce." Drago Glamuzina, urednik i književnik

Ivana Bodrožić istaknula je kako je uspostavljanje ovakvog tipa kriterija uvijek nezahvalan posao, ali i upozorila kako je potrebno puno više od ovakvog tipa potpora da bi se popravio status pisaca, ali i umjetnika u Hrvatskoj općenito.

"Smatram da je Javni poziv MK s izloženim planom vrednovanja književnih djela manjkav i diskriminatoran prema određenim skupinama autora, ali očito je u namjeri težio uspostavljanju nekih kriterija. S druge strane nikada neće postojati fantomska skupina nezavisnih stručnjaka koja će na transparentan način zadovoljiti sve one koji smatraju da bi takvu stimulaciju trebali dobiti. Uzimajući u obzir reakcije za vjerovati je da je svima više odgovaralo dok uopće nisu bili poznati kriteriji, a članovi komisije odlučivali o vrijednosti djela isključivo po vlastitom nahođenju. Ono što je mene osobno najviše iznenadilo u ovom slučaju jest količina i žestina reakcija kao da će uspostavljanje jasnih kriterija za dvadesetak dodjela od 15 tisuća kuna zaista popraviti status pisaca, umjetnika i, u konačnici građanina u Hrvatskoj, ili da će popraviti samo MK. Do sada je bilo na desetke prilika kada je ovakav angažman i pritisak mogao polučiti pomake u društvu, bilo da se radilo o književnom segmentu ili šire društvenom. Od toga da je samo prošle godine odlukom ministrice kulture 1,3 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda dodijeljeno portalu Priznajem.hr koji otvoreno propagira ustaštvo, širi fake news, a LGBTQ osobe naziva bolesnima. Ukoliko mi kao pisci ne vidimo jasnu i direktnu vezu između tog i takvog MK i javnih poziva za stimulacije koje iznose jedva dvije tisuće eura, a u stanju smo šutjeti u prvom i nizu sličnih slučajeva, onda na ovaj 'skandal' nemam neki naročit komentar." Ivana Bodrožić, književnica

Književnica Tea Tulić ukazala je na još neke probleme ovakvog načina vrednovanja književnih djela te izrazila žaljenje što se javna rasprava nije dogodila prije objavljivanja Poziva.

"Nema na ovom svijetu natječaja s čijim će ishodom svi biti zadovoljni i to je normalno. Po mom mišljenju, stručni žiri koji uz odluku o dobitnicima priloži stručno, argumentirano i detaljno obrazloženje o svojoj odluci ili odlukama je ispravan način. Naravno da u kalkulaciju (ili bolje reći referencu) ulaze kritike i nagrade, ali valjda govorimo o sadržaju kritike i tko ju je relevantan potpisao, bez bodovne diskriminacije časopisa i novina i ljudi u njima pritom. Što je s eventualnim priznanjima izvana koja uopće nisu pokrivena ovim kriterijima. Previše je tu nedoumica. S ovakvim bodovanjem i načinom prijave i uvlačenjem festivala u kalkulaciju gubi se čast u sudjelovanju jer se onda sve svodi na kalkulaciju, otvara se prostor teškog sukoba među svim dionicima književnog života. Ovdje se govori o izvrsnosti, o umjetničkoj vrijednosti (tako je stimulacija definirana), a znamo da umjetničku vrijednost definiraju ljudi jer brojevi u tablicama mogu itekako upućivati na nešto drugo. Odgovornost je struke da stvori mišljenje iza kojeg će stati, ne da eventualni nedostatak mišljenja pokriva ovako postavljenim brojevima, a ovdje se, smatram, upravo otvara prostor potonjem. Smatram da državna umjetnička nagrada (stimulacija) ne smije podlijegati parametrima popularnosti. Šteta što se ova rasprava nije dogodila prije izlaska natječaja, svima bi lakše sjelo na želudac. A možda sam i ja preveliki idealist." Tea Tulić, književnica

Društvo hrvatskih književnih prevoditelja u svom je odgovoru nastojalo pojasniti vlastitu ulogu u procesu definiranja kriterija za dodjelu stimulacija prevoditeljima te obrazložiti zašto su kriteriji vrednovanja prijevoda nešto drukčiji nego za književna djela, a što je djelomično uvjetovano i vrlo slabom recepcijom prijevoda u Hrvatskoj.

"Društvo hrvatskih književnih prevodilaca sudjelovalo je u osmišljavanju i definiranju kriterija poziva za dodjelu stimulacija piscima i spisateljicama te prevoditeljima i prevoditeljicama, osobito u dijelu koji se tiče kriterija za prevoditelje i prevoditeljice s obzirom na to da su te dvije kategorije stimulacija jasno odvojene, odnosno dodjeljuje se dvadeset stimulacija piscima i spisateljicama, a deset prevoditeljima i prevoditeljicama.

Mi smo pritom naglasak stavili na vrednovanje kvalitete prijevoda, a ne samo na relevantnost izvornika ili njegova autora, a kako bi naglasak ostao na kvaliteti prijevoda, odjek djela među čitateljskom publikom nismo uključili u kriterije za njezinu procjenu. Bodovni kriteriji uvedeni su kako bi se što objektivnije vrednovala prijavljena djela s obzirom na to da su prethodnih godina negativne reakcije išle uglavnom na račun subjektivnosti stručnog povjerenstva. DHKP je pritom inzistirao na stručnoj recenziji između ostalog i zato što je recepcija prijevoda u Hrvatskoj gotovo nepostojeća, u novinama, na portalima i u književnim kritikama i osvrtima i dalje se često uopće ne spominju autori i autorice prijevoda, a sama prijevodna kritika u Hrvatskoj zapravo i ne postoji (DHKP intenzivno radi na tome da ju utemelji). Također, u Hrvatskoj imamo samo dvije nagrade za prijevode (Nagrada Iso Velikanović i Nagrada Josip Tabak), a prevoditelji i prevoditeljice na festivalima sudjeluju u prvom redu zbog autora izvornika tako da te kriterije nismo smatrali važnim za dodjelu stimulacije te je za prevoditelje i prevoditeljice bilo nužno ostaviti stručnu recenziju prijevoda kao glavni kriterij prolaska u drugi krug. Usto smo ustrajali i na tome da književne strukovne udruge budu ravnomjerno zastupljene u stručnom povjerenstvu kako bi ono bilo što objektivnije i kompetentnije." Ana Badurina, predsjednica Društva hrvatskih književnih prevoditelja

Summa summarum

Sugovornice/i mahom ističu da je novouvedeni sustav bodovanja u suštini dobra ideja i namjera kojom se nastojalo otkloniti prigovore i netransparentnosti koje su obilježile objave rezultata prethodnih iteracija ovog javnog poziva, kada su stimulacije dodjeljivanje isključivo na preporuku žirija. Ovogodišnji natječaj u tom smislu služi kao dobra polazišna točka za daljnje promišljanje i razradu modaliteta ocjenjivanja. Također, ono oko čega se svi slažu jest da bi najgori ishod bio da se ove stimulacije u konačnici u potpunosti ukinu. Ipak, jedna od temeljnih zamjerki koja stiže prvenstveno iz redova spisateljica i pisaca jest izostanak šire rasprave i uključivanje većeg broja autorica i autora u sam proces formuliranja kriterija koji je prethodio objavi natječaja, a kako bi se na taj način oni preciznije i bolje artikulirali te bili relevantniji za vrednovanje pojedinog književnog djela. Trenutno postavljeni kriteriji prevelik naglasak stavljaju na tržišnu poziciju i uspjeh autora, tj. privilegiraju kvantitativnu prosudbu vrijednosti djela umjesto kvalitativne.

U tom smislu neki od implementiranih kriterija zaista su u najmanju ruku bizarni – primjerice, činjenica da se bodovi dobivaju ako je o prijavljenoj knjizi napisana i objavljena kritika, neovisno o tome radi li se možda o negativnoj kritici. Pritom, kritike objavljene u različitim medijima ne vrednuju se jednako, bez da je objašnjeno kojom je logikom provedena stratifikacija medija. Osim toga, problematično je i što nije unaprijed definirano koliko bodova nosi stručna recenzija, koju je moguće priložiti ukoliko o prijavljenom djelu nije objavljena kritika. Srodan se prigovor odnosi i na tretman književnih nagrada, čija bodovna vrijednost također varira bez da je definirano zašto su pojedine nagrade vrednije od drugih. Osim toga, ovakav način bodovanja privilegira prozne autore pošto se većina nagrada dodjeljuje upravo za prozna djela. Govoreći o tretmanu književnih vrsta, upadljivo je odsustvo drame iako se ne čini da za to postoji neki opravdan razlog, tim više što se na popisu nagrada koje nose dodatne bodove nalazi i nekoliko nagrada koje se dodjeljuju isključivo za dramska djela.

Naposljetku, još jedan od parametara vrednovanja kvalitete djela koji je naišao na prigovore većeg broja autora i autorica jest kriterij zastupljenosti djela na festivalima jer, kako se ističe, ono je velikim dijelom interesno uvjetovano te ovisi o mogućnostima i snazi pojedinog izdavača, ali i o materijalnim mogućnostima samog autora, odnosno autorice, a posebno je nezahvalno koristiti ga kao parametar u periodu pandemije kada je osobna mobilnost presudno definirana lokalnim i globalnim protuepidemiološkim mjerama.

Kako zaključiti?

Vrednovanje kvalitete književnog djela jedno je od centralnih pitanja na koje književna teorija i povijest ne mogu dati definitivan i potpun, univerzalan odgovor, pri čemu se ocjene temeljene na tržišnim rezultatima do sada nisu pokazale kao put koji dugoročno daje precizne rezultate. K tome, govoreći u kontekstu ovogodišnjeg Javnog poziva, nejasno je i kako se odnose prvi i drugi dio ocjene, tj. koji dio ima veću težinu i značaj u konačnoj ocjeni. Ako je drugi dio ocjene zapravo samo način da se žiriju omogući donošenje diskrecijske odluke o određenom broju, po njihovom sudu nepravedno zapostavljenih naslova, postavlja se pitanje koja je onda svrha kvantitativnih kriterija koji tvore prvi dio ocjene, kada moraju biti nadopunjeni upravo onim postupkom koji je prethodnih godina izazivao najviše prigovora i polemike. Naravno, treba naglasiti kako se ovime ne želi podcijeniti ili umanjiti trud koji je uložen u sastavljanje ovog poziva i kriterija bodovanja, budući da se radi o složenom i nezahvalnom zadatku. Također, slažemo se sa svima koji tvrde kako bi ukidanje ovog programa potpora bila najgora solucija u kontekstu već kronično potplaćenog i strukturno zapostavljenog kulturnog polja.

Međutim, kada smo već ustvrdili da je teško uspostaviti kriterije koji bi u ravnopravan položaj stavili sve književne vrste te objektivno dali univerzalnu ocjenu nečeg tako složenog kao što je književno djelo (naličje čega je baš to što se svakome od nas pojedinačno čini da je procijeniti valja li neko djelo ili ne nekako neobjašnjivo jednostavno), a naročito u situaciji gdje samo manji broj književnica i književnika u državi može živjeti od svog pisanja, dok su opseg publike i njihove čitateljske kompetencije i navike ispod europskog prosjeka, opravdano je postaviti pitanje ne bi li sredstva namijenjena, de facto, državnoj nagradi za književnost, koja se k tome pri vrednovanju djela, bar u jednom svom dijelu presudno vodi kriterijima koji odražavaju tržišnu poziciju i uspjeh autora, bilo ipak bolje preusmjeriti u programe koji razvijaju i osiguravaju preduvjete za nastanak književnih djela (primjerice, ali i ne samo, povećanje iznosa i broja godišnjih potpora u sklopu Poziva za poticanje književnog stvaralaštva), čime bi se napravio prvi korak u formiranju okvira unutar kojeg bi spisateljice i pisci, ali i kulturne radnice i radnici mogli raditi neopterećeni konstantnim pritiscima programskog i projektnog financiranja.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.