Niz ekscesa ili ekscesni niz?

Godina čitanja, breme koje je 2021. godina igrom slučaja ponijela, sve više počinje ličiti na godinu književnih ekscesa. Govoreći samo o nedavnim događajima, kraj travnja i početak svibnja obilježila je javna polemika oko kriterija dodjele nagrada u sklopu Javnog poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini, da bi pak cijeli lipanj protekao u raspravi oko projekta “Nagrada mlade kritike”, koji je neslavno otkazan nakon što je Semezdin Mehmedinović odabran kao jedan od autora koje će 200 srednjoškolaca čitati, a onda naprasno izbačen, što je pokrenulo lavinu reakcija.

Vjerujemo da su čitatelji do sada već itekako dobro upućeni u kronologiju ovog slučaja, a one koji nisu, možemo uputiti na tekst Igora Lasića, koji je prvi izvijestio o izbacivanju romana Semezdina Mehmedinovića Me’med, crvena bandana i pahuljica te kolumnu Viktora Ivančića koja je ovu situaciju vinula u središte interesa kulturne javnosti. Nakon toga su u tekstovima objavljenima na Novostima reagirali i članica drugog saziva Povjerenstva, Jagna Pogačnik, organizatori projekta, a demantijem se oglasilo i Ministarsvo kulture i medija. U ovom ćemo tekstu nakratko skočiti na kraj ove drame te se osvrnuti na jedan detalj u demantiju Ministarstva, objavljenom na portalu Novosti.

Naime, jedan od temeljnih argumenata kojima Ministarstvo kulture i medija nastoji sa sebe skinuti odgovornost za neodržavanje “Nagrade mlade kritike”, a koji se u tekstu ističe u više navrata, jest da Ministarstvo nije ni na koji način “ni odlučilo, ni predložilo da se iz izbora izbaci roman ‘Me’med, crvena bandana i pahuljica’ Semezdina Mehmedinovića”, već je samo apeliralo na Povjerenstvo da se drži propisanih kriterija, a koji su nalagali da djelo mora biti napisano na hrvatskom jeziku.

Ovaj tip argumentacije od strane Ministarstva – isticanje strogog pridržavanja kriterija kao zaloga objektivnosti – česta je strategija kada je potrebno neku prijepornu odluku prikazati kao neideološku, otklanjajući na taj način optužbe za pristranost. Vrlo često se taj tip argumentacije uparuje s karakteriziranjem pojedinog slučaja kao specifične iznimke ili izoliranog ekscesa – primjerice, kao kada u ovom slučaju Ministarstvo navodi da od izdavača koji je nositelj projekta “Nagrada mlade kritike” inače otkupljuje djela i kada nije riječ o autorima s hrvatskog govornog područja – čime bi, posljedično, ova zavrzlama ispala samo jedan sporadična pojava, a ne sastavni element sistemskog uzorka.

Kako bismo pak pokušali pokazati da ovaj slučaj, kao ni onaj odbijanja otkupa knjige Filosofija palanke Radomira Konstantinovića, ali i niz drugih koji su se u našem mikrokozmosu odigrali u protekla tri desetljeća, nisu samo serija nepovezanih ekscesa, već sistemski odnos prema književnosti, jeziku i kulturi, nastojat će se istaknuti najznačajniji događaji u navedenom periodu te ocrtati reakcije koje su ih pratile.

Period 90-ih godina 20. stoljeća, naročito njihova prva polovica, u tom je smislu najgušće i najpregnantnije razdoblje, kada se teorija i praksa paralelno konstituiraju i razvijaju, opipavajući granice do kojih se može ići bez da se izazove (pretjerana) javna sablazan. U tom smislu, iz jednostavnog razloga što je najtemeljitije i najdosljednije dokumentiran, paradigmatski je primjer iz ovog perioda onaj čišćenja hrvatskih narodnih, ali i školskih knjižnica od “nepoćudnih knjiga” – onih napisanih na ćirilici, knjiga s tematikom NOB-a, knjiga marksističke tematike te knjiga srpskih autora. Taj je proces iznimno precizno prikazao Ante Lešaja u knjizi Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, potkrijepivši sve obiljem dokumentacije, statistika, izjava i medijskih napisa. Zanimljivo, jedna od temeljnih stvari na kojoj Lešaja inzistira i koju na više mjesta temeljito argumentira jest da se u slučaju uništavanja knjižne građe nije radilo o izoliranim, individualnim ispadima, što je poruka koju je nastojao uspostaviti službeni narativ, već o koordiniranom poduhvatu. U tu se svrhu medijski najeksponiraniji slučaj, onaj Gradske knjižnice Korčula, nastojao prikazati kao izolirani eksces, iako je gledajući kvantitativno, bio daleko od najgoreg. Također, Lešaja rastvara i argumentacijsku liniju koja je iznimno velike brojke otpisanih knjiga pravdala postupanjem po kriterijima struke – da se, naime, radi o knjigama koje su bile u tako lošem materijalnom stanju da se više nisu mogle posuđivati – navodeći kako je stopa otpisanih knjiga u periodu ranih 90-ih bio višestruko veći nego prethodnih godina, a broj otpisanih knjiga bio je veći od broja knjiga koje su knjižnice kupovale.

Također, još jedan od uvida koji je Lešaji iznimno bitan kako bi ocrtao paradigmu djelovanja jest činjenica da sve što se odigravalo nikada nije bilo eksplicitno predstavljeno kao službena državna ili lokalna politika, iako istovremeno sa službenih instanci nikada nije stigla nedvojbena osuda onoga što se događalo (osim osude već poslovičnih pojedinih incidenata) niti je pokazana namjera da se utvrde i procesuiraju krivci, a šteta sanira. Famozni "Naputak o postupku prema knjižničkoj građi u školskim i dječjim knjižnicama" je formalno stavljen izvan snage nakon što je objavljen od strane medija, ali njegove smjernice zaživjele su praksi – od toga da su dozvoljene isključivo knjige hrvatskih autora, “pisane hrvatskim jezikom i latinicom (iznimno autori drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire)”, odnosno izbor pisaca hrvatske nacionalnosti do toga da knjižnični fond ne smije sadržavati “ideološki obojenu literaturu” itd. Štoviše, umotan u nešto prihvatljiviju frazeologiju, kao “Obvezatni naputak o korištenju knjižnog fonda u školskim bibliotekama” bio je potpisan od strane tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić. 

Lešaja uništavanje knjiga tokom 90-ih godina prepoznaje kao dio šireg procesa tzv. “duhovne obnove” Hrvatske, koji je čak i institucionaliziran osnivanjem “Odjela za demografsku i duhovnu obnovu Hrvatske”, na čijem je čelu bio don Anto Baković. Iz djelovanja tog odjela i don Bakovića proizašao je i zbornik tekstova Duhovna obnova Hrvatske, rezultat istoimenog skupa, u kojem kroz 70-ak tekstova stručnjaci iz raznih područja predstavljaju svoju viziju duhovne obnove domovine u kontekstu vlastite struke i djelovanja. Lešaja o tom projektu kaže da je “raskid sa svim što nije usklađeno s vizijom nacije i ‘povratkom korijenima’ koji su obična serija mitova o naciji kao ‘prirodnoj zajednici’. Nema nacionalizma kojemu takvo programatsko obilježje nije svojstveno, jer je bitno sredstvo homogenizacije stanovništva kao masovne osnove njegova političkog djelovanja. (…) Fraziranje o ‘moralnoj i društvenoj obnovi ‘puka je ideološka konstrukcija kojom se prikrivaju prizemni, materijalni, parcijalni interesi dominantnih političkih snaga. Praktični smisao mu je isključivost prema svakom isvem drugačijem.”(str. 504., 507.)

U duhu obnove ranih 90-ih nisu stradavale samo knjige, nego i spomenici NOB-a, što je dobrim dijelom u tekstu Sudbina spomenika revolucije. Sotonski obračun s prošlošću popisao Zvonko Maković. Službena priopćenja i ovdje reproduciraju narativ “izoliranog incidenta”, u ekstremnim slučajevima krivica je bila pripisivana čak i vremenskim nepogodama, premda je u konačnici uništeno više od 3500 spomenika. Osim toga, a također sljedeći naputke sa skupa o duhovnoj obnovi Hrvatske (usp. tekst Povijest i duhovna obnova Đure Vidmarovića) u tom su periodu značajne preinake doživjeli i školski udžbenici, poglavito oni iz povijesti te hrvatskog jezika i književnosti. Također, rane je 90-te karakterizirala i izrazita sklonost ka čišćenju hrvatskog jezika od tuđica te stvaranju purističkih neologizama. Iako se tih težnji danas mahom sjećamo preko uglavnom loših viceva, navod iz rada “(Ne)vjerodostojnost medijske reprezentacije kulture: od političke manipulacije do strategije skandala” Nine Ožegović preciznije odražava intenzitet, opseg, ali i razinu institucionalizacije tog nastojanja: “Taj proces se događa uz svesrdnu podršku tzv. državotvornih medija, osobito HRT-a (lektorske službe), a kulminira u travnju 1995. godine upućivanjem Priedloga Zakona o hrvatskom jeziku i Priedloga Zakona o osnivanju Državnog ureda za hrvatski jezik Saboru RH, kojima se trebalo omogućiti izgon 30 tisuća riječi (tuđica) iz hrvatskog jezika te legalizirati šestomjesečna kazna zatvora onima koji bi te riječi ipak koristili. To je dovodi do toga da jezik postaje pokazatelj političkog opredjeljenja ne samo političara nego i medija, te građana.”

Naposljetku, rane 90-te u hrvatskom je medijskom prostoru obilježio i veći broj specifičnih ekscesa – hajki protiv niza javnih osoba koje su prokazivali “kao ‘bivše komuniste’, ‘državne neprijatelje’, ‘izdajnike domovine’, ‘jugonostalgičare’, ‘Jugoslavene’, ‘plaćenike Georga Sorosa’, ‘salonske internacionaliste’, ‘prikrivene agente tajnih sila’, te ‘antihrvatske feministice’”, kako navodi Ožegović te nastavlja: “Era medijskog linča protiv kulturne i intelektualne zajednice u Hrvatskoj počinje 1991. godine sotonizacijom dvoje glumaca – Mire Furlan i Rade Šerbedžije, a medijska haranga ubrzo se širi i na druge javne i kulturne djelatnike (Predraga Matvejevića, Dubravku Ugrešić, Miru Lorger, Ivicu Vidovića, Vladu Gotovca, Nevena Sesardića, Dubravka Škiljana, Igora Mandića, Nenada Popovića). Jedan od najpoznatijih primjera „sotoniziranja pojedinca“ u devedesetima odnosi se na dobro poznat slučaj „Vještica iz Ria“. Da ne bi bilo zabune, u ovim se slučajevima također ne radi o eksplicitnoj državnoj medijskoj politici, međutim iz nekog je razloga u to vrijeme takav vid medijske komunikacije bio prihvatljiv te pri tom službenih osuda, kao ni sankcija nije bilo, a velika većina osoba koje su se našle pod udarom, napustile su zemlju.

Ova praksa oživjet će, u nešto izmijenjenom obliku, iznova 2015. godine, po dolasku na vlast HDZ-ova Tomislava Karamarka. Međutim, nekadašnju ulogu mainstream medija u ovoj će instanci preuzeti pojedine, dobro organizirane konzervativne udruge građana, a kao najistaknutija meta napada isprofilirat će se kazališni redatelj Oliver Frljić. Posebno su pritom bili upečatljivi slučajevi prosvjeda povodom izvedbe predstave Vaše i naše nasilje u Splitu te provale u Frljićev stan. Ipak, u tom je kontekstu možda najupečatljiviji ostao dio pisma bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u kojem načelno osuđuje napade, ali ih već u idućem koraku ekskulpira, navodeći kako “među navedenima ima onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije". U konačnici, Oliver Frljić je, poučen primjerima iz prošlosti, napustio Hrvatsku.

Već je spomenuto da su početkom 90-ih godina od nepoželjnih autora i tema pročišćeni udžbenici jezika i književnosti, a slična je sudbina zadesila i popise lektire. Kao što pokazuje analiza Marijane Hameršak “Pluralni diskontinuiteti: Jugoslavenska dječja književnost, popisi osnovnoškolske lektire i hrvatski kontekst”, s popisom lektire za osnovne škole iz 1991. godine po prvi puta se uvode djela eksplicitno kršćanske tematike, dok se izbacuju ona čija se tematika vezuje uz socijalističke društvene ritual. Za ona koja su ostala, poput romana Branka Ćopića Orlovi rano lete, Hameršak kaže: “Sudbina tih i sličnih naslova u hrvatskim knjižnicama tih ratnih godina, kao i okolnost da se paralelno nisu objavljivala njihova nova ili ponovljena izdanja, sugerira međutim da se oni najvjerojatnije ipak nisu čitali kao lektirni.” Ipak, već 1993. s novim popisom lektire otpadaju preostala djela autora s područja bivše Jugoslavije te djela s tematikom NOB-a. Pretpostavka koju naznačuje Hameršak, da naslovi koji su ostali u lektiri prije konačnog izbacivanja, iako su načelno bili na popisu, nisu se u praksi i čitali, dosta je znakovita, a čini mi se i bitna kada govorimo o povratku dijela tih naslova (primjerice, Ježeva kućica) na izborne popise lektire 2019. godine. 

Hameršak u svom radu potencira značaj lektire za razvoj jezičkih kompetencija djece, opetovano se pozivajući na tvrdnju Mihovila Plešea da književna djela u nižim razredima osnovnoškolskog obrazovanja služe prvenstveno za upoznavanje i ovladavanje jezikom. Jezik kao takav, pak, u određenom vremenu uvijek je odraz i ekstenzija materijalnih i političkih, tj. ideoloških okolnosti specifičnog trenutka, koje se putem njega neprimjetno internaliziraju i reproduciraju kao “prirodna” logika i stanje stvari. Shvaćajući na taj način ulogu i važnost jezika u konstituciji, poglavito mlade ličnosti, znakovito je osvrnuti se na objašnjenje jezikoslovca Stjepana Babića zašto se Ćopićeva Ježeva kućica 2005. ipak nije našla na završnom popisu lektire. Naime, mlade bi hrvatske učenike moglo zbuniti prisustvo pojedinih nehrvatskih riječi, poput četverosatni (umjesto hrvatskog “četveročasovni”), trbuh (umjesto “stomak”) ili pak meca (umjesto “medo”), u tom djelu “hibridnog i jugoslavenskog” karaktera.

Takvo shvaćanje potrebe za čistim jezikom u potpunoj je suprotnosti s uvriježenim stavom da se bogatstvo leksika pojedinog jezika povećava upravo interakcijom s drugim jezicima te raznim oblicima preuzimanja koji se pri tom obostrano javljaju, a pogotovo je paradoksalno kada se radi o “različitim” jezicima čiji se govornici savršeno dobro razumiju. Ipak, količina i intenzitet negativnih reakcija s kojima je dočekana “Deklaracija o zajedničkom jeziku”, na koju se obrušio i najviši državni vrh, ukazuju na to da takva koncepcija funkcioniranja jezika nije samo lingvistički, već i politički problem. U tom kontekstu treba spomenuti i brojne napade te izrazito agresivnu javnu retoriku koja je pratila osude Dragane Jeckov, zastupnice SDSS-a, koja je 2017. godine u Saboru održala govor na srpskom jeziku, što je Ustavnim zakonom zajamčeno pravo nacionalnim manjinama (kao kuriozitet bi se moglo istaknuti da se govor ticao – niskih mirovina).

Na ovome bi se mjestu bilo uputno osvrnuti na status i tretman koji manjinski jezici imaju u sustavu obrazovanja. U odnosu spram nacionalnih manjina, obrazovni sustav ima tri temeljne funkcije: kvalitetno obrazovanje; učvršćivanje, njegovanje i upoznavanja vlastite kulture i identiteta; te integrativnu funkciju, pri čemu je dokazano da je međugrupni kontakt najbolji način smanjivanja intenziteta.

Konkretni primjeri u većini slučajeva su porazni – primjerice, govoreći o nastavi srpskog jezika i kulture po modelu C (dodatna nastava iz određenih predmeta, na srpskom jeziku), treba istaknuti da se ona sve do 2020. godine provodila po kurikulumu iz 1996., s udžbenicima koji su sastavljeni 1995., a tiskani 1998. godine. Štoviše, i nakon što je provedena, obrazovna reforma nije obuhvatila taj predmet u cijelosti, dok ostali predmeti (geografija, historija, muzički, itd.) navedenom reformom nisu ni djelomično prilagođeni, već se nastavljaju odvijati po davno zastarjelom kurikulumu. Također, o integrativnim tendencijama u ovom kontekstu dovoljno govori još uvijek postojeća praksa tzv. srpskih i hrvatskih smjena u školama u kojima se provodi nastava po modelu A (redovna nastava na srpskom jeziku). Tokom pandemijske krize 2020. godine koja se itekako odrazila i na obrazovni sustav, nisu bili osigurani nastavni plan i program za učenike na jezicima i pismu nacionalnih manjina, a HRT sadržaje snimljene u sklopu programa “Škola na Trećem” nije prilagođavao jeziku i pismu nacionalnih manjina, premda s hrvatskom Vladom imaju ugovor potpisan do 2022. godine te iako je prema članku 9. Zakona o HRT-u dužan “proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene informiranju pripadnika nacionalnih manjina u RH na jezicima nacionalnih manjina, uključujući i programe za djecu na jezicima nacionalnih manjina”. Osim toga, istaknimo i da azilantima nije osigurana dodatna nastava hrvatskog jezika, jedan od ključnih mehanizama kojima se ostvaruju preduvjeti za integraciju u novo društvo.

U konačnici, status manjinskih jezika u obrazovnom sustavu karakteriziraju dvostruka mjerila, a ona počivaju na međunarodnom ugledu, snazi i bogatstvu matične države, kao i načinu na koji se ona uvriježeno simbolički percipira.

Posljednjih nekoliko primjera doveli su nas već u poprilično blisku prošlost, gotovo pa sadašnjost, no ovdje ćemo se ipak još nakratko vratiti par godina u prošlost, točnije u 2015., kada nakon pobjede HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka počinje obračun s ideološkim protivnicima, praćen znatnim zaoštravanjem javne retorike, koja je nacionalistički diskurz poopćavala, svodeći ga na ideologiju tradicionalizma, tj. konzervativizma, nastojeći tako potencirati mitologizirajući karakter vrijednosti za koje se zalaže, a za koje se pričinja da su oduvijek tu, čime se osnažuje njihov totalizirajući karakter po kojem ona vrijede za sve. Takav je pristup bio praćen sve jačim naglašavanjem važnosti tržišta i tržišnih kriterija koji su kao takvi trebali osigurati privid objektivnosti, dok su zapravo služili kao alat za discipliniranje neposlušnih.

Tako je tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, strogo se pridržavajući pravila i propisa, a sve skupa potvrdivši krunskim argumentom kako se “Ministarstvo kulture ne bavi medijima” ukinuo financiranje neprofitnih, spram vladajućeg režima kritičnih, medija. Tim je potezom onemogućen opstanak i niza medija koji su se isključivo bavili poljem kulture, poput Zareza i Gordogana.

U ironičnom obratu, kakve nam sudbina na ovim prostorima uglavnom servira, Ministarstvo kulture je prošle godine postalo Ministarstvo kulture i medija. A da stvar ne ostane samo na simboličkom planu, tu je i tekst još krajem 2017. godine donesene Nacionalne strategije poticanja čitanja, u kojem se, pri detekciji stanja zdvaja nad slabom pozicijom i zastupljenošću kulture u medijima te se ističe nedostatak medija koji bi se bavili specifično kulturom. Zašto je tome tako, odgovor bi mogli dati i prošlogodišnji rezultati ESF natječaja “Mediji zajednice”, na kojem su potpore dobili i projekti čiji nositelji ne samo što nemaju relevantno medijsko iskustvo, već su, štoviše, do sada uređivali ideološki iznimno problematične portale koji su se k tome istaknuli širenjem lažnih vijesti. 

Specifičan sistemski karakter odnosa države prema kulturi i kulturnoj proizvodnji ne proizlazi samo iz kvantitativnih kriterija prosudbe – u ovome su tekstu istaknute samo najupečatljivije epizode hrvatske kulturne povijesti – već i iz kvalitativnog opsega djelovanja. Učinak se nastoji ostvariti na svim razinama, pokušavajući presudno i potpuno odrediti i usmjeriti razvoj jezika, kao temelja književne, te općenitije uzevši, kulture komunikacije.

A kraju, da se osvrnemo i na konkretan slučaj s “Nagradom mlade kritike”. U dopisu Ministarstva istaknuto je kako je ministrica “apelirala da se nađe rješenje prijepora u interesu mladih čitatelja” pa je ispalo da je, uslijed brojnih protestnih istupanja, takvo rješenje otkazivanje cijelog projekta. U slučaju da do slične zavrzlame dođe i iduće godine, htjeli bismo za svaki slučaj ovdje ponuditi, čini nam se, podjednako praktično, ali možda ipak nešto produktivnije rješenje – jednostavno, uvrstite Mehmedinovića.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.