Jezična korida

Iskustvo čitanja je, držim, uvelike određeno njegovim kontekstom. Izuzev vanjskih, povijesno-prostornih granica književnosti, teorija književnosti problematizirala je njezin unutarnji okvir – ono što tekst „pretvara" u knjigu, kulturni artefakt. Taj skup čimbenika –  dizajn naslovnice, urednički blurb i druge „lateralne" segmente – zahvaća pojam parateksta (o njegovoj funkciji u domaćoj književnosti pisala je Maša Kolanović). Budući da Lirku, aktualnu zbirku poezije Miroslava Kirina, oprema par upečatljivih paratekstualnih ključeva, iskoristit ću ih za ulaz u prostor teksta.

Prvenstveno, naslovnica zbirke funkcionira „dvotračno", signalizirajući ujedno značenjsku i formalnu dimenziju teksta. Podloga na kojoj su pročišćenim, minimalističkim fontom upisani prezime autora i naslov knjige, zbog dominantne crvene boje djeluje deklarativno, manifestno. Crvena, boja krvi, erotike i pobune, u kontekstu zbirke može se promatrati kao toreadorska muleta, zahuktavanje igre. A igra je u semantičkom smislu postavljena na prostoru stvarnosti; preciznije, stvarnost je na prvi pogled referent, ali pjesme, zbog specifičnosti izvedbe, otvaraju nekoliko značenjskih obzora.

Nadalje, inače ujednačeno crveni cover remeti tek šest bijelih točaka nejednake veličine što se, smatram, može promatrati kao naznaka formalnog aspekta. Riječ je, naime, o stotinjak što minijatura, što kraćih pjesama i fragmenata organiziranih u šest ciklusa – Jabuka i konj, Jučer, danas, sutra, Kuhinjska daska, Slonovske uši, Osamnaest punoljetnih fragmenata o žlici i Pljesni – od kojih tek pretposljednji funkcionira kao unutar sebe zavisan i, u tom pogledu, istaknut u odnosu na ostatak zbirke. U simboličkom smislu, bijele točke mogle bi se označiti kao tragovi onoga što je Ingrid Šafranek nazvala „bijelom tintom" – pjesme kao mjesta praznine, čahure čiji je konotativni materijal „deblji" od otisnutog.

Napokon, a na to u kritici ove knjige upozorava i Andrijana Kos-Lajtman, naslov Lirka višestruko je aluzivan. Prema izvodu autorice, „ludički" tonus naslova korespondira s ranijim ostvarenjima – Jalozima (2006.), Zbiljkom (2009.), Zenzancijama (2013.) i drugima – dopunjujući autorovu intertekstualnu mrežu. Istovremeno, naslov priziva jedan od tri književna roda, liriku, „obigravajući" oko njezinog svečanog, tradicionalno izdignutog statusa. Lirka, da parafraziram Kos-Lajtman, ne uliježe u gabarite konvencionalne metrike i „lijepog", nego se ostvaruje u „nižim" tekstualnim i misaonim formama – šali, ironiji, sarkazmu.

Izuzev tih formalnih naputaka, dodat ću, zbog tobožnje omaške, ispuštanja samoglasnika „i", „lirka" može upućivati i na svijet kao prostor nepravilnosti, stvarnosni glitch prenesen na poetički, a zatim i grafički plan. Prethodna dva pasusa mogla bi se ovako sažeti: jezik je u Kirinovoj Lirci mišić koji se napinje i testira, ali je pod njim izražen semantički kostur.

U tom smislu, zbirku je moguće podijeliti na tri nesimetrična dijela – prvi i najopsežniji obuhvaća pjesme koje bi se ilustrativno dale označiti kao „metaforičke kapsule"; na primjer, „jaje" će, među ostalim, simbolizirati sizifovsku svakodnevicu (str. 99.), „kutija" društvenu anksioznost (str. 50.), a „narančasta bova" upozorenje, signalno svjetlo više instance (str. 48.)

U drugom dijelu, navedenom sloju pridodane su stilske figure – opkoračenje, ponavljanje, anafora i druge – koje na prostoru pjesama uprizoruju svojevrsnu „jezičnu koridu". Kao primjer se može navesti pjesma Zaśto:

„Zaśto mi jezik zapinje? / Zaśto lupa kao kamenje? / Zaśto steže kao remenje? // Zaśto muha leti a ne skace? / Zaśto nas stalno tlace? / Zaśto ot sinoć tlazim gace? // Nje-nje-nje, / Ce-ce-ce!"

Artikulacija pjesme u dječje „jamranje" pitanjem „zaśto" na drugim je mjestima izvedeno ponavljanjem zamjenica (Vijaoni), jesno-niječnih čestica (Vesta) i fraza (Dobar dan, doviđenja) ishodivši tada druga, drukčija ritmička rješenja. Dječji diskurs tako će dinamikom zbirke zadobiti ton sarkastične brojalice, a on pak ton vica. Također, iako se pjesme gdjegdje šire u višestrofnu formu (npr. Potraga), uglavnom je riječ o kraćim uratcima, pa i minijaturama onoga što se može nazvati jezičnim cinizmom (na naslov pjesme Kako nadovezuje se tek jedna riječ, odgovor: „Tako.") À propos toga, čini mi se kako nije slučajno što autor u jednom naslovu zaziva Angelusa Silesiusa, baroknog pjesnika upravo kraće, epigramatske forme.

Na semantičkom planu pjesme naznačenog prvog i drugog dijela mogle bi se kondenzirati u sintagmu „potraga za boljim svijetom", bilo da se on zaziva eksplicitnim, angažiranim jezikom, bilo filozofičnim jezikom, promišljanjem stvarnosti kroz prizmu sebstva. Te dvije formule često će se ukrštati pa će pjesnički subjekt nužnost revolucije povezati s potragom za „svojim pravim mirom" (Razlog), a lajavo pseto, subjektov pratilac iz supermarketa  (Lajavac) figurirat će istovremeno kao njegov nemesis i suborac, raspirivač pobune. Nadalje, subjekt osobni identitet reflektira s jedne strane naspram kolektiva, a s druge naspram boga, apstrahirajući tako osnovu čovjeka – misaonost, izmještenost:

„Sad znam gdje sam / Ali ipak ću ispuzati / Na sve četiri noge // (...) Iz čistog se opreza molim / Riječima što ih ne znam / Bogu koji je tu negdje vani // Ako Bogo i nije tu negdje vani / Neću to nikad moći doznati / Ne uspravim li se ko čovjek".

Pritom zbirka – iako evocira kršćansko nasljeđe motivima drveta, uskršnjeg jajeta, ribe i sl., pa i mitologemima duše i „kozmičkog kruga" – ne perpetuira boga kao spasitelja, „vječno svjetlo". Štoviše, u nekoliko navrata svjetlo(st) se postavlja kao intrinzična vrijednost, a odgovornost za ljudsko djelovanje, poput loptice, uvijek je vraćena čovjeku.

U ovom kontekstu trebalo bi spomenuti i ciklus Osamnaest punoljetnih fragmenata o žlici budući da u njemu žlica sa svojim značajkama (čvrstoća, zakrivljenost, plitkost) stoji za krute egzistencijalne uvjete, ali i za mjeru čovjeka, njegove duhovne fluktuacije. Primjerice, u dva pretposljednja fragmenta upozorava se kako je jaje (ono izvorno, valjano) preobraženo u žlicu koja poprima konotacije loše poezije, a zatim i religijskog koncepta:

„Žlica je bila jaje prije emigracije / Od tada smo jajetu izgubili trag / S tim se solidarizirala i poezija // Žlica je postala teološka proteza / Plovimo prema kraju svijeta / A tamo je žlica puna ukočenih čudaka".

Ovdje žlica, ničeanski rečeno, označava „dekadentne" vrijednosti mase, civilizacijske rasjede koje treba nadići kako bi se dosegla „punoljetnost", napokon postalo čovjekom („Žlico, razbaštinio sam te / Sad se potucaj svijetom / Proleteri neka ti drže skute").

Konačno, pjesme dijela koji sam označila kao treći (ujedno i kvantitativno „najtanji"), funkcioniraju kao brzopotezni profili, impresionističke sličice u proznoj tehnici. Takvi su, primjerice, uratci Oko ponoći i Žena koja se sklanja od svjetlosti, a koje se po tom ključu lako povezuju s pjesmama Rano je jutro kad naga žena kleči na kuhinjskom podu i moli i Sâmo tijelo sjedi na stanici i čeka noćni autobus (Zbiljka). U sva četiri slučaja riječ je o pjesmama egzistencijalističkog naboja, krokijima iz zatamnjenih prostora (tramvaji, šume, stanice) i psiha. Pjesma Oko ponoći, primjerice, doima se kao fotografska snimka čovjeka koji reflektira nad šalicom čaja, a šuma – i inače čest motiv u zbirci – poprima von trierovske konotacije (psihološkog) pakla.

Razlažući tekst na tri prikazana dijela – a to je važno naglasiti – ne ukazujem na stilska iskliznuća ili suviše osjetnu heterogenost. Sve pjesme u zbirci određuje refleksivnost, jezična osviještenost i dozirana slikovitost, samo u nešto drukčijem omjeru.

Također, većinu uvrštenih pjesama povezuje osjećaj revoltiranosti, nezadovoljstva konstelacijama društva i postojanja. Zato mi se čini da motiv slike u pjesmama Gore ne može biti i Prazna slika – s koje postepeno iščezavaju segmenti (stablo, jezero, šuma, cesta), a zatim i sâm subjekt –  funkcionira kao mise-en-abîme Lirke, figura koja emitira njezinu poetiku.

S druge strane, zbirka funkcionira kao potraga za mirom, radošću reflektiranom na unutarnjem i vanjskom planu. Na tom tragu, ako se tekst postavi ciklički, može se primijetiti kako se potraga iz uvodne, već spomenute pjesme Razlog dovršava u posljednjoj pjesmi Litva, i to „riječima, riječima" (žodžiais, žodžiai). Citirajući pjesmu Drugi život litavskog pjesnika Aivarasa Veiknysa, subjekt/ autor se prigodno povlači u jezik, a zbirci udara još jedan metapoetski pečat (prethodno to čini, primjerice, pjesmama Recimo, Stablo iz Botaničkog vrta i Uskrsni Norin).

Za kraj, tekstu se mogu prigovoriti neki slabiji uratci iz posljednjeg ciklusa (Mačka, Gorski Kotar, Posao) koji u odnosu na ostatak pjesama djeluju rudimentarno, nedovršeno. No, i uz to, prikazana zbirka sretan je splet semantičke „provodnice" i stilskih rješenja, poetičkih „gegova" koji pjesme ustrojavaju na optimalan način.

Zato je Lirka daleko od lirke; ako pak ta kovanica ikad uđe u svakodnevnu upotrebu, znat ćemo odakle dolazi i da joj izvor nije poezija tipfelera niti samosvrhovite igre.