Hrvatska knjižnica za slijepe - između potencijala i ograničenja

Nevjerojatan je podatak kako je manje od 7% objavljenih knjiga u svijetu prilagođeno slijepim i slabovidnim osobama, što samo potvrđuje činjenicu kako su one i dalje marginalizirana skupina čitatelja. S obzirom na to da slijepi čitatelji najčešće konzumiraju knjige u formatu zvučnih knjiga ili knjiga na brajici, njihova proizvodnja zahtijeva puno više truda i vremena od standardnog tiska i do njih je najjednostavnije, štoviše, izuzetno ekonomično, doći posudbom iz knjižnice. Međutim, u kojoj mjeri su knjige u hrvatskim knjižnicama pristupačne osobama s teškoćama u čitanju? U prvom dijelu istraživanja provjerili smo na primjeru Hrvatske knjižnice za slijepe.

Hrvatska knjižnica za slijepe jedina je specijalizirana knjižnica u Hrvatskoj koja kontinuirano proizvodi knjige za osobe s teškoćama u čitanju standardnog tiska (uključujući i osobe s disleksijom, disgrafijom, otežanim motoričkim sposobnostima i druge). Kako bismo dobili što zaokruženiji uvid u temu, razgovarali smo s ravnateljicom knjižnice Karolinom Zlatar Radigović i voditeljicom odjela posudbe Jelenom Lešajom o nekim specifičnostima njihovog djelovanja. Uz to, jedan od urednika podcasta Knjižnice i novinar Darijo Anušić s nama je podijelio svoje iskustvo njezinog redovnog korisnika.

Važno je naglasiti kako postoji razlika u čitanju i percepciji pisane riječi između osoba koje su rođene slijepe i koje su oslijepile tijekom života, pri čemu su u prednosti one osobe koje su nekad bile videće, što je prokomentirao Anušić: „Činjenica jest da slijepe osobe ne mogu potpuno doživjeti sadržaj, ako se on u tekstu referira na nekakvu sliku, skicu, crtež ili zemljovid (što je većinom slučaj u stručnoj literaturi), iako se danas dosta radi na 2D ispisu reljefnih slika i zemljovida. No svejedno kao osoba koja je nekad imala vid i zna da slika ipak govori više od 1000 riječi, smatram da to realno nije dovoljno za stopostotni doživljaj.“

Hrvatska knjižnica za slijepe desetljećima proizvodi vlastiti fond za svoje korisnike, još od osnutka vlastite tiskare 1969. i studija za snimanje zvučnih izdanja 1970. godine. S obzirom na specifične medije putem kojih slijepi čitatelji konzumiraju književnost, Anušić se dotaknuo razlike u doživljaju između zvučnih knjiga i knjiga na brajici: „Danas su među slijepima najpopularnije zvučne knjige jer ih možete slušati i ponijeti sa sobom bilo gdje, odnosno možete ih kopirati na pametni telefon ili DAISY reproduktor zvučnih knjiga (razlika između mp3 zvučne knjige i DAISY zvučne knjige jest u tome što DAISY format omogućuje da na jedan CD stane i do 90 sati zapisa, dok kod mp3 to nije moguće, na njemu se zapisi reproduciraju kao bilo koja druga glazbena datoteka, op.a.). Isto vrijedi i za DAISY XML digitalne knjige, pa su one odmah druge po redu po popularnosti formata, a zauzimaju puno manje memorije nego zvučne knjige (razlika između DAISY zvučne i DAISY XML knjige je u tome što je XML knjiga u tekstu, pa je za njezino čitanje potreban sintetizator govora, odnosno, računalo ili specijalni reproduktor, takva knjiga može se pretraživati po poglavljima, stranicama, naslovima, riječima…, op.a.). Knjige tiskane na brajici, koliko je meni poznato, danas se najmanje posuđuju, a razlozi za to su njihove fizičke dimenzije (jedna knjiga često ima i po nekoliko svezaka od kojih je svaki poput neke ogromne knjige na crnom tisku), a i zbog činjenice da brajicu tečno mogu čitati samo one slijepe osobe koje su kroz život i obrazovanje puno vježbale tehniku njezinog čitanja. Međutim, u određenoj stručnoj literaturi (glazba, matematika, pravopis, strani jezici, šah) brajica je ipak nezamjenjiva.“

Prošle godine porasla je potražnja za zvučnim knjigama, pri čemu su se digitalne knjižnice pokazale praktičnim zbirkama jer su neovisne o radnom vremenu knjižnice i broju fizičkih primjeraka pojedine knjige. Isto tako, sugovornice su nam potvrdile kako su događaji vezani uz pandemiju i uz posljedice potresa u centru grada utjecali na produkciju fonda u pristupačnim formatima. Naime, samostalno kretanje korisnika i zaposlenika knjižnice bilo je onemogućeno, stoga je bilo nužno organizirati rad od kuće i uvesti rad u timovima. Pritom vrijedi istaknuti kako su u knjižnici zaposlene četiri slijepe i jedna gluho-slijepa osoba. Radi se o visokoobrazovanim osobama zaposlenim na stručnim poslovima korekture, snimanja zvučnih izdanja i knjižničarskim poslovima, što je primjer pozitivne prakse kojom se potiče zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba.

Knjižnica također proizvodi više časopisa na brajici (Mladost, Šah), u zvučnoj tehnici (Izbor, Znanost i umjetnost, Sveta Lucija, CQ radioamateri) i u obje navedene tehnike (Žena i podlistak Ženi). Tako je u dostupnim formatima prošle godine producirano 77 brojeva časopisa, isključujući one koji se proizvode za Hrvatski savez slijepih i Udrugu slijepih Zagreb. Knjižnica ima i književni podcast koji izlazi jednom mjesečno. Važno je da knjižnica bude mjesto susreta, kao i inkluzije, zato se redovito održavaju radionice s gostujućim književnicima, kao i različite književne večeri. Međutim, većina javnih događanja prošle godine je izostala, kao i Državno natjecanje u brzom i izražajnom čitanju Brailleovog pisma koje njeguje čitanje na brajici.

O fondu

Kako saznajemo od naših sugovornica, Karoline i Jelene, na kraju svake godine sastavlja se plan proizvodnje knjiga u pristupačnim formatima, ovisno o trendovima u književnosti i izdavaštvu, top listama, prijedlozima korisnika, zaposlenika i suradnika. Naslovi koji su dio školske lektire imaju prednost i mogu „preko reda“ biti uvršteni u navedeni plan. Fond knjiga nadopunjuje se i klasicima koji nedostaju, kao i novim snimkama naslova koje se više nije moglo digitalizirati s magnetofonskih vrpca ili zvučnim varijantama dramskih djela koja su se prije izrađivala samo na brajici i slično. Unatoč otežanim uvjetima rada, u protekloj godini je producirano 154 nova naslova zvučnih knjiga u Daisy 2.02. formatu (Digital Accessible Information System), a snimljeno je 1731 sat i 52 minute različitog materijala. U listopadu je u okviru Međunarodnog dana bijelog štapa prvi put predstavljena zvučna knjiga Slava Stipe Bilića na USB mediju Biblioteke Albatros.

Prema posljednjim podacima iz 2020. godine, knjižni fond broji 4118 zvučnih knjiga (u MP3 i DAISY formatu), 2412 knjiga na brajici (od toga oko 650 nota na brajici), 56 playaway format zvučne knjige, 365 Daisy 3 XML (tekstualni oblik), 18 EPUB (elektronička publikacija) i 65 glazbenih CD-a. Uz druge vrijedne naslove u knjižnici iz područja književnosti, geografije i biologije, koji su stariji čak od jednog stoljeća, najstarija knjiga u fondu knjižnice je knjiga pod nazivom Fables et poèsies diverses prepisana na brajicu u Lausanni 1862. godine. U knjižnici se nalazi značajna zbirka nota i glazbene literature na brajici u koju su uključene vokalne klasične skladbe, operna djela, klasični rock i jazz. 

Zvučne knjige i knjige na brajici korisnicima se šalju poštom diljem Hrvatske i šire, bez poštarine, što je najčešća vrsta dostave. Knjige na brajici su prošle višestruku kontrolu i korekturu, a nerijetko se uklanjaju tipfeleri i neke druge greške iz predložaka na standardnom tisku. Osobitost zvučnih knjiga je pak interpretacija spikera, najčešće brojnih glumaca s kojima je knjižnica surađivala. Naše sugovornice dodaju kako čak i neki naslovi koji možda nemaju veliku književnu vrijednost zauzimaju važno mjesto u fondu i uvijek se rado posuđuju, poput Sidneyja Sheldona, Danielle Steel ili Janka Matka. 

Zavirili smo u popis knjiga i zaključili kako je u njemu dosta suvremenih domaćih autora, uključujući primjerice Ivanu Bodrožić, Damira Karakaša, Mašu Kolanović, Kristiana Novaka, Juricu Pavičića, Olju Savičević Ivančević (uz Adio kauboju, i prošle godine na standardnom tisku objavljena pjesnička zbirka Divlje i tvoje), da nabrojimo samo neke. Ono što smo primijetili da nedostaje jesu neki etablirani pjesnički glasovi mlađe generacije poput Monike Herceg ili Alena Brleka. Rastegnemo li se malo šire po regiji, autori koji nisu zastupljeni niti s jednim naslovom su, recimo, dobitnica Europske nagrade za književnost 2020. godine Lana Bastašić za roman Uhvati zeca, dobitnica nagrade Meša Selimović za najbolji roman Kintsugi tijela Senka Marić, dobitnica Nobelove nagrade za književnost Olga Tokarczuk ili trenutno iznimno popularna Sally Rooney, što će se, optimistični smo, riješiti u budućim izdavačkim planovima. Naš sugovornik gvori nam sljedeće: „Za neke sam popularne naslove primijetio da su snimljeni u zvučnoj tehnici relativno brzo (ili čak i iste godine) nakon što su objavljeni u standardnom (crnom) tisku. Primjerice, knjiga poznate Nacionalove novinarke Jasne Babić Zagrebačka mafija ili Moja igra Luke Modrića. A takvih je primjera jako puno, iako nije uvijek lako zadovoljiti želje svakog čitatelja ili člana Knjižnice.“

Pravo na čitanje

Prema statistici koja je dostupna na službenoj internetskoj stranici Knjižnice, broj članova koji su u posljednjih nekoliko godina posuđivali knjige kontinuirano raste, kao i ukupan broj posuđenih knjiga (u usporedbi 2017. i 2018. godine, taj broj skočio je za 6 432 knjige). Anušić je zadovoljan dostupnošću naslova, pogotovo otkako je Knjižnica uvela mogućnost preuzimanja zvučnih i DAISY digitalnih knjiga putem e-kataloga na službenim internetskim stranicama. Međutim, što se tiče dostupnosti velikog broja naslova, smatra da se još puno toga treba snimiti, pri čemu je posebno naglasio problem nedostatka stručne literature, u njegovu slučaju, za pripremu ispita na studiju sociologije.

Izdanih knjiga je zaista mnogo, a da bi se snimila jedna zvučna knjiga ili uredila jedna digitalna DAISY knjiga, potrebno je puno vremena, rada i truda: „Doduše, neke ustanove prilagođavaju literaturu slijepim studentima u sklopu projekata, ali ponekad te knjige nisu dovoljno dobro prilagođene (zbog neravnomjernog rasporeda teksta na stranicama pojedinih knjiga – stupci, fotografije, okviri...). Znaju biti i prepune neispravljenih grešaka koje zatim student mora samostalno ispravljati ako želi da mu čitač ekrana pravilno pročita tekst, a takvo ručno ispravljanje teksta može oduzeti puno dragocjenog vremena za učenje“, objašnjava Anušić. Kako bi se riješio navedeni problem visokog obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj, naš sugovornik je sugerirao jačanje institucionalne povezanosti između fakulteta i knjižnica, kao i usklađivanje popisa literature za pojedine kolegije i fakultete, imajući na umu kako je jednom kvalitetno snimljena literatura dostupna i budućim generacijama.

Ipak, djelatnici Hrvatske knjižnice za slijepe, kažu nam sugovornice, ulažu izuzetan napor kako bi se fond kontinuirano osvježavao i nadopunjavao za korisnike. U tome pomaže i Ugovor iz Marakeša koji je stupio na snagu 2016. godine, važan međunarodni sporazum koji regulira prava slijepih i slabovidnih osoba. Ukratko, u njemu je za ovaj kontekst važan naglasak na dvije stvari: knjige se u pristupačnim formatima mogu proizvoditi bez odobrenja autora, odnosno podrazumijeva se umnažanje djela u pristupačnim formatima i njihova distribucija među zemljama koje su potpisnice Ugovora, što je proces u koji su uključene i knjižnice i neprofitne organizacije. Tim ugovorom poboljšava se pristup knjigama, e-knjigama, periodici i drugim publikacijama i tiskanim materijalima za osobe koje imaju oštećenje vida ili drugu vrstu teškoće pri čitanju.

Podijelimo li ukupan broj posuđenih knjiga (45 085) s brojem aktivnih korisnika (1249), dobivamo podatak o prosječnom čitatelju koji je prošle godine posudio 36 naslova. Iako se uskoro nadamo i novoj statistici, prisjetimo li se istraživanja o čitanosti i kupovini knjiga koje je prošle godine u travnju provela agencija Kvaka, najviše je onih koji u godinu dana pročitaju (tek) dvije knjige, što znači kako slijepe i slabovidne osobe više čitaju od prosječne osobe. Kvalitetu iskustva čitanja slijepih i slabovidnih osoba trebala bi značajnije osnažiti i Nacionalna strategija poticanja čitanja, kojoj je upravo jedan od ciljeva pojačano objavljivanje i veća dostupnost čitalačkih materijala za osobe s poteškoćama u čitanju. Iako smo prethodno pisali o njezinim manjkavostima (prvenstveno se tiču formalnog ispunjavanja ciljeva koji su pred nju postavljeni), preostaje nam vjerovati kako će se do kraja provedbe prepoznati važnost pristupačnosti knjige i u tom smjeru učiniti pozitivni, prije svega, konkretni doprinosi.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici