'Gospođa O.': Poetična i nježna samoća

Još od doba minulih civilizacija jedan od najvećih poduhvata ljudskog duha jest spoznati samog sebe. Toliko generacija, toliko pojedinačnih duša prohujalo je ovim našem planetom, a taj zadatak i dalje nam je prepušten na odgonetavanje. Možda bi nam odgovor na to pitanje dao istinsku slobodu, dok smo bez njega prepušteni misiji življenja, traganja i dokučivanja bez ikakvog obećanja, uz tek možda slabašnu nadu. Pa ipak, ta misija ne mora biti bez plodova, jer naposljetku, većina nas nekako voli biti zaokupljena sobom i svrhu putovanja pronalaziti u putovanju samom. Osobni svijet i žudnju za samospoznajom u svoj šesti roman naslova Gospođa O. pretočila je afirmirana književnica, pjesnikinja i novinarka Tatjana Gromača te u njega utkala niz opažanja, filozofskih razmišljanja, osjećaja i polemiziranja, zorno ilustriravši profinjen, kompleksan i slojevit unutrašnji život jedne žene te njen pokušaj obuhvaćanja i razumijevanja svijeta i same sebe.

Roman Gospođa O. knjiga je podijeljena u nešto više od dvadeset poglavlja pisanih iz perspektive naslovnog lika, žene srednjih godina, književne prevoditeljice, supruge i majke. O njenom životu čitatelj ne saznaje mnogo, tek gdjekoju činjenicu koja ponajprije služi kao polazište u njenim razmišljanjima te kao kostur romana, primjerice, da je u stabilnom braku, da ne zarađuje mnogo, da joj je nedavno umrla majka, ili da sa suprugom planira izgradnju kućice u šumi. Ono što se u poglavljima izmjenjuje njena su razmišljanja, impresije, sjećanja i raspoloženja, sve u skladu s izmjenama godišnjih doba, dana i mjeseci. Roman obuhvaća teme njene obitelji, rada, kreativnosti i umjetnosti, naravi čovjeka, prirode, smrti i prolaznosti, koje se redaju u maniri struje svijesti. Misli gospođe O. fragmentirane su, lelujaju između melankolije i sjete te radosti i ushita, razotkrivajući raskošnu duševnu tapiseriju i bogatu introspekciju.

Puno ime Gospođe O. čitatelj ne saznaje, a roman ne otkriva mnogo više niti o ostalim likovima. Svog supruga oslovljava s gospodin Hramljuća Noga, dok kćer naziva njenom imenom, Sibila. Taj izostanak osnovne informacije o protagonistici čitatelja udaljava od ideje nje kao konkretne osobe, dok se istovremeno lakše s njom može poistovjetiti jer njene intimne misli postaju univerzalne. S druge pak strane, Sibilu kao djevojčicu još uvijek karakterizira nevinost, odsustvo iskustva, pečata svijeta i života te je njen identitet, stoga i ime, ostalo netaknuto. Obitelj Gospođe O. jedan je od glavnih motiva kroz koje čitatelj dobiva uvide u njen unutarnji svijet. Uloga supruge i majke medalja je s dvije strane – iako je obavlja predano, ona ne definira njeno postojanje niti svrhu, štoviše, članovi njene obitelji, usprkos povremenim ushitima zajedništva, kao da radije predstavljaju suputnike, drage i bliske prolaznike kroz život i vrijeme kojima u konačnici tetura sama.

Ta samoća prostire se preko cijelog romana i lik Gospođe O. uvelike obilježava. Gospođa O. duboko je humanistički raspoložena, no isto je tako svjesna da se nesigurnosti, sputanosti i patnje susreću kroz odnose i interakcije s drugima, u očekivanjima koja pojedine uloge nameću i konstantnim pokušajima da ih se uspješno ostvari. Kako se i u samom romanu znakovito parafrazira Sartreova rečenica, pakao Gospođe O. drugi su ljudi. Njen karakter onaj je tipičnog hipersenzibilnog introverta koji, premda u suštini gaji veliku ljubav, divljenje i suosjećanje za ljudsku vrstu, iskrenu sreću zatiče u tišini i spokoju, slobodna u prostranstvu vlastitih misli, osjećaja i zapažanja. Utoliko je ilustracija njenih odnosa s članovima vlastite obitelji osvježavajuća i autentična jer ne usteže pred uobičajenim zaduženjima žene i majke da žrtvuje svoju sreću i osobnost na oltaru vlastitog domaćinstva, već otvoreno i nesputano progovara kako o obiteljskim i partnerskim trenucima blaženstva, tako i o njihovoj fundamentalnoj nedostatnosti da joj pruže cjelovitost i svrhu.

Trenuci u kojima Gospođa O. osjeća najveći zanos i obuzetost vezani su uz njen proces rada, odnosno, kreativnost koju joj pobuđuje prevođenje. Taj aspekt stvaralaštva, domišljanja i maštovitosti u svijetu riječi i pojmova dovodi je u stanje posvemašnje uronjenosti, fokusiranosti u tolikoj mjeri da postaje točka u zaleđenom vremenu, uređaj kroz koji teku ideje i rješenja. U tom djelovanju kroz koje gubi i zaboravlja sebe nauštrb veće misije, naslućuje razlog svog postojanja. Slikovitim prikazom rada Gospođe O. autorica je izvanredno dočarala predanost stvaralačkom impulsu, izražavanju nečeg većeg i značajnijeg od nje same. U tom procesu ona je tek posrednica, dok samu životnu energiju posjeduje umjetnost. I dok se ovakva svrhovitost posla dade preslikati na sve profesije i aktivnosti kojima su ljudi predani, valja ipak primijetiti da upošljavanje Gospođe O. kao književne prevoditeljice afirmira ovu vrstu rada i stavlja ga u punopravnu kreativnu poziciju, kao sustav u kojem prevoditelj nije tek prenositelj, već aktivni tvorac značenja, osoba koja oživotvoruje riječi i stvara umjetnost.

Brojne su kulturne i umjetničke reference koje protagonistica spominje, i uloga umjetnosti, osobito književnosti, naveliko se provlači njenim razmišljanjima te joj je dana gotovo uzvišena zadaća. Autorica pažljivo secira značaj koji joj pridaje, od osjećaja da se jedino u njoj zrcali istina života i čovjekovog iskustva, do sumnje i preispitivanja njene prirode i slobodnog postojanja te njene ultimativne faličnosti jer je, naposljetku, izdanak pogrešivih i subjektivnih ljudskih napora i percepcije. Roman se stoga pokatkad doima poput traktata o naravi i istinitosti književnosti, a istodobno je i u velikoj mjeri intertekstualan te autorica njime kao da odaje počast vlastitim znakovitim uzorima i djelima kojima se divi, idealistički se referirajući na sjajne dosege ljudskog duha kao bi bolje razumjela vlastiti svemir i njegovu prolaznost.

Zajedništvo s umjetnošću u svijetu Gospođe O. čini priroda koju nerijetko promatra poput čudesnog remek djela. Ona je pak neraskidivo vezana uz njenu sklonost samoći i žudnju za mirom, tišinom i spokojem. U navezanosti vlastitih osjećaja na prirodu i njene promjenjivosti Gospođa O. sliči romantičarskom junaku koji sebe traži i nalazi u vrludanju neistraženim šumskim putevima, promatrajući mjesečinu nad usnulim gradom, stojeći na osamljenoj litici civilizacije. Protok godišnjih doba i prirodne mijene ostavljaju znakovit utisak na njen duh i osjećaje te je stavljaju u stanje ushićenosti ili sjete. U toj metamorfozi prirode možda se najjasnije ogleda i sveopće stanje Gospođe O. – neprekidna izmjena svjetla i tame, topline i studeni, vedrine i tugaljivosti. Unatoč konstantnim naporima da odgonetne pitanja i zavrzlame koje joj njeno postojanje nameće i tjeskobi koju ta potraga izaziva, ona ipak ne posustaje u nadi i spoznaji da na trenutke zanosa, dirnutosti i duševne ispunjenosti može naići na najjednostavnijim mjestima, u nečijoj ljubaznosti, osmjehu ili ljepoti prirode.

Pisanje Tatjane Gromače, poput introspekcije Gospođe O., poetično je i nježno. Autorica pažljivo izmjenjuje dijelove romana koji predstavljaju misli glavnog lika, i koji često imaju kvalitetu filozofskog teksta, s dijelovima u kojima pratimo same radnje Gospođe O. i iz kojih saznajemo konkretnije informacije o njenom životu, niti u jednom trenu ne dopuštajući čitatelju da se u kojem od njih zagubi ili izgubi interes. Duge rečenice poglavlja koje teku elegantno i profinjeno, te bogat, ali ne i nametljiv vokabular također su dokaz autoričine vještine u probiranju riječi i tkanju teksta, a potvrđuje ju i slikovitost u opisima koja konstantno jurca od sjete i kontemplativnosti do razdraganosti i živahnosti.

Tijekom čitanja Gospođe O. jedna od pjesama koja mi se našla na pozadinskoj playlisti bila je Waterloo Sunset od The Kinksa i odmah mi se učinila kao savršen soundtrack za ovaj roman. Žuđena osamljenost, ljudi koji su na dohvat, ali su manjkavi, zatečenost prirodom i samodostatnost vlastitog, bezgraničnog svemira čije istraživanje donosi najviše smiraja i radosti motivi su koji se lako prepoznaju i u ovom romanu. Kinksi gledaju svijet s vlastitog prozora, baš kao ponekad i Gospođa O., i zadovoljstvo pronalaze u promatranju i snatrenju. Ovom je knjigom Tatjana Gromača, iako na nevelikom broju stranica, ponudila zadivljujuću širinu i dubinu jednog ženskog svijeta, njegove sjene i svjetiljke, bojazni i mogućnosti. Na trenutke tjeskobna i nesigurna, na trenutke ohrabrujuća i optimistična, Gospođa O. priča je o izmjeni godišnjih doba duše i, za sve željne dubljeg zarona u nutrinu, za svaku je preporuku.