Pomicanje crte

Novoj, petoj po redu pjesničkoj zbirci Damira Šodana Unutarnji neprijatelj, osim nekoliko pjesničkih i dramskih publikacija, prethodila je obimna antologija koju urednički potpisuje naslovljena Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.). Izbor hrvatskih "stvarnosnih" poetika 20. stoljeća otvara predgovor očekivano uvažavajućeg tona. "Stvarnosni" kȏd kojem autor naginje kao kritičar, a zatim i aktualnu zbirku – makar bi je se dalo čitati u "stvarnosnom" ključu – sagledat ću iz nešto drukčijeg kuta.

Pritom ću se poslužiti tekstom Slavena Jurića koji mimetizam, pa i od Šodana pripisan "stvarnosnoj" poeziji, ne samo stavlja pod lupu nego, zbog nesumjerljivosti predodžbe i zbilje, djelomično odbacuje.

Kao provodnica tog drukčijeg čitanja mogao bi se, primjerice, uzeti pojam crte. Ako bi se htio naznačiti soundtrack, poslužila bi novovalna himna Šarla Akrobate, Mali čovek. Stihovi koje Šodan citira u posljednjoj pjesmi zbirke ("'mali čovjek', / koji // želi preko crte, preko crte želi / ali ne sme...") te, posljedično, izriče kao epifonemu, ilustriraju kako se crta na semantičkom planu elastično pomiče.

Crta u pjesmi Šarla tako simbolizira društveni, a zatim i duhovni limit "običnog čovjeka". U Šodanovu Neprijatelju riječ je o nešto kompleksnijoj uporabi tog motiva – crta se, naime, razvija na/između nekoliko polja koja ću pojednostavljeno nazvati sociopolitički "eksterijer", duhovni "interijer" i etos manjine. U nešto drukčijoj formulaciji, unutar pet ciklusa – Lica u prozorima, Govorna pošta, Odabrani trenutak, Mjera za blato i Vrijeme za buzuki – granica zapada i istoka, sadašnjeg i prošlog, često i eksplicitno kapitalističkog i socijalističkog povijesnog momenta, prelazi na područje spoznajnog i vrijednosnog. Uzmimo za primjer pjesmu Preko puta Spinozine kuće:

"gledam tako / neke dame / u uličici / preko puta Spinozine kuće / i prisjećam se / kako smo prije tolikih godina / negdje u isto vrijeme / ovamo prispjeli // trbuhom za kruhom / ili udovima za plodovima / - kako tko voli - / demokratskog Zapada: (...) dok ja guram / svoj bicikl / kao usudbenu popudbinu / (...) u ovom času slobodno / cvjeta i širi se / - hirovima euklidske geometrije - / tisuću cvjetova / jednog nevidljivog / Bermudskog trokuta / slijepljenog od ljudskih latica / zaglibljelih u takozvanom / boljem životu / kao kamenje u bubrežnim tjesnacima / naših trećesvjetskih ljuštura / koje smo kao dotrajale salbunare / doteglili ovamo (...) // da bi se sad motrili nijemi // (...) i sve da nas netko / izvrne naopako / ispljuska i priključi / na kozmičke poligrafe / ne bi nažalost iz nas uspio istresti / niti jednog jedinog retka / velike Baruchove Etike." (str. 11-13)

Predložena crta se u tri varijante – egzistencijalne crte modernog kapitalizma, emotivne crte vlastitih uvida i izblijedile crte humanističkih uvjerenja – ovdje uspostavlja kao prostor ekvilibrija, održavanja lirskog subjekta. Pritom taj subjekt, inauguriran prvim licem jednine, u ostatku zbirke "zaposijeda" druga lica, bilježi ih iz trećeg lica ili ih apostrofira vokativom. Formirajući registar likova "s ulice" kao i iz "visoke" i "niske" kulture, lirski subjekt kliže "po crti" autodijegetskog i heterodijegetskog subjekta, formira nad-subjekt koji poznaje, a onda i artikulira životne postavke. Ako ćemo se pozvati na Jurićev tekst – a on "stvarnosne" likove iz zbirke Tatjane Gromače Nešto nije u redu? određuje kao socijalne konstrukte – Šodanove likove mogli bismo označiti kao konstrukte više svijesti. U tom svjetlu, trkač Fidipid "oglasit će" neurotični Zeitgeist i podsjetiti na vrlinu hrabrosti; prosjak na čikaškoj aveniji prokazat će tamnu stranu sudbinskog novčića, a kantautor Elliott Smith (čija je smrt, nalik smrti Bobbyja Fullera, Kurta Cobaina ili pak vokala manje poznatog, ali utjecajnog punk benda Germs, Darbyja Crasha, postala dio kulta) posvjedočit će umjetnički patos. Logikom crte, nabrojeni likovi pa i drugi koje Šodan bilježi – poput sv. Antuna, Antonina Artauda ili Lou Reeda – redom su akteri "s ruba", to jest mimo srednje struje.

U drugom slučaju, svijest koju primjećujem pojavljuje se obezličena, "iscrtana" tek oštrim konstativom. Ciklus Odabrani trenutak koji demonstrira tu svijest, budući da stoji na sredini zbirke, treba promatrati i kao kulminaciju, konceptualno "ubrzanje":

"povijest pišu bijednici / pristojan čovjek sjedi u berlinskoj kavani, lista novine na / stalku i šutke ispija svoj espresso. / povijest pišu bijednici / čestit siromah u pirejskoj luci iskrcava usopljene vreće. / povijest pišu bijednici / Navajosi u Dolini spomenika nižu narukvice protiv urokljiva / oka. (...) Kierkegaard je mjesto Boga zamrzio samog sebe. / povijest pišu bijednici / i Goebbels je bio propali pisac. / povijest pišu bijednici" (str. 55).

Povijest koja se u gornjim stihovima refrenski pojavljuje može se opet dovesti u analogiju s crtom. Budući da se, osim u pokazanom ciklusu, označava kao "pahuljasta" i "beskrajno razmjenjiva", ne bi bilo pogrešno ustvrditi njenu reverzibilnost, poroznost koja približava udaljene prostorne i vremenske dionice. Suprotno tobožnjoj kauzalnosti povijesti, u Šodana ona predstavlja "magnetsko polje" sudbina i postulata, crtu-spojnicu. Ako bismo kritičku leću sasvim približili, mogli bismo reći da je povijest pozornica na kojoj se uprizoruje životna problematika, a ne katalog sličica "iz života".

Pritom, što u pogovoru primjećuje i pjesnikinja Dorta Jagić, scenografija te povijesti izražena je; nalik sinestetskoj "piñati" u kojoj se nazire katastrofa:

"jaka ciklona / prijeti ciklami / u pandinim / zubima. // zacakljena rosom / riža ciči / kao glodar / u mišolovci. // mosuri monsuna / među laticama / bugenvilije / signaliziraju val / nadolazeće hipertenzije. // za koju neće biti spasonosne pilule. // pred vratima bogomolje / kriješte / uznemireni majmuni. // zbog čestih pljuskova / spaljivanje bližnjih / pokojnika/  odgađa se do daljnjega. (str. 21 i 22).

S time na umu, a ostajući na terenu kazališnog diskursa, Šodanov koncept dao bi se odrediti kao "veliki a parte malog čovjeka" – pri čemu "malenost" čovjeka spram životnog kotača nadomješta njegova sposobnost ljubavi, jezika. To su ujedno mehanizmi koji razmekšavaju kjerkegorovski (filozof se, uostalom, zaziva par puta u pjesmama) cinizam zbirke. Ili, ako ćemo uposliti naslov, mehanizmi koji utišavaju "unutarnjeg neprijatelja" otpora.

Na planu forme riječ je o pjesmama razvedene rečenice, dosljedno korištene interpunkcije i beziznimno malog slova na početku stiha. Kad se ovome priključi povremeni upravni govor, pjesme zadobivaju gotovo proznu infrastrukturu. S druge strane, redovita strofičnost i poentiranje u zadnjem stihu potvrđuju pjesnički prosede. U tom pogledu iznimka su poema Odabrani trenutak i epistolarni uradak Lorenzo Š., pismo zaručnici u Donja Brela, iz bitnice na Soči, 1. svibnja 1917. Prizivajući forme iz "stvarnog života" – novinski članak, pismo, opet u skladu s Jurićevom argumentacijom – one unutar zbirke "prelaze crtu" "stvarnosne" poezije.

Riječ je i o uracima na čiji bi se račun moglo uputiti par prigovora. U prvom slučaju – zbog referencijalnog gomilanja, pa i gomilanja, baš zbog toga, vrlo gustog materijala –  dolazi do osjećaja zamora, želje da se dijelovi preskoče. Stoga, čini mi se kako se inače osmišljen ciklus mogao za otprilike trećinu skratiti. U slučaju pisma, čitanje otežava arhaična varijanta kojom je ono pisano, a i umetanje jedne takve epistolarne "lagune" donekle narušava kohezivnost zbirke.

Napokon, motiv crte koji sam predložila može naznačiti konceptualnu os Šodanove zbirke. Zato, zbog nekih sadržajnih i formalnih momenata na koje sam ukazala, držim da Unutarnji neprijatelj dosljedno i uglavnom vrlo vješto iščaši stvarnost. Uz dvije iznesene zamjerke, riječ je zbirci koja za sobom ostavlja opomenu ali, ako ćemo iskriviti stih spomenutog Šarla, i malo sna.

Foto: eltpics