Esej: Starci u suvremenoj domaćoj prozi

Literatura:

Zoran Ferić, Kalendar Maja (Zagreb, Profil. 2011.)
Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje (Zagreb, Vuković&Runjić, 2008.)

LIKOVI STARACA U SUVREMENOJ HRVATSKOJ PROZI

Umjesto uvoda

Više nego ikad, kult mladosti u današnjem se konzumerističkom vremenu nameće kao imperativ. Ostati što duže mlad i lijep znači pobjedu nad vremenom, nad samim sobom i nad vlastitom smrtnošću, a osobe kojima to uspije postaju predmetom zavisti drugih. Starost postaje tabu-tema, promatranu kao nešto sramotno gura ju se na same margine. Zbog hektičnog životnog tempa razbijaju se stari obrasci suživota nekoliko generacija pod istim krovom, a starci često završe u domovima ili su prepušteni samima sebi.

Takva se situacija, naravno, odražava i na književnost. Na globalnom planu, u popularnoj kulturi svjedočimo poplavi vampirske književnosti koja propagira besmrtnost, kao i brojnim autobiografskim ispovijestima bogatih i slavnih. Osobama treće životne dobi konstantno prijeti opasnost svođenja na sporedne ili klišejizirane likove ishlapjelih ili pak izrazito mudrih staraca, luckastih teta usidjelica i sličnih. Slična se stvar događa u glumačkoj profesiji, gdje se s godinama, i to u pravilu ženama, smanjuje dijapazon uloga koje mogu igrati, dok ne budu svedene na vječne likove majki i domaćica. Što to postoji u starosti da se od nje gotovo manično zazire, umjesto da se slavi i cijeni iskustvo stečeno godinama?

Generalno gledajući, omjer hrvatskih knjiga u kojime se pojavljuju starije osobe (dakle, ne misli se na ljude u srednjim godinama, nego na one od sedamdesetak plus) kao glavni ili barem značajni sporedni likovi znatno je manji od onih čiji su likovi mladi. Ipak, u recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji postoje autori poput Zorana Ferića, Dubravke Ugrešić i Daše Drndić koji se trude svoje starije osobe pretvoriti u realne karaktere, a ne tek u puke personalizacije određenih osjećaja (kao što je primjerice poznati starac iz klasične književnosti, otac Goriot, koji funkcionira kao utjelovljenje očinske slijepe ljubavi, ili Hemingwayjev starac, alegorija ljudske upornosti). Ovaj će se esej baviti analizom likova staraca iz dvaju romana, Kalendara Maja Zorana Ferića i Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić.

Starost i što s njom

"Starost je došla 23. svibnja 2010., oko 11 sati". Tako Ferić započinje svoj najnoviji roman. Efektni početak nije slučajno odabran, jer njegova je funkcija hvatanje čitateljeve pažnje od prvih redaka. Osim toga, u toj se rečenici reflektira primarna preokupacija romana, pa je upravo nju njemački nakladnik uzeo za naslov prijevoda, iako je gotovo bila izbačena iz romana jer je autor sličnu otkrio u knjizi Ova priča Alessandra Baricca. U Ferićevoj knjizi, riječi izgovara glavni lik, umirovljeni šezdesetosmogodišnji ginekolog Tihomir Romar, dok sjedi na terasi kafića u Zagrebu i promatra prolaznike, usput nenametljivo, ali direktno obavještavajući čitatelja o vlastitom zdravstvenom stanju, savršeno se time uklapajući u stereotip stare osobe koja vječno raspreda o boljeticama: "Znakovi ljeta iz dana u dan sve su očitiji. Noge manje trnu, sinusi ne bole, a i probava je bolja… Recimo, prilično velik iscjedak iz nosa koji, kad se poslije lavovske borbe konačno nađe u maramici, donosi olakšanje u predjelu lijevoga sinusa…" Nakon tog službenog, dokumentiranog dolaska starosti, Romar će se s bivšim kolegama iz gimnazije upustiti u avanturu ponovljenog maturalnog putovanja brodom duž Jadrana. Motiv plovidbe ironizira metaforu života jer sijedi maturanti kreću ususret nepoznatoj i nadasve nesigurnoj budućnosti, a vodi ih kapetan stariji od njih samih, na brodu koji je još stariji: "Bio je, po svoj prilici, već jako star, proizveden u Švedskoj sredinom tridesetih prošlog stoljeća. To bi značilo da je sada stariji od nas. No, ima neke pravde i ravnoteže u tome da penzionere na njihovom ponovljenom maturalcu morem taljiga također jedan penzioner. 'Staro sa starim, mlado s mladim spariti treba', kaže Horacije u uputama za dobru dramu. I evo nam sad drame." Da Ferić ima nos za dobru dramu, pokazuje činjenica da se slika staraca koji kreću na ekskurziju pojavila kao sporedna anegdota već u njegovu ranijem romanu Djeca Patrasa, objavljenom 2005.  i tad je imala dvojaku funkciju.

Za početak, nosila je komični naboj, jer stari ljudi koji se igraju 'zuje' čekajući red za ukrcaj na brod zadiru u sferu mladosti, i time su njihovi postupci obilježeni kao neprikladni ili čak groteskni. U trećem dijelu romana Baba Jaga je snijela jaje, Dubravka Ugrešić ovako objašnjava marginalnost Babe Jage: "Glavni razlog Baba Jagina otpadništva leži u njezinoj starosti. Ona je 'disidentkinja', ali samo u sistemu društvenih vrijednosti koji smo mi (sic!) stvorili, drugim riječima, mi smo je prisilili na otpadništvo. Baba Jaga ne živi život: ona ga tavori… Mi smo joj oduzeli mogućnost ostvarenja na svim razinama i ostavili joj u posjedu nekoliko trikova da njima plaši malu djecu."  Vratimo se ovdje na trenutak na uvod. Ti mi o kojima govori Ugrešićka upravo su oni među nama koji, svjesno ili nesvjesno, nameću mladost i ljepotu kao normu današnjeg društva. Starcima se agresivno reducira dijapazon djelatnosti, ali ne prema njihovim realnim psihičkim ili fizičkim (ne)mogućnostima, već prema onome što mi mlađi mislimo da je za njih prikladno. Sličnu stvar rekao je Ferić u jednom intervjuu, govoreći o motivima za knjigu: "Napominjem, skeptičan sam, ali možda počinjemo i starije ljude gledati ne samo kao funkcije, mamu i baku na primjer, nego kao ljude, kao žive ljude. Ne znam, neke mlade osobe mi kažu, pročitavši roman u kojem ima i nekih scena seksa starijih osoba, da nije to za njihove majke ili očeve, pri čemu se pokazuje da se starijima odriče pravo na seksualnost, a to je možda jedna od težih nepravdi koje činimo posve spontano." (1) Primjeri takve represije vidljivi su u svakodnevnom životu: starije ljude teško ćemo vidjeti u kinu, na koncertima rock glazbe, u kafićima ili klubovima u kojima se okupljaju mlađi, na kojekakvim slobodnim grupnim aktivnostima koje nisu organizirale stranke umirovljenika, itd. Kad Ferićevi umirovljenici doplove do Paga, "mladi šanker gleda nas ispod oka kao da ne vjeruje i čini se da bi mu bilo normalnije da se na Zrće autobusom spusti čitav zagrebački zoološki vrt, zajedno s pingvinima, lavovima i tanzanijskom prasadi, nego grupa penzionera, vjekovnih neprijatelja svega što je mlado i veselo."  Starce se proglašava nesposobnima da usvoje neku novu vještinu, i općenito se smatra da je njihovo vrijeme odbrojano, pa njihova sporadična pojava u raznim natjecateljskim emisijama ili onima u potrazi za nekom, obično besmislenom, vrstom talenta, koje nas danas doslovno guše s tv-ekrana uglavnom biva dočekana na nož i ismijana. To ide toliko daleko da čak i starci sami usvajaju slične obrasce ponašanja, pogotovo suočeni s novim tehnologijama: "Takvu reakciju i gestu očekivao bih od mladića, a ne od nekoga tko je već starac kao i ja. I u ovoj situaciji osjećam da je taj njegov pokret nekako neprimjeren dostojanstvu koje izaziva njegov lik." Neki su, pak, svjesni raskoraka između suvremenosti i njih samih, pa ih vlastita egzistencija počinje nezaustavljivo pritiskati.

Pupa, najstarija od tri žene iz središnje priče Ugrešićkina romana, ovako razmišlja o svom stanju: "Sve su primitivne kulture znale kako da se nose sa starošću. Pravila su bila jednostavna: kad starci više nisu bili sposobni da privređuju, ostavljali su ih da umru ili su im pomagali da se presele na drugi svijet (…) A današnji licemjeri, koji se zgražaju nad primitivnošću nekadašnjih običaja, ostavljaju svoje starce bez trunke grižnje savjesti (…) Ostave ih u umiraonicama, staračkim domovima, ili, ti koji imaju veze, produžuju njihov boravak po gerontološkim stacionarima u bolnicama, sve u nadi da će starci odapeti prije nego što se primijeti da je njihov boravak tamo suvišan." Pitanje koje Ugrešićka ostavlja svakom čitatelju na razmišljanje jest tko je tu u konačnici okrutniji i nemoralniji, naša 'napredna' kultura ili te 'primitivne'.

S druge strane, scena iz Djece Patrasa simbolična je jer se glavni lik, sredovječni profesor u ljubavnoj vezi sa sedamnaestogodišnjom učenicom, odluči pretvarati za vrijeme putovanja da su i njih dvoje ljudi koji su već proživjeli većinu svog životnog vijeka. Taj je književni eksperiment poslužio kao uvertira putovanju iz Kalendara Maja, u kojem igra postaje stvarnošću. A realnost skriva u sebi jednu drugu istinu, onu koju izriče Romar, da svijest o starosti obično dolazi nenadano, okrutno i, vrlo često, neovisno o fizičkom stanju i godinama protagonista: "Nije stoga čudno što sam poželio novu mladost ili barem nešto slično. To je značilo da sam od sad pa nadalje star. Puno stariji nego što sam bio jučer ili jutros." Iako je svijest o starosti, dakle, munjevita, sam proces traje polako, dan po dan, no unatoč tome, pojedinci najčešće potiskuju signale koje im tijelo šalje. Diskrepancija u odnosu tijelo-um može početi dosta rano, kao što je to slučaj s Bebom, najmlađom od tri Ugrešićkine starice, kod koje je tijelo preuzelo kontrolu prije četrdesete: "Da, tijelo joj se gadno svetilo, ništa više nije bilo njezino." I kod Ferića možemo uočiti slični obrazac: "Alma se kretala kao još uvijek lijepa i poželjna žena, a ne osoba na pragu starosti. Nije mogla iz svijesti izbaciti svoju bivšu privlačnost i ona se sada urotila protiv nje." Došavši na Pag i vidjevši skupinu mladih koja uživa na plaži, grupa starih maturanata raspravlja o tome kako su primijetili da su ostarjeli, i Toni kaže: "Ja se još uvijek osjećam kao da mi je četrdeset, zapravo, zaboravim sve dok se ne vidim. Na fotografiji ili u izlogu. Ali ne i kad se ujutro brijem i gledam u ogledalo. Pa ti to sad shvati. Unaprijed se nesvjesno pripremim za svoju facu u ogledalu, ali kad to vidim slučajno… katastrofa."

Teza o (ne)vidljivosti

"Malene, slatke, stare gospođe. Isprva ih ne vidite. A onda, eno ih, u tramvaju, u pošti, u trgovini, u liječničkim ordinacijama, na ulici, eno jedne, eno druge, eno četvrte preko puta, pete, šeste, oh, gle, koliko ih najednom ima?!" Tako počinje Baba Jaga je snijela jaje. Mnogo se toga da iščitati iz Ugrešićkina uvoda.

Za početak, valja se malo odmaknuti od činjenice da većina prolaznika neće obratiti pažnju na stare ljude koji prolaze kraj njih na ulici, i promotriti stvar iz šire perspektive. Naime, radi se o već spomenutom problemu općenite marginalizacije starih osoba. Ugrešićka sama odgovara na pitanje zbog čega je tako: "Jer ako popustite, propustite, razmijenite koju riječ više, naći ćete se u njihovoj vlasti. Skliznut ćete u svijet u koji niste bili predvidjeli da uđete, jer nije došlo vaše vrijeme, jer nije, zaboga, kucnuo vaš čas." Uvijek iznova riječ je o kultu mladosti kojim je današnjica opsjednuta, koji nas tjera da brišemo sve spomene nezaustavljivog protoka vremena. Bore i slabosti transponiraju se na Drugog, u ovom slučaju na mitsku figuru Babe Jage koju se nesvjesno demonizira zbog neposredne blizine smrti: "Baba Jaga je surogat-žena, ona je tu da stari umjesto nas, da bude stara umjesto nas, da bude kažnjena umjesto nas. Njezina drama je drama starosti; njezina je priča priča o izopćeništvu, o prisilnom otpadništvu, o nevidljivosti, o brutalnoj marginalizaciji. Pri tom naš vlastiti strah djeluje poput kiseline, koja stvarnu ljudsku dramu rastvara u groteskno komedijašenje. Komedijašenje, istina, nema nužno negativan prizvuk: naprotiv, ono u načelu afirmira ljudsku vitalnost i trenutnu pobjedu nad smrću!"

Nadalje, logična posljedica ignoriranja jest staračka sklonost dramatiziranju i pretjerivanju, koji mlađe generacije tumače zlobom ili gnjavažom iz dosade. U prvom dijelu Ugrešićkine knjige, protagonističina majka inzistira na ulasku u kafić s hodalicom iako je svjesna da time remeti red. Ona također mora imati prividnu kontrolu nad svim aspektima života, iako za to više nije fizički sposobna. Ugrešićka to koristi kako bi istražila svoju primarnu temu, a to je kompleksnost odnosa kćeri i majke. Kroz brigu o starijima od nas problematizira se sposobnost da ispunimo očekivanja koja nam nameću drugi i ona koja si namećemo sami, te strah kćerki od prepoznavanja u karakterima majki. I Ferićevi likovi često se tako ponašaju, iako kod njega ženski aspekt nije u prvome planu. Upečatljiv je lik Josipa, umirovljenika čija ga majka još uvijek kontrolira jer se on nije uspio odvojiti od nje ni fizički ni simbolički. Međutim, ne bi bilo ispravno reći da se stari ljudi tako ponašaju iz čiste zlobe ili svjesne potrebe da potomstvo vežu za sebe. Riječ je, najčešće, jednostavno o grčevitoj potrebi starijih da ih se zamijeti i afirmira njihovo postojanje, jer ako čovjeka nitko ne primjećuje, njegov se identitet počinje rastakati. To raslojavanje također se može iščitati u Ugrešićkinome uvodu, jer stare žene o kojima govori u očima promatrača nisu individue, nego cjelina, kolektiv. Sve su slične, ako ne i iste, unatoč tome što je jedna visoka i mršava, a druga niža i punija, jer ih odlikuje jednak odnos prema vanjskome. Oblače se na sličan način, zamrznut u vremenu ("koliko je star taj vez, to je još od moje mame"), karakteriziraju ih iste rečenice o općim životnim mjestima ("o, kako je nekada sve bilo čestito i lijepo"), jednako su nemoćne i potrebite pažnje. Dakle, to je istovremeno dvostruka borba za identitet, kako onih mlađih, tako i onih starijih.

Ferić u intervjuu ističe kako mu je roman Baba Jaga je snijela jaje pomogao da osvijesti neke aspekte starosti, posebice nevidljivost: "Taj problem, koji se javlja na početku Babe Jage, ja sam stavio na kraj. Kad si star, postaješ vidljiv smo ako stršiš, ako se neprikladno obučeš, ako postoji stvar koja najčešće negativno može fokusirati pažnju okoline. Pokušao sam taj problem zaoštriti možda i na karikaturalan način..." Naime, riječ je o trenutku u kojem ostarjeli putnici broda konačno uplovljavaju u sigurnu luku, no nitko na krcatoj rivi ih ne zamjećuje niti odgovara na njihove pozdrave, kao da su providni, poput duhova. Međutim, kad se s palube spustila Senka, odjevena i našminkana napadno, u zlatnome bikiniju i prozirnoj bluzi, s prozirnim pareom na kojem se zveckaju metalne kuglice, nabadajući na visokim petama, dakle u onome što je prešutnim konsenzusom proglašeno neprikladnim za njezine godine, ljudi se za njom okreću i komentiraju je. I tri starice Dubravke Ugrešić, Pupa u invalidskim kolicima, nogu uvučenih u ogromnu krznenu čizmu, Beba s plavom kosom uništenom peroksidom, velikim zlatnim naušnicama i pogrbljena zbog težine grudi, te natprosječno visoka Kukla muških stopala, svojom živopisnom pojavom izazivaju zaprepaštenje hotelskog recepcionara.

Međutim, zanimljivo je okrenuti perspektivu i sagledati stvar iz staračkog očišta. Naime, i sijedim maturantima na Zrću sva ta polugola mlada tijela koja ih okružuju djeluju slično. Ipak, u njih je prisutna svijest o tome da smo svi, naposljetku, samo ljudska bića koja imaju jednak životni proces koji će se kad-tad zatvoriti.

– I to su vam danas mladi – komentira Lidija zgroženo – oni su naša  budućnost.
– Ne brini se – kaže Toni smireno – i mi smo njihova.

Kad se uloge zamijene

Iako oboje autora pokazuju znatnu dozu empatije prema likovima staraca, ni Ugrešićka ni Ferić nisu upali u zamku idealizacije tog životnog razdoblja. Ne libe se pokazati ni ono najgore u starosti, ono od čega se zazire i što najviše plaši, a to su potpuna fizička nemoć, infantilizacija i gubljenje sposobnosti govora koje prati demenciju.

Razrađujući motiv koji je u hrvatskoj književnosti poznat iz romana Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Prosperova Novaka, Ferić u jednoj epizodi prikazuje život u nezaustavljivom ritmu fizičkih potreba nemoćne stare žene. Tihomir i Senka preuzimaju potpunu brigu za njezinu bolesnu majku Kseniju, koja pada u krevet, sve dok Ksenija ne umre. Zanimljivo je to što nikakve društvene konvencije ne zahtijevaju od Tihomira toliku pažnju prema osobi koja mu nije u rodu i za koju nije vezan Hipokratovom zakletvom. Međutim, osim što to radi kako bi pomogao Senki u koju je zaljubljen, Tihomir situaciju koristi kako bi nadoknadio to što se kao dječak nije mogao adekvatno pobrinuti za bolesnu majku koja je umrla daleko od kuće, u bolnici. Prematajući Kseniju i dajući joj morfij, Tihomir na simboličkoj razini nanovo preuzima ulogu sina kako bi ispravio grešku iz prošlosti. Odbijanje pelena ("Bila je žalosna jer je stavljanje pelena shvatila kao nagli prelazak u zadnju fazu života"), plač, mentalna regresija u radno sposobno stanje ("Neću pelene, kako ću na posao?"), agresija (Ksenija u jednom trenutku krvoločno ugrize Senku za dlan), zazivanje smrti, sve su to popratne pojave sporog i tegobnog umiranja. Ferić, nadalje, koristi taj odnos kako bi dao oduška svojoj, iz prijašnjih djela dobro poznatoj, sklonosti stilu koji koketira s morbidnim i grotesknim. Uhodani postupak presvlačenja i tetošenja Ksenije izmjenjuje se sa Senkinom i Tihomirovom predigrom: "Slika gole gospođe Ksenije ponekad mi se pretapala u sliku gole Senke kako zamišljena leži na krevetu i čeka me."  Koegzistencija Erosa i Thanatosa rezultirat će fantomskim potomkom, odnosno gospođom Ksenijom koja će simbolički preuzeti ulogu Tihomirove i Senkine kćeri, surogat-djeteta čije je realno postojanje nemoguće zbog kompleksnosti njihova odnosa.

Ugrešićka u prvome dijelu svoga romana propitkuje problem postupnog gubitka vokabulara, odnosno nemogućnost ostarjelog subjekta da se jezično izrazi. "Sve su mi se riječi rasule", kaže protagonističina majka. Nakon što sposobnost govora razvijemo već u ranome djetinjstvu, on nam služi kao primarno sredstvo komunikacije sa svijetom oko nas. Osim što primarno služi sporazumijevanju s drugima, jezik ima i druge funkcije. Širina našeg vokabulara i jasnoća izražavanja jedni su od tvoraca našeg identiteta, jer nas određuju, svrstavaju u određenu skupinu, i govore slušateljima o našim misaonim procesima. Primjerice, Beba je sklona brkanju riječi, točnije jezičnim lapsusima, zbog čega nerijetko ispadne glupava. Senilne osobe ili starci koji boluju od Alzheimerove bolesti više nisu sposobni ravnopravno sudjelovati u razgovoru, te ih okolina često stigmatizira ili izolira. Neki stariji ljudi nenamjerno kreiraju vlastiti jezik, koji njihova rodbina i prijatelji mogu dešifrirati bez većih problema. Jezični su znakovi ionako arbitrarni, kaže Saussure, a neologizmi koji izlaze iz staračkih usta često su logičniji od riječi koje su normativno dodijeljene, te podsjećaju na kovanice djeteta koje uči govoriti:

– Svi smo na ulazu dobivali one krpače…
– Krpene papuče?
– Da, sad više nema tih krpača…

Međutim, zaboravljanje riječi može biti, i to je češći slučaj, samo jedan od simptoma potpune demencije, postupnog i sigurnog zaborava ne samo nevažnih informacija, nego vlastitog Ja. Ferić je dotaknuo taj potresni i bolni problem. Naime, Tihomirova žena Tanja pripada toj skupini, a on vodi bilješke o tome koju je riječ zaboravila: "Prvo zapišem riječ, a onda i okolnosti i datum kad je nestala. Slina; 11. veljače 2010. Tanja je rekla: '… ono što izlazi iz usta'. (…) Sjedim na automobilskim gumama na pramcu i bilježim riječ koju je jučer zaboravila: Tihomir."

Svjedoci protjecanja vremena

Osim određenih karakternih osobina, likovi starih ljudi veoma su zanimljivi zbog vremenskog raspona u kojemu su živjeli. Svi spomenuti likovi, i kod Ferića i kod Ugrešićke, živjeli su u različitim državama, političkim režimima, društvenom i kulturnom kontekstu, pa u biti pružaju svjedočanstva iz prve ruke onima koji ih imaju volje slušati. Međutim, autorske su polazišne točke različite, pa se tako razlikuje i doza društvenog u ovim dvjema knjigama.

Ferić je svjesno politički aspekt gurnuo u pozadinu, koncentrirajući se prvenstveno na psihu likova: "Ali ja sam inače prilično autističan što se tiče tog društvenog. Recimo, ovdje u romanu sam to stavio u drugi plan. Neizostavna je ta pozadina, ali čovjek ima i tu svoju intimnu priču, percepciju, refleksije i bilo mi je stalo to izraziti." Kad se društveno i spominje, dakle, to je samo zato da bi podcrtalo neki osobni motiv ili priču. Tihomir Romar u treći je razred osnovne škole krenuo 1953. godine. Doživio je dakle uspon i pad komunizma i Jugoslavije, odrastao uz susjeda za kojeg se govorilo da je udbaš. Ratovi se crnohumorski uspoređuju s turizmom, jer su oba načini da čovjek vidi svijeta: "Rat je, dakle, pomogao djedovima da vide svijeta, pomogao je očevima da vide šume i gore, a pomogao je i nama da vidimo ono što inače nikad ne bismo." Tihomirov djed ratovao je u prvome, otac je bio partizan u drugome svjetskom ratu, a Tihomir je sudjelovao u Domovinskom. Međutim, Ferić ne ulazi u ratne detalje ni postratne događaje. Očeva vojna odličja i kodna imena koristi kako bi hiperbolizirao sliku čovjeka čije pravo lice u biti nitko ne poznaje jer je kronično nesposoban komunicirati sa sinom i suprugom. U doba u kojem teče osnovna radnja romana u Hrvatskoj već cvate kapitalizam. Posljedice tranzicije vidljive su u posjetu staraca Golom otoku i susretu sa sinomrlama (neologizam za majke koje su izgubile sinove), zatim iz priča o divljoj apartmanizaciji otoka. Kao ginekolog, Tihomir je uvijek pripadao višoj društvenoj uvjetno rečeno klasi, što se vidi u razgovoru s policajcem na koji je doveden nakon misterioznih Senkinih ozljeda. Međutim, promjena društvenog režima nije svakome dobro sjela. Upečatljiva je priča o Romanovim propalim arhitektonskim eksperimentima zbog kojih je počinio samoubojstvo, što je Tihomira i Senku nepovratno pogodilo: "Danas često mislim o tome kako nije preživjela gotovo ni jedna njegova kuća, iako je šezdesetih godina bio jedan od traženijih arhitekata. On je tamna zvijezda naše arhitekture, čovjek koji je bio popularan kad je u Jugoslaviji bujala individualna izgradnja (…) Lebdeće kuće nisu preživjele zato što su ih ljudi masovno dograđivali da dobiju dodatne kvadrate." Ta materijalistička, konzumeristička sadašnjica ocrtana je i u već spomenutom posjetu Zrću, ima tragova Europe u liku elokventnog Talijana Franca koji im se na putu pridružio, a i neka se vizija budućnosti može iščitati iz razgovora o unucima.

Većina Ugrešićkinih likova puno otvorenije iskazuje svoje stavove o društvenom kontekstu kojem pripada. Protagonistica prvoga dijela odlazi na putovanje u Bugarsku, rodnu zemlju svoje majke, i tamo joj društvo pravi slavistica Aba, koja je ime dobila po slavnoj švedskoj grupi Abba koju je njezina majka obožavala. Međutim, u komunističkoj Bugarskoj bilo je teško doći do ploča, a i dijete nikako nije moglo dobiti dva b u imenu. Protagonistica, koja doduše nije stara, ali je doživjela dovoljno da može usporediti nekoliko režima, objašnjava svoju netrpeljivost prema folkloristima: "U moje vrijeme po svim tim zonama bogatima folklorom – Jugoslavijom, Bugarskom, Rumunjskom – švrljali su uglavnom folkloristi. I zanimale su ih samo dvije stvari: folklor i komunizam na razini folklora (politički vicevi, častuške, gange, komunističke legende). (…) Kad se Jugoslavija raspala, mnogi su ostali razočarani, primivši raspad kao urotu uperenu protiv njih, osobno." Varna u koju se vraća unakažena je nespretnom tranzicijom, njome caruju lopovi i mafijaši, i nije čudno što ju njezina majka ne može prepoznati na fotografijama.

Krajem drugoga dijela romana, čitatelj doznaje punu sudbinu Pupe Milanović, rođene Singer, čiji su roditelji i mlađi brat ubijeni u Jasenovcu, a muž Aron poginuo na frontu 1944. Pupa je završila na Golome otoku, ali nikad nikome nije pričala o tim godinama svoga života. Kukla je "… mislila o tome kako je Pupin unuk – dijete druge kulture i drugoga doba – uspio složiti slagalicu, to što one, ni Kukla koja je bila bliža Pupi, ni Beba, ne samo da nisu bile u stanju nego se nisu ni potrudile da je slože." Pupa je preživjela sve okrutnosti prošlih režima, i umrla spokojno u bazenu u odmaralištu, koje je pak simbol novoga vremena. Naime, češki wellness centar u koji su stigle pod vodstvom je dr. Topolaneka koji se bavi ljudskom dugovječnošću: "Topolanek je čvrsto odlučio da u općem tranzicijskom ritanju i on uhvati malo šlaga (…) U tom prvom kapitalističkom komešanju, Topolanek je shvatio da se najlakše zarađuje na ljudskoj sujeti, i da pritom nikome ne pada dlaka s glave." On je tipični primjer osobe koja se prilagođava drugima kako bi ostvarila vlastite interese motivirane što većom financijskom dobiti, bez čvrstih moralnih stavova. U tom je smislu nostalgičan za komunizmom, jer je to vrijeme vjere u bolje sutra, koje je vjerovalo da čovjek može dugo živjeti snagom vlastite volje, a ne zahvaljujući genetskom nasljeđu: "Bolesti, depresije, samoubojstva, fizička slabost – sve su to izmislili buržoazija, defetisti i dezerteri sa životnoga fronta." Lik sedamdesetpetogodišnjeg Amerikanca Mr. Shakea utjelovljuje pak konzumerizam i ispraznost suvremenosti. On spada u "prodavače magle i fulirante, u gurue koji nam svakodnevno podvaljuju rog za svijeću, u sve one brojne proroke, varalice i 'dizajnere' naših života kojima se dobrovoljno stavljamo u vlast." On je prodavač kojekakvih energetskih napitaka, prašaka za mršavljenje i sintetičkih vitamina za poboljšavanje opće tjelesne forme. "Više slučajno nego namjerno, Mr. Shake je napipao temeljnu opsesiju našega vremena, i odatle njegov uspjeh. U nedostatku svih ideologija ljudskoj imaginaciji je kao jedino utočište preostalo tijelo. (…) Mr. Shake je uspješno muzao opsesiju."

Što više znaš, brže stariš

"Što više znaš, brže stariš", bugarska je poslovica koju Dubravka Ugrešić navodi u Baba Jaga je snijela jaje. U njoj je vjerojatno sažet i moto današnjeg svijeta, u kojem se sve manje uči i pamti, a sve više pažnje posvećuje fizičkome. Kako bi simbolički stala tome na kraj, Ugrešićka je ubila Mr. Shakea, hodajuću personifikaciju pohlepe i isprazne brige o vanjštini. Poznata je i ona uzrečica da čovjek može dobiti bore od dubokog razmišljanja, koja također povezuje fizičko propadanje i intelektualni rad. U usmenoj književnosti poznati su likovi mudrih staraca ili starica, poput Babe Jage (koja, istina, može i pakosno koristiti svoje znanje), a prenijeli su se i u umjetničke bajke, pa ih, primjerice, kao nositelje tradicijskog znanja, nalazimo i u Ivane Brlić-Mažuranić. Međutim, poznato je kako su u bajkama žene koje previše znaju prognane na margine društva, gdje životare, najčešće prozvane i vješticama, ne imajući neke koristi od vlastita znanja, dok su njihovi muški pandani vrlo cijenjeni članovi zajednice. Ugrešićka koristi te opće točke i narodne uzrečice kako bi preispitala uvriježene stavove patrijarhalnog naslijeđa.

U Kalendaru Maja impresivan je lik razrednice, koja pri polasku na putovanje ima čak devedeset i dvije godine. Ona je utjelovljenje znanja kolektiva, jer pamti sve njihove nepodopštine iz đačkog vremena, bolje nego što njima samima polazi za rukom, može prepoznati svakog učenika, a sjeća se i njihovih roditelja. Ipak, i njena životna priča završava u samoći, jer je to njezino posljednje putovanje prije nego što ode u dom. Na brodu doživljava i osobni poraz kad bivši učenici, tjerani dječjom, bezobzirnom znatiželjnom, provale u njezin kovčeg da bi zavirili u privatni život. Kao Babi Jagi, staroj su gospođi time oduzeli dostojanstvo i simbolički je prognali na marginu. 

Umjesto zaključka

Vrijeme u kojem živimo nije naklonjeno nikome tko se ne uklapa u nametnute obrasce, a posebno ne starijim ljudima koji su drugima neprestani podsjetnik na neželjenu smrtnost. Iluzija ne samo besmrtnosti, već i vječne mladosti koja se najčešće preskupo plaća, svakodnevno se nameće kako na tržišnom, tako i na kulturnom polju (a gdje je uopće danas granica između ta dva polja, prostor je za drugu raspravu). Međutim,  Ugrešićka i Ferić koriste književnost kao medij da bi, na trenutke bolno eksplicitno, podsjetili svoje čitatelje da su starenje i fizičko raspadanje najnormalniji dijelovi ljudskoga vijeka, a ne devijacija, kakvom ih se često predstavlja. Osim toga, demonstriraju nam kako u starim ljudima još uvijek ima životne iskre i kako čovjek ne smije zatvarati oči pred stvarnošću, jer ga to čini slabim i pretvara u samo jednog u masi. Izgradnja vlastitog identiteta mukotrpan je i zastrašujući proces za koji je potrebno mnogo hrabrosti i promišljanja, ali stršati iz mase nije najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi. Ako možemo biti toliko slobodni da damo odgovor na vječno školsko pitanje što je pisac htio reći, zaključit ćemo kako je jedna od bezbroj mogućih interpretacija romana Kalendar Maja i Baba Jaga je snijela jaje, ona koja tvrdi da je najgore zakopati glavu u pijesak i tražiti od neke Babe Jage da preuzme našu krivnju, stari umjesto nas i na taj način živi umjesto nas samih.

Ostala literatura:

(1) Zoran Ferić, 'Starijima se odriče pravo na seksualnost', Glas Slavonije, 1.12.2012.

Piše: Morena Livaković
Foto: rileyroxx (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.