'Djeci se o svemu mora govoriti.'

Nedavno nas je dočekala vijest o BLINDI, odnosno mobilnoj knjižnici za slijepe i slabovidne osobe koja je osmišljena kako bi se povećala dostupnost knjiga i drugih materijala osobama s teškoćama u čitanju standardnog tiska. Važno je to i za osnaživanje djece i mladih, kojima će se omogućiti samostalno pretraživanje lektirnih naslova i olakšati njihovo posuđivanje. Osim preslušavanja audio knjiga, djeca s oštećenjem vida čitaju taktilne slikovnice prilagođene njihovu uzrastu, kasnije uče i brajicu, a nerijetko se spomenuti elementi spajaju u različite kombinacije. Serija slikovnica Orkestar priča priču je primjer kako se uspješno može ispričati priča u kombinaciji zvuka i teksta u kojoj je svaka životinja predstavljena jednim instrumentom (Karneval životinja) ili je, uz priču, moguće uživati u glazbenim ulomcima Čajkovskog (Orašar).

Osim dostupnosti knjige i pravilno prilagođenog formata, vrlo je važno govoriti i o odgovornosti prikaza često izostavljenog iskustva iz mainstream dječje književnosti. Prošli tjedan je u okviru Festivala knjige i književnosti PAZI, KNJIGA! predstavljena slikovnica Baš imam sreće! (Kreativna mreža, 2021.) španjolsko-američkog autora Lawrencea Schimela u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Priču o jednoj obitelji i prijateljstvu između dva brata slušali su učenici Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek i Osnovne škole Pantovčak u publici, pri čemu su se autoru u razgovoru o slikovnici pridružile prevoditeljica Anda Bukvić i moderatorica Ksenija Banović. Tekst iz slikovnice pročitala je Snježana Sabljak, djelatnica HRT-a te dugogodišnja suradnica spikerica Hrvatske knjižnice za slijepe, specijalizirana za čitanje knjiga s područja književnosti za djecu.

Budući da je autor bilingvalan, aktivno piše i prevodi na engleskom i španjolskom, slikovnica je izvorno napisana i objavljena na španjolskom (Que suerte tengo!, 2018.). Tijekom razgovora smo saznali da je autor, specijaliziran za dječju prozu, ukupno napisao i preveo nevjerojatnu brojku od gotovo 250 knjiga, posvećujući se pričama koje su dosad široj publici uglavnom ostajale nepoznatima, a izdavačima prolazile ispod radara. Kod nas su nedavno predstavljene i njegove slikovnice koje je objavila Udruga Domino, Rano jutro (Pronto por la mañana) i Nije vrijeme za igru (No es hora de jugar), čija je radnja smještena u istospolne obiteljske zajednice. Njegove slikovnice i druge knjige prevedene su na mnoge jezike, (arapski, kineski, farsi, kurdski, slovački, pa čak i esperanto, uz brojne druge), što svjedoči o potrebi za ovakvim pričama koje izdavači prepoznaju i podržavaju diljem svijeta.

Autor piše o obiteljskim odnosima, bratsko-sestrinskom rivalstvu, prijateljstvu, zdravlju i bolesti, imigraciji, invaliditetu, alergijama na hranu, nabrojimo samo neke od tema, pri čemu daje glas svim onim likovima i temama koje su marginalizirane u književnosti za djecu. Što se tiče inspiracije za pisanje, izjavio je: „Općenito tražim priče koje dosad nisu ispričane. Iako je puno različitih ljudi na svijetu, svi oni nisu u knjigama. Primjerice, puno je knjiga na engleskom i španjolskom koje o posvajanju djece govore na isti način, poput Elize Thomas u slikovnici The Red Blanket, ne govore o drugim događajima u životu djeteta, sve se vrti oko jedne stvari, u spomenutom slučaju, oko posvajanja. Ista stvar je i sa slijepim likovima. Uglavnom se videćim ljudima nastoji objasniti kako je to biti slijep. Htio sam imati slijepog lika koji to ne tematizira, pokušao sam okrenuti perspektivu. Nije ideja objasniti kako je to biti slijep onima koji vide, ideja je okupiti što više čitatelja koji će uživati u pustolovinama slijepih likova.“

U slikovnici Baš imam sreće! pratimo priču o obitelji i prijateljstvu. Pripovjedač ima brata Lucijana koji je slijep i njima povremeno u posjetu dolazi prijatelj Karlo. Pripovjedač hvali bratovo pamćenje jer uvijek zna gdje su njegove stvari, odlično se snalazi po kući, ima dobar sluh, točno zna koliko stuba ima svako stubište, do stana, do podzemne, do perona i do parka. Lucijan obožava čitati, čak i kada roditelji ugase svjetlo u sobi jer je vrijeme za spavanje, nastavlja čitati svoju knjigu na brajici u mraku. Pripovjedač zaključuje da baš ima sreće jer u Lucijanu ima pravog prijatelja i divnog brata kojemu se uvijek može vratiti kuće nakon igre s Karlom koji je jedinac.

U ovoj jednostavnoj i toploj priči o svakodnevici dvojice dječaka fokus je s Lucijanove invalidnosti izmješten upravo na normalizaciju života osoba s oštećenim vidom. Lucijanova vještina čitanja u mraku je njegova supermoć, naglasili su na predstavljanju knjige, kao što je autorova supermoć da piše ovako zanimljive knjige, a prevoditeljica zna više jezika. Prevoditeljica je naglasila kako je imala slobodu prilagoditi hrvatskom jeziku ono što je bilo potrebno, kao što je ime junaka Lucijan, koje dolazi od latinske riječi lux u značenju svjetlo, s obzirom na to da je on svjetlo svom bratu, odnosno pripovjedaču. Dodala je kako se ujedno radi i o posveti prevoditelju Seadu Muhamedagiću koji nas je prošle godine prerano napustio.

Slikovnica je kombinacija crnog tiska i brajičnog dijela koji se tiskao u okviru Hrvatske knjižnice za slijepe. U trenutku kada se u priči gasi svjetlo pred spavanje, nailazimo na dvije stranice u crnoj boji s brajičnim pismom koje na trenutak preusmjeravanju čitanje i simboliziraju spomenutu Lucijanovu supermoć. Često se standardni crni tisak prevodi na brajicu, a autor se dotaknuo i specifičnog izazova u prijevodu: „Kad imate ime José sa četiri slova, na brajici je to 6 znakova. Na brajici treba više prostora da se napiše riječ, a slikovnice imaju malo teksta koji se mora uklopiti u ilustracije, što je izdavačima problem. Zato prvo pišem na brajici pa onda prevodim u crni tisak.“ Na taj je način ponudio zanimljivu alternativu koja obrće perspektivu i za izdavača, ali i za njega samoga jer je usmjeren na razmišljanje u drugom jeziku. Šarmantne ilustracije Juan Camilo Mayorga iscrtao je tankim penkalom crne boje i upotpunio akvarelom u živim bojama, tvoreći jednostavne figure i zaigrane scene u kući ili parku na bjelini papira. Autor je tijekom svoje karijere radio s nizom različitih ilustratora, tako da se njegove slikovnice estetski razlikuju.

„Moram ispričati priču, to mi je najvažnije jer sam i ja čitatelj. Priča mora biti zabavna. Određeni elementi i likovi moraju postojati kao pozadina, u ovom slučaju, to je slijepi dječak. Djeca žive u istom svijetu kao i odrasli i djeci se o svemu mora govoriti, samo je pitanje načina kako se o nečemu govori“, dodao je autor i naglasio da su ovakva izdanja još uvijek rijetkost u Španjolskoj. Iako zvuči jednostavno, nema svakodnevnih priča o slijepim ljudima, ljudima s nekom vrstom invaliditeta ili priča o zajednicama koje ne pronalazimo u književnosti. Autora možda inspirira i susret s mladim čitateljima u Hrvatskoj, s obzirom na to da su učenici rado sudjelovali u razgovoru i predložili da bi u budućnosti autor mogao pisati o gluhoj djeci, o alergiji na sunce, o vojnicima ili čak o španjolskom El Clásicu. Schimel se dotaknuo i nedavno prevedene knjige Piece by Piece: How I Built My Life (No Instructions Required) Davida Aguilara koja na topao i duhovit način opisuje njegov život. Budući da je David rođen bez dijela jedne ruke, kad je imao 9 godina, uzeo je svoje LEGO kocke i od njih napravio protezu, dio ruke koji mu je nedostajao. David se inovacijama bavi i danas, kao i idejom što se sve može izgraditi. Potencijalom, a ne ograničenjima. 

Što se tiče ove slikovnice, nije važan samo njezin dio tiska na brajici, nego i autorov pristup temi, zbog čega se našla na na IBBY-jevoj listi izvanrednih djela za mlade s invaliditetom za 2021. godinu. Spisateljica i kritičarka Marija Ott Francolić izdvojila je neke slikovnice recentnog datuma koje su nedavno objavljene kod nas i koje mijenjaju perspektivu, kao i slikovnice koje očuđuju stvarnost.

Autor nas motivira da razmišljamo na potpuno drugi način. Slikovnica koju mogu čitati i djeca i odrasli je inspirativna i edukativna, pred nama izmiče očekivanu priču i obogaćuje spoznaju o svijetu koji nas okružuje. Odustaje se od uobičajenog narativa da se videćim osobama objasni i približi svijet slijepih za sve one koji ne čitaju standardni tisak. Imajući na umu koliko nas knjige u formativnim godinama mogu promijeniti, kada bi djeca od najranije dobi bila izložena ovakvim pričama, to bi sigurno utjecalo i na njihovu senzibilnost prema drugome i drugačijem. To je jedan od načina na koji se možemo nadati izgradnji odgovornijeg i tolerantnijeg društva u budućnosti. Slikovnica se zasad nalazi na policama Hrvatske knjižnice za slijepe, a učenici su je ponijeli i natrag u svoje matične škole. U opuštenoj i prijateljskoj atmosferi, sudionici razgovora su se složili s učenicima kako je potrebno mijenjati perspektivu o drugome, pokušati svijet učinili vedrijim i ljepšim. Mi ćemo s iščekivanjem provjeravati inboks maila, u nadi da ćemo u njemu što prije zateći poziv na promociju slične slikovnice koja će proširiti ponudu u našim knjižnicama i knjižarama, ali i koja će se naći u obiteljskim kolekcijama knjiga za kojima djeca rado posežu.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.