Di si bija kad se čitalo?

"Sve manje mladih čita", "Gdje su nestali mladi koji čitaju?", "Učenici sve manje čitaju, najdosadniji predmet hrvatski" - takvih nam naslova i opaski u medijima ne nedostaje posljednjih godina. I dok oni nam zapravo jako malo govore o čitanju i o mladima, ono što se da izvući iz tih tekstova jest s jedne strane, da se ne radi gotovo nikakva razlika među skupinom koju nazivamo "mladi”, a u kojoj se ubrajaju ljudi od petnaeste do tridesete godine života, različitih početnih točki, mogućnosti i konteksta odrastanja.

S druge strane, tekstovi su uglavnom napisani i opremljeni na način da se osuđuje ponašanje mladih, bez da su nam obrazloženi razlozi za takvu karakterizaciju. U njima se ne ulazi u razgovor o istraživačkim metodama i uzorku, kao ni motivaciji i pozadini istraživača. U najboljem slučaju takvi tekstovi donose samo brojke bez ikakve ozbiljne interpretacije i analize, u najgorem su slučaju ničim potkrijepljena osuda na razini dojma. Ukratko, iz površnih novinarskih tekstova obično nije jasno što se zapravo želi reći istraživanjima o čitalačkim navikama mladih, na što točno ta istraživanja upućuju, odnosno što (ne)čitanje  implicira i znači - kako za pojedince, tako i za društvo.

Najrecentnije veliko istraživanje o ponašanjima i stavovima mladih u Hrvatskoj provela je Friedrich Ebert Stiftung (FES) u periodu 2018. i 2019. godine na uzorku od 1500 mladih iz svih regija i društvenih slojeva. Rezultati istraživanja komparirani su s posljednjim velikim istraživanjem koje je provedeno 2012. godine. Kada je riječ o načinu na koji mladi provode slobodno vrijeme, istraživanje FES-a pokazalo je da se smanjila učestalost slušanja glazbe (s 80 na 73 posto) i izlazaka s prijateljima (sa 67 na 57 posto), poraslo je gledanje filmova (s 52 na 63 posto), dok je bavljenje sportom i čitanje knjiga i/ili novina ostalo na istoj razini kao i 2012. godine. Konkretno, 25 posto mladih reklo je kako često čita knjige, 57 posto knjige čita povremeno, a 18 posto nikada. "Kako u tom pogledu nema promjena od prijašnjih godina, očito je da postoji potreba za stimuliranjem razvoja čitalačkih navika mladih, kao i zdravog života temeljenog na redovitim fizičkim aktivnostima, od kojih veliki broj mladih odustaje nakon izlaska iz obrazovnih institucija koje jamče redovitost aktivnosti i osiguravaju elementarnu infrastrukturu", zaključuje se u istraživanju.

Izvor: FES.

Ako se vodimo ovim istraživanjima, razina učestalosti čitanja mladih u Hrvatskoj posljednjih godina zapravo ne opada, već stagnira. Međutim, istraživanje ne ulazi u dublje u tipove knjiga koje mladi čitaju kao ni razloge za (ne)čitanje. Mjeri se samo učestalost čitanja (pitanjima - "koliko često čitate?" na koja se nude odgovori "često/vrlo često", "rijetko/ponekad" i "nikad"), a to nam zapravo jako malo govori o ičemu.

Kako bismo dobili bolji dojam o čitalačkim navikama mladih i načinu na koji razmišljaju o knjigama, ali i raznolikosti njihovih iskustava, razgovarali smo sa sedmero ljudi koji spadaju u kategoriju mladih - Lea (15), Ana (16), Roko (21), Katarina (25), Elizabeta (26), Sergio (27) i Amr (29). Novinarsko istraživanje ima svoje limite, iz ovih razgovora ne možemo izvlačiti znanstvene zaključke, ali oni nam mogu dati makar dojam o tome koliko je kompleksno išta općenito o mladima zaključivati.

"I moji roditelji imaju problema s koncentracijom.”

Lea (15) i Ana (16) žive u Zagrebu, gdje pohađaju prvi i drugi razred srednje škole. Čitaju samo knjige koje imaju za lektiru u školi, ništa drugo. Iskreno nam priznaju kako ponekad čak i te knjige ne čitaju. Informiraju se putem interneta, gledaju You Tube videje, čitaju istraživačke PDF-ove vezano za teme koje obrađuju u školi, koriste Wikipediju. Ističu kako su im za informiranje, komuniciranje i zabavu najbitnije društvene mreže - Instagram, Tik Tok, Snapchat. Igraju igrice, gledaju Netflix, ponekad čitaju stripove online.

"Serije koje gledam na Netflixu ili neke od igrica, su zapravo odlične priče i totalno me uvuku. Nekad se desi da mi je serija ili film toliko zanimljiv da kasnije želim pročitati i knjigu. To mi se desilo prije par godina sa Sumrak sagom. Prvo sam gledala film, a onda sam nabavila i knjige, i jako sam ih brzo pročitala, jer me zanimalo. Sad mi je tako sa serijom 13 Reasons Why. Pogledala sam sve sezone i sad bih rado pročitala knjigu. Tako da me neke knjige ipak zanimaju", priča nam Ana.

"Problem je što u školi čitamo dosadne knjige koje nisu za našu dob. Čitala bih vjerojatno više da su te knjige napisane za tinejdžere. Mislim da tek moram pronaći svoj žanr, to bi me više privuklo čitanju. Većinu mladih nije briga za stare filozofe. Radije bih da čitamo YA knjige i onda pričamo o tome u razredu. Ovako je teško jer je nam toliko vremena ode na učenje za školu. To umara i stresno je. Imam malo slobodnog vremena i tad se želim odmoriti i zabaviti", objašnjava Lea.

Slične misli dijeli i Ana, koja kaže da je ono malo što je čitala van škole, uvijek čitala ljeti. "Tada sam slobodnija i mirnija i mogu uživati u čitanju bez krivnje da moram raditi za školu", kaže. Obje napominju da gotovo nikada ne idu u knjižnicu, koriste internet za e-izdanja knjiga, jer im je tako brže i praktičnije, i navikle su stvari tražiti preko mobitela. Iako im se sviđaju knjižnice i knjižare, smatraju da su posebna i bitna mjesta.

Obje su odrastale su u kućanstvu u kojem je bilo knjiga, ali se radilo o knjigama o interesima koje imaju njihovi roditelji - uglavnom o ekonomiji, hrani i vinu. Lea smatra da knjige nisu nužne, da se stvari koje tražimo u knjigama danas može pronaći na druge načine.

"Ne znam jesu li nužne, ali mislim da je bitno da postoje. Posebno knjige koje nam pomažu da se bolje razumijemo, i sebe i druge. Knjige pomažu i da razvijemo vokabular, da se naučimo izražavati o stvarima koje nas muče. Volim ući u Školsku knjigu na trgu. Odem tamo i samo gledam knjige, pogotovo one o psihologiji. Želim ih kupiti, ali su skupe, a ja u ovoj dobi nemam novca za to", kaže Ana.

Ana upozorava i kako nije bitno samo koliko netko čita, nego i kako čita. "Knjige traže koncentraciju, uključenost. Istina je da mi mladi imamo problema s koncentracijom i da mobiteli oduzimaju i raspršuju pažnju, ali taj problem imaju i moj roditelji. I moj tata je većinu vremena na mobitelu i njemu je isto teže fokusirano čitati knjige", kaže.

"Stereotip je da su mladi lijeni i da ih nije briga za znanje. Mi brinemo, ali na drugačije načine. Obrazovanje se događa i preko društvenih mreža, u različitim formama, od Insta storija do memova. To je zabavnije i dijelimo to s drugim prijateljima i vršnjacima. A i mislim da svi ljudi više čitaju kad su malo stariji, nije definitivno da zato što sada ne čitam neću čitati nekad kasnije. Uostalom, stariji misle da sa svom tehnologijom danas možemo živjeti na isti način kao i oni prije bez tehnologije, a ni oni to više ne mogu", zaključuje Lea.

Ana spominje i načine na koje nas nove tehnologije mogu povezati sa "starim načinima". "Ima ljudi koji na super način promoviraju knjige na Instagramu, Ne samo knjige, i časopise. Preko Instagrama sam doznala za New Yorker časopis i jako mi se svidjelo kako izgleda, i što su tamo raznolike priče i teme koje me zanimaju", objašnjava Ana.

Utjecajima novih tehonologija na razvoj mladih, kao i na njihove čitalačke navike, bavit ćemo se dublje u idućem tekstu, kroz razgovore sa stručnjacima koji rade istraživanja na tom području. Iako, već su nam i uvidi koje su dale Ana i Lea jako vrijedni. Nijansirana mišljenja srednjoškolki i srednjoškolaca rijetko čujemo u medijima, naprosto zato što ih uglavnom nitko ništa ne pita. I jedna i druga shvaćaju važnost knjiga, ali i neminovnost promjena koje nam donose tehnologije koje su nastanile svaki aspekt naših života, neovisno o našoj dobi. Iako uglavnom ne čitaju knjige, i Ana i Lea i dalje uživaju u kulturnim sadržajima, dijele ih sa svojim prijateljima, i svakoga dana otkrivaju nove i zanimljive stvari. Vrijednosti pričopričanja uče ih serije i filmovi.

"Mladi danas manje čitaju jer su serije i filmovi dostupniji."

Naša iduća sugovornica je Elizabeta (26), socijalna radnica. Kaže da otprilike svakih mjesec - dva pročita jednu knjigu. U zadnje vrijeme je često čitala feminističke spisateljice jer je pohađala ženske studije. Inače najviše voli čitati krimiće.

"S nekim prijateljicama pričam o knjigama, za koje znam da također vole čitati. S obitelji ne pričam baš puno o knjigama", kaže. U kućanstvu u kojem je odrastala bilo je knjiga, ali kaže kako se baš nisu čitale. Knjige najčešće dobije na poklon ili ih posudi od prijateljica koje su ih kupile.

Kao i Ana, Elizabeta ističe gledanje serija i filmova, što objašnjava vlastitim interesom, ali i načinom na koji je taj interes kreiran u kontekstu kojim dominiraju velike medijske platforme. "Vjerujem da mladi danas manje čitaju jer su serije i filmovi dostupniji putem raznih platformi poput Netflixa i HBO-a i te platforme uspješno rade na tome da budu popularne. Tako da mladi, uključujući i mene, češće pričaju o serijama i filmovima, nego o knjigama, pa vjerujem da i češće gledaju serije i filmove nego što čitaju knjige", objašnjava.

Ipak, napominje kako nam se čitajući knjige razvija i mašta, i u tome i dalje vidi posebnost knjiga. "To je nešto što ne možemo dobiti gledajući serije i filmove jer ne ostavljaju toliko mjesta za naše vizije i ideje", kaže.

Misli da bi knjige mogle biti dostupnije u online verzijama, posebno knjige s našeg govornog područja. "Trenutno za pročitati knjigu koja vam padne na pamet primjerice u nedjelju popodne, morali biste se sjetiti barem u petak da ju uspijete posuditi ili pronaći gdje ju možete kupiti. Ako je knjiga dostupna u online obliku, možete ju kupiti online i pročitati na laptopu ili mobitelu. Vjerujem da nije svima gušt tako čitati, no taj način je i ekološki prihvatljiviji", zaključuje Elizabeta.

"Za ljude u mom selu knjige nikad nisu bile nužne.”

Roko (21) živi u malom selu u okolici Karlobaga. U kućanstvu u kojem je odrastao nije bilo knjiga, a nigdje u blizini nije bilo ni knjižnice niti knjižare. "Nitko u selu nije ima knjiga, osim popa. Moji dida i baba nisu bili ni pismeni. Ja sam čita knjige samo za školu, ali ni te nisan sve moga nabavit uvik", priča nam Roko.

On danas radi kao električar šest od sedam dana u tjednu, a slobodne vrijeme provodi u polju (uzgaja voće i povrće), brine se za štalu i životinje koje drže njegovi roditelji. Trenutno sređuje kat kuće u nadi da će skoro moći odseliti iz prizemlja koje dijeli s roditeljima. Kaže da za čitanje nema vremena.

"A i da iman vrimena, knjige bi moga samo kupit u gradu, a to je skupo, i nije neka ponuda. Sve novce odvajan da sredin kuću, nekad se malo počastin s prijateljima i to je to", objašnjava. Većinu je vremena i izrazito fizički umoran, pa ga pomisao na čitanje knjiga dodatno umara.

Na pitanje jesu li knjige nužne odgovara: "Ne znan jesu li nužne. Za ljude u mom selu nikad nisu bile. Preživili smo dosad bez toga. A puno toga znamo, i zabavit se, i pomoć, i gradit, i sadit. Bilo bi lipo da ima nekih knjiga o povijesti ovih krajeva, to bi vjerojatno čita. Nekad to malo guglam, al’ nema baš puno informacija."

Rokovu je perspektivu o čitanju uvelike definiralo njegovo selo, njegova neposredna geografija, i infrastruktura i ekonomija koja s njom dolazi (ili izostaje). Sličnu perspektivu ima i Katarina (25).

Odrasla je u zadarskom zaleđu, u obitelji koja nije imala nijednu knjigu, u selu bez knjižnice. Knjige za lektiru roditelji su joj morali posuđivati u knjižnici u Zadru, a to nije uvijek bilo izvedivo zbog njihovih smjena na poslu i loše prometne povezanosti javnih autobusnih linija sa Zadrom.

"U trećem razredu srednje škole mi je prijateljica poklonila knjige R.L. Stinea, i te smo knjige čitale i sestra i ja. Bile su prve knjige koje smo posjedovale. U srednjoj školi sam zapravo doznala da postoje knjižnice i knjižare, ali jedva da sam imala za marendu, a kamoli za knjige. Nisam imala ni vremena za knjižnice, jer bi nakon škole odmah morala trčati na kolodvor na bus za selo", priča Katarina.

Danas ne čita često, ali razveseli ju ponekad uzeti knjigu u ruke, par puta godišnje. Kad ima koju kunu viška, počasti se knjigom. Najviše čita krimiće i fantasy i cijeni knjige koje se jeftino mogu kupiti na kiosku. Voljela bi kada bi knjige bile dostupnije djeci u selima od rane dobi, ali napominje i kako joj dobrih priča nikada nije nedostajalo jer je oralna tradicija pričopričanja na selu još uvijek jaka.

Rokova i Katarinina priča jasno ukazuju na koji način (ne)čitanje ima direktne veze s klasom kojoj pripadamo, i kako je pristup knjigama klasno uvjetovan, što je aspekt kojim se i dalje premalo bave analize i istraživanja o mladima i čitanju. Njihove nam priče govore i o vrijednosti i znanju radničke i ruralne kulture iz kojih potječu - oboje ističu kako su ih njihove sredine puno naučile i podarile im priče.

"Knjige posuđujem od prijatelja, nekad jedna knjiga prođe sto ruku.”

Kako bi ovim razgovorima o čitanju pridodali i tračak (nesvrstane) internacionalne perspektive, razgovarali smo i s dvoje mladih iz Egipta i Španjolske.

Amr (29) radi u malom hostelu u Kairu. Odrastao je u radničkoj obitelj u kojoj nije bilo knjiga, osim nešto malo "osnovnih religijskih". Ne podcjenjuje to, kaže kako ga Kuran učio ljepoti arapskog jezika i ljepoti čitanja. Knjige čita primarno zato što ga to smiruje i zabavlja.

Najviše čita libijskog pisca Ibrahima Al Konija. Jako bi volio pročitati Huxleyjevu Vrata percepcije, ali ta knjiga još uvijek nije prevedena na arapski, a engleski ne zna dovoljno dobro da bi mogao čitati knjige. "Knjige su u Egiptu jako skupe, a ponuda u knjižnicama nije baš velika. Obično ih posuđujem od prijatelja, nekad jedna knjiga prođe sto ruku", kaže Amr.

Na njegovu želju za čitanjem dodatno je utjecao posao koji radi. Rad u hostelu, sretanje ljudi iz različitih dijelova svijeta i spoznaja o širini svijeta, ono je što ga vuče knjigama. Pomoglo je i dijeljenje preporuka za čitanje s ljudima koje je upoznao. Koristi svakodnevno i internet i aktivan je na društvenim mrežama, ali ne misli da to utječe na (ne)čitanje knjiga, barem u njegovom slučaju.

Sergio (27) radi u IT sektoru. Inače je iz Španjolske, ali se lani preselio u Hrvatsku. Kaže da knjige čita ovisno o vremenu koje ima na raspolaganju - ponekad čita svaki dan, ponekad prođe mjesec dana da ne pročita knjigu. Najviše čita SF i fantasy, a ponekad i knjige vezane uz različite političke teme. "Mislim da ljudi danas čitaju manje zato što postoje drugi načini da se zabave i drugi načini da dobiju informacije koje ih zanimaju, putem interneta", navodi Sergio. I dalje misli da je čitanje knjiga bitno, pogotovo kada su informacije koje pronalazimo na internetu nedovoljne.

Odrastao je u kućanstvu u kojem je bilo knjiga, i navodi kako je njegov otac puno čitao. "Čitao sam neke od njegovih knjiga, ali uglavnom nisu bile vezane uz teme koje mene zanimaju", kaže. Sergio obično kupuje knjige, ali u zadnje vrijeme dosta čita i e-izdanja, jer mu je tako praktičnije kretati se bez teškog tereta, a i dalje imati na raspolaganju raznolik izbor knjiga za čitanje.

Čija je uopće tradicija čitanja?

Iz razgovora s naših sedmero sugovornika i sugovornica, vidljivo je da to što netko čita ili ne čita ovisi o različitim razlozima - kod nekih je presudna bila nepostojeća infrastruktura (knjižnice i knjižare), skupoća knjiga i činjenica da u svojoj okolini nisu nikad vidjeli nekoga tko čita knjigu. Kod drugih je presudio nepoticajan izbor knjiga za lektiru, koji ih nije privukao čitanju te nove tehnologije i medijske platforme koje su ih uspješno privukle gledanju serija. Međutim, zanimljivo je da svi ipak imaju specifične teme o kojima rado čitaju ili bi rado čitali - da su im dostupne te knjige. Zanimljivo je i kako svi uživaju u pričama i prepoznaju priče kao bitan element života, nalazile se one u seoskim razgovorima, serijama na Netflixu ili u knjigama.

Kod ovakvih tema iz knjiškog se svijeta mladima obično pristupa patronizirajući ih u stilu "di si bija kad se čitalo", što je pristup koji u suštini funkcionira kao distanciranje, označavanje da su stariji koji čitaju na neki način bolji. Taj nam pristup nimalo ne pomaže razumjeti kako mladi razmišljaju, što ih muči i zanima, i kako se možemo povezati jedni s drugima, a ne se svrstavati u inferiorne i superiorne kategorije s obzirom na to koliko čitamo.

Naposljetku, u Hrvatskoj se masovnije počelo čitati posljednjih 50-ak godina, i među današnjim mladima još je velik broj onih čiji djedovi i bake ne da nisu čitali, nego uopće nisu bili pismeni. Pogotovo je to bitno kada razmišljamo van Zagreba, o manjim gradovima, kao i ruralnim sredinama u kojima još uvijek živi velik dio hrvatskog stanovništva. Valja se zapitati čija je, zapravo, tradicija čitanja knjiga o kojoj pričamo, a za koju se bojimo da nestaje?

Zanimljivo je završno spomenuti i nedavnu vijest da su hrvatski učenici zauzeli su osmo mjesto po pitanju globalnih kompetencija u usporedbi s vršnjacima iz 27 zemalja uključenih u sedmi ciklus OECD-ova istraživanja PISA 2018. Objavljeni rezultati ukazuju da su značajno bolje rezultate postigli učenici gimnazijskih programa, kao i učenici koji pohađaju škole u većim gradovima te učenici povoljnijeg socioekonomskog statusa.

Kada pričamo o čitanju knjiga, valja prepoznati da je riječ o kulturnom kapitalu, o resursima koji nisu svima dostupni, o navikama koje se ne stječu iz vakuuma. Naposljetku, valja razmotriti i opciju da je možda riječ o elitističkom viđenju i mjerenju znanja i inteligencije. Kako reče jedan od naših sugovornika; "za ljude u mom selu knjige nikad nisu bile nužne”.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

Izvor naslovne fotografije: link.