Criticize this!: 'Završna riječ'

Četvrtak
24.05.2012.

STRANAC U BOSANSKOM PROCESU
Zlatko Topčić: Završna riječ (EPH & Novi Liber, Zagreb, 2011)

Antiratni je prozni i dramski opus Zlatka Topčića odnedavna širi za roman Završna riječ. Optužen za zločin koji nije počinio, Topčićev narator ispisuje vlastitu obranu i završnu riječ u formi memoara, pokušavajući se prisjetiti svih svojih ljubavi, žena i djevojaka koje je ikada volio. Ljubav se tako postavlja kao moralni antagonizam ratnim zvijerstvima, o kojima Topčić ne piše direktno već posredno, opisom psiholoških stanja njegova naratora, i satirično, autoironijom naratora u odnosu prema vlastitome položaju za vrijeme opsade grada i u ratu.

U Završnoj riječi kolaž ratnoga pisma stoji u stukturnoj opoziciji prema pripovjedno monolitnoj predratnoj čaršijskoj svakodnevici, iznešenoj kroz memoare naratora. Elementi unešeni po uzoru na kršićevsko–lešićevsku pripovjedačku Bosnu (psihologizirana ispovijed naratora, roman kao 'pronađeni rukopis', metafizičko tematiziranje ljubavi i osvete, etike i pravde, te mjesta i uloge pojedinca u mikro– i makrosvijetu, na slikama i scenama iz čaršijske svakodnevice itd.) nedovoljno se uklapaju u tranzicijsko i poratno iskustvo i svjedočenje. Ova strukturna opreka između svjedočenja i iskustva s jedne, te pripovijedanja i sjećanja s druge strane između kojih nema jasne granice već se prepliću i prožimaju, i Topčićev roman stoga donekle čini necjelovitim i kontradiktornim kao i sami Kazazov konstrukt 'nove' pripovjedačke Bosne. Kao što je taj konstrukt kod Kazaza, po Sokoloviću, jasno eklektički izgrađen s namjerom "prepokriti raznorodnu prozu u skladu sa tradicionalnim obrascem" i kod Topčića je, tako, Završna riječ jasno eklektički pisana s namjerom prespojiti angažirano ratno pismo sa stilom i poetikom tradicionalnoga obrasca pripovjedačke Bosne.

U memoarima Topčićeva naratora sadržano je djetinjstvo i sazrijevanje u doba SFRJ, prolazak kroz društvenopolitičke promjene s raspadom jednopartijskog sistema i federativne države te sudjelovanje u ratu devedesetih. Sjećanja naratora ispresijecana su scenama suđenja za ratni zločin, gdje se, u formi drame, također predstavljene kao 'pronađeni rukopis' (kao transkript suđenja), u stereotipiziranim ulogama pojavljuju tužitelj, advokat obrane, sudija, optuženik osobno, te svjedokinje i svjedoci optužbe i obrane. Postavljanjem scena suđenja u dramsku formu, Topčić naglašava isceniranost i lažnost toga suđenja. Budući namješteno kao politički performans, u njemu se ne pojavljuju osobe kao izgrađeni romaneskni likovi, nego kao dramska lica čiju karakterizaciju zamjenjuju ogoljene funkcije. Tako je ujedno naglašen i kontrast prema drugome, proznom dijelu romana, osobnoj memoarskoj ispovijedi naratora u Ich-formi, koja u usporedbi s takvim scenama suđenja dodatno dobija ljudskiji i humaniji ton.

Kroz sjećanja na sve djevojke i žene koje je ikada volio, narator ujedno pripovijeda i priču o sebi, Sarajevu u kojem je živio i odrastao, te o vremenu koje je za nama — o drugoj polovini 20. stoljeća — vjerno slikajući duh toga vremena; ne prešućujući niti njegove dobre, niti pak one loše strane. Tako će se u Topčićevoj prozi pronaći niz književno dosta uspjelih i upečatljivih likova, scena i slika; kao što su scene iz naratorova djetinjstva u socijalističkom sistemu, lik njegova oca koji je principijelni komunist ili pak lik režimskoga oportunističkog književnog kritičara Karasove, slike putovanja na more sarajevskih obitelji u vremenu prije rata, ili pak slika tiskanja novina samizdata i otkupljivanja autorskih prava za kutiju cigareta u vrijeme opsade grada. Na razini cjeline, međutim, uspjelost se tih pojedinih likova, scena i slika donekle gubi u njihovoj slaboj povezanosti ili slaboj motiviranosti u sižeu romana, kao posljedici namjere autora uklopiti roman u anakroni konstrukt 'nove pripovjedačke Bosne'.

Topčićev narator, u iščekivanju unaprijed poznatoga ishoda suđenja, ispisuje sjećanja na svoje ljubavi kako bi ih, kao završnu riječ i amanet čitateljima njegove osobne historije, mogao ponuditi kao dokaz i moralni kontraargument presudi za ratni zločin: kako je ipak bio čovjek, i kako je ipak umio voljeti. Prizivanje žena u svoju obranu Topčićeva naratora poredi s Camusevim Meursaultom (obojica nalaze ljudskost kroz odnos prema ženama); a donekud i s Kafkinim Josefom K. (obojica očekuju spašenje kroz eros, i s pomoću žena). Suđenje kod Topčića, uopće, slično je tematizirano kao i kod Camusa u Strancu i kod Kafke u Procesu. Topčićev je narator 'stranac' kao i Meursault. Društvene promjene ga prosto 'snalaze' kao i Meursaultu kojem se život prosto 'događa'. Kako je Meursault indiferentan prema događanjima, tako je i Topčićev narator prema njima autoironičan. S druge strane, Kafkinu je Josefu K. pak sličan po nesnađenosti i zbunjenosti u društvenim promjenama, po 'nepoznavanju zakona'. Krivnja Topčićeva naratora jeste najprije u tomu što on ustanovljenome 'zakonu' esencijalno ne pripada. Kriv je zato jer nosi 'neobično ime', jer je nacionalno neodređen ili neizjašnjen, 'mješovit' u identitetski (nacionalno i konfesionalno) strogo profiliranome društvu, kakva je to poratna, daytonska Bosna i Hercegovina.

Topčić time tematizira i diskriminaciju 'nepripadajućih', koja je naročito aktualna u postjugoslavenskome društvu. Primjećujući kako više nisu diskriminirane različite etničke ili konfesionalne grupe međusobno, nego upravo oni i one koji ne pripadaju niti jednoj od njih (anacionalni, 'mješoviti' i queer, ateistkinje i ateisti, i dr.), koji su 'ničiji i svačiji' istodobno, a koje će identitetski profilirano i razdijeljeno postjugoslavensko društvo najprije i najradije stigmatizirati i staviti na žrtvenik, Topčić se Završnom riječju kritički postavio prema toj aktualnoj postkonfliktnoj diskriminaciji 'nepripadajućih', te time napravio i značajan iskorak u angažiranome pismu.

Na toj razini gledano, antiratni opus Zlatka Topčića nije postao samo širi, već i bitno dublji sa Završnom riječju. U skladu s time jest i Topčićev donekle drugačiji način pisanja o ratu, indirektan, psihološki, umjesto reportažnoga kakav dominira bosanskohercegovačkim ratnim pismom. Stoga, da nije kazazovskoga pokušaja uklapanja u eklektički konstrukt 'nove pripovjedačke Bosne', koji je išao na hesap naratološke i stilske kvalitete romana, Topčićeva bi Završna riječ sigurno mogla postati prijelomnim djelom u suvremenoj postjugoslavenskoj angažiranoj prozi. Potencijala za to svakako ima.

Piše: Gjorgje Bozhoviq

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

Možda će vas zanimati
Kritike
02.01.2012.

Criticize this!: 'Koprena'

Ono što se u romanu propagira kao natprirodna, parapsihološka stvarnost, zapravo predstavlja jedan novi dogmatski kompromis.

Kritike
17.11.2011.

Criticize this!: 'Mogla je biti prosta priča'

Postavlja se pitanje je li sredina ta koja je protagoniste oblikovala kao pasivne ili je zbog njihove inertnosti sredina ostala takvom kakva jest?

Kritike
12.08.2011.

Andrej Nikolaidis: O kritici

Povodom projekta 'Criticize this!' Andrej Nikolaidis u svom tekstu nudi odgovor na pitanje zašto je potrebno kritički razmišljati i pisati.  

12.08.2011.

Criticize this!

Projekt polazi od uvjerenja da se otvoreno i uistinu demokratsko društvo stvara kroz dijalog ne samo unutar jednog društva već i izvan njegovih granica.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu