Criticize this!: 'Zaljubljeni duhovi'

SENTIŠ ZA SVAČIJI ĆEIF
Zoran Krušvar. Zaljubljeni duhovi. VBZ, Zagreb, 2011.

Negdje od 19. stoljeća naovamo — u dobi kada se i inače konstruira većina mitova u kojima živimo sadašnjicu — začela se i mistifikacija knjige odnosno književnosti. Mit o knjigama koje su ugrožene, tobož se sve manje čitaju i prijeti im odumiranje (danas navodno pred novim, digitalnim medijima), te ih elitna šačica knjiških pregalaca mora čuvati i braniti; kao i mit o književnosti kojoj prijeti degradiranje, koju zagađuje šund, te koju stoga ista elita mora čuvati od propadanja, od kaljanja; — jednom riječju, od profanosti. Jer vrijedno je tek ono što je izvan domašaja smrtnika, po tome romantičarskom mitu o književnosti koji i danas proživljavamo. Te je pusta profanost — gluha bila! — i najveća neprijateljica 'lijepe riječi'.

Zbirka priča Zorana Krušvara Zaljubljeni duhovi već u podnaslovu u dvije sintagme rezimira sadržinu čitavoga djela: 'komercijalne priče za široke mase'. Ništa više niti što manje ne nalazi se ni unutar korica zbirke. Riječ je, upravo, o ljubićima za najširu raju. Čitamo kako su se zbližili samice i samci, i to čitamo vrlo realistički i po svim pravilima ovoga žanra. Pisati o ljubavi tako slobodno, na sasvim profan i 'komercijalan' način, neobičan je i hrabar potez u suvremenoj književnosti, onoj s velikim 'K'. Tim potezom Krušvar pak pokazuje kako se o ljubavi ne mora pisati metafizički, a da djelo ipak bude odista književno.

Jer, Krušvarovim pričama ne manjka umjetničkoga ni na stilskoj, ni na naratološkoj, ni na tematskoj razini. One su, svaka za sebe, pitka i korektna književna djela u malome. Tek što u njima nema nimalo metafizike, nimalo romantiziranja tema i motiva, nimalo distance od uobičajene svakodnevice, od obične raje, 'širokih masa' i domašaja prostoga smrtnika; na kakvu smo distancu naviknuti od one književnosti i onih književnika s velikim 'K'. Upravo, Krušvarove su priče najprofaniji, svima prijemčivi, sasvim obični ljubići — i taman toliko.

Dakako, strože bi kritičarke i kritičari mogli Zaljubljenim duhovima zamjeriti i poneke istrošene realističke momente u naraciji i deskripciji, doduše i tipične za uratke ovoga žanra; zatim pokoji izlet u patetiku; možda i nedostatak ironijskoga otklona. No, ova je zbirka pravo uspjela baš u tim okvirima i dometima žanra i tematike koje je autor pred sebe i čitateljstvo postavio. Krušvarove su priče, upravo, sentiš za svačiji ćeifluk; te kao takvima im se ne može prigovoriti niti na prigodno iskorišćenome patetiziranju situacije, niti na tipskome narativnom i deskriptivnom realizmu.

U tom je i kvaliteta Krušvarove zbirke priča, jer u njoj nema niti malo pretencioznosti; bilo stilske, bilo tematske. Krušvar se sigurno i solidno drži forme i tematike žanra, ne iskače i ne pretendira k romantičarskom mistificiranju kao većina suvremenih mlađih autora. Ako se može tako reći, njegova je zbirka u potpunosti fer. Ujedno joj, međutim, to može biti i jedina mana. Prevelik tipičluk donekle čini zbirku ispraznom, priče pomalo klišeiziranima, te opći čitateljski dojam donekud osandisanim. Ipak, imamo li u vidu ukupnu nakanu i domet zbirke, i to joj se još može halaliti.

Posebnu ravan Krušvarovih priča predstavlja njihova društvenopovijesna zbiljnost. U fabuli i dijalozima brojni su elementi društvene zbilje kao vezivno tkivo ljubića. Tako ljubav kod Krušvara biva kontekstualizirana, pa i sasvim opredmećena kronotopom; mjesto da bude prepuštena metafizičkom apstrahiranju. Možemo reći kako je i taj akcenat na pripovijedanju i doživljaju dio naslijeđa SF-a, u kojem je dosad pisao Krušvar. Elementi fantastike prisutni su na momente i izravno u nekoliko pripovijesti; poput priče 'Ljubavni ugriz', u kojoj je jedan od likova vampir; ili priče 'Nedosanjani san', u kojoj se kroz halucinacije junaka priče provlače i mnogi fantastički elementi (personifikacija smrti i vremena, materijaliziranje snova, pješčani čovjek, personificirane životinje i biljke, bezglavi kočijaš, prozirni markiz itd.).

Sve u svemu, ljubići Zorana Krušvara zanimljivo su i uspjelo književno štivo, potiču na čitanje i drže pažnju do posljednje rečenice. Vješto uvlače u svoj vlastiti svijet i čine da na vrijeme potpuno zaboravimo. Možda u nama izazovu i poneku molsku emociju. Krušvar se, u svakom slučaju, i ovom posljednjom zbirkom potvrdio kao dosta spretan autor; doduše, kao i sa SF-om, u okviru jednoga tipiziranog žanra čije formule nije teško slijediti. U tome se Krušvar već izvještio, no svoj pravi književni talent još će morati potvrditi nekim novim, originalnim autorskim uratkom. A kod njega su se dosad sve kockice, i na planu stila, i tehnike, i tematike, tako složile da su se za to svakako stvorili svi uvjeti.

Piše: Gjorgje Bozhoviq

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.