Criticize this!: 'Sasvim skromni darovi'

Uglješa Šajtinac, Sasvim skromni darovi. Beograd: Arhipelag, 2011.

ZATOČENICI VREMENA

Mnogi se i danas sjećaju filma Ivana Živkovića Hudersfild. Manje je poznato da se radi o adaptaciji istoimene drame Uglješe Šajtinca, koja ga je svrstala u red najrespektabilnijih mladih pisaca u Srbiji. Sasvim skromni darovi je njegov četvrti roman, koji je 2011. godine osvojio Vitalovu književnu nagradu 'Zlatni suncokret'.

Porodična priča u 26 e-mailova

Sasvim skromni darovi je roman o jednoj sasvim običnoj srbijanskoj porodici u tranzicijskom dobu, ispričan u epistolarnoj formi. Korištenje forme koja je svoj vrhunac doživjela u 18. stoljeću, u doba romantizma, na prvi pogled se može učiniti čudnim izborom. Međutim, imajući u vidu da je upravo ova arhaična forma pogodna za razvoj dijaloga, što je u svakom slučaju jedno od glavnih obilježja Šajtinčevog opusa, njena upotreba u romanu je posve prikladna.

Protagonisti romana su dva brata, od kojih jedan živi u Vojvodini, a drugi je na studijskom putovanju u Americi. Ogromnu fizičku udaljenost oni premošćuju međusobnom prepiskom. Virtuelni prostor, u kojem se nalazi 26 e-mail poruka, čvorište je u kojem se ogleda historija jedne porodice, ali i dijagnoza jednog vremena. 'Osavremenjena' epistolarna forma, koja u ovom slučaju nije izgubila ništa od svojeg klasičnog oblika, poslužila je Šajtincu da, u dosta brzom ritmu, izrazi generacijski sukob dva brata odraslih u posve drugačijim okolnostima. Stariji brat Žile tipičan je predstavnik 'izgubljene generacije', koji ne uspijeva organizirati svoj život. Odrastao u vrijeme socijalizma, on nikako ne pronalazi način da uhvati nit 'novog' vremena. Za razliku od njega, Vukašin je dijete postratne stvarnosti. On je uspješan mladi pisac, koji je dobio priliku otići u Ameriku, gdje radi na svojoj novoj drami.

U pozadini 'sukoba' dva brata, je priča o posljedicama velikih socijalnih promjena. Nakana autora da temi pristupi nepretenciozno, iz ugla obične porodice, je dobar odabir perspektive, u kojoj se na jednom mjestu sabiru različiti učinci istog društvenog konteksta. Usamljenost i praznina koju obojica osjećaju akcentirana je ogromnom fizičkom udaljenošću, koju Šajtinac koristi kao ključ za ponovno uspostavljanje međusobne bliskosti. Međutim, portretiranje te bliskosti postaje kamen spoticanja za autora. Koliko god da je autoru epistolarna forma bila od pomoći za uspostavljanje dijaloga i dinamike priče, kada ju je pokušao iskoristiti da opiše unutrašnja psihička stanja likova, našao se u ćorsokaku pretjerane sentimentalnosti. Pregršt međusobnih hvalospjeva, riječi podrške i izliva bratske ljubavi, izrečenih u e-mailovima, nude klišeiziran modus u kojem razdvojenost neuvjerljivo 'briše' sve razmirice među ljudima.

Sudbina Skita Anaharsida

U Sasvim skromnim darovima nemoguće je izbrisati vremenski procjep koji su napravili ratovi. Uvijek će biti prije i poslije. Uvijek će biti tamo i ovdje. Svijet ću uvijek ostati podijeljen na ono što je bilo i što će biti; na domovinu i na tuđinu. Ne postoji neki izvanjski diskurs, neka virtuelna tačka gledišta, u kojoj bi se mogla sagledati cjelovita slika svih događaja koji su se u posljednjih trideset godina zbili na našim prostorima. Svjestan je toga i autor. Pojedinac je uvijek pod stegom društvenih zbivanja. Posljedice rata prate Vukašina i s onu stranu Atlantika. Izranjaju u nasumičnim susretima, usputnim razgovorima. Šajtinčevi likovi u sebi nose okrnjenu stvarnost. I Vukašinov i Žiletov svijet je jedan historijski isječak. Čak ni nagli obrt i promjena uloga (Vukašin se vraća kući, Žile odlazi u Ameriku), ne nudi razrješenje ovog problema. Otuda je povezanost dva brata suštinska. Drugi brat će uvijek ostati druga strana; ono drugo, nikada proživljeno 'ja'.

Za Šajtinca pojedinac ne može ništa učiniti po pitanju društvenih promjena. On je nemoćan, a i indolentan prema široj društevnoj stvarnosti. Usamljenost je njegova sudbina. Motiv skitskog filozofa Anaharsida, koji je bio stranac u Atini, ali i u svojoj zemlji, ide u prilog autorovoj tezi da je borba čovjeka isključivo mikrokosmička. Borba je bijeg od nemile stvarnosti, i stvaranje lične historije. Pravo svakog čovjeka je "da umre izvan velikih istorijskih događaja".

***

Danas, kada se većina književne produkcije bazira na revalorizaciji bliske nam prošlosti, Šajtinčev roman se izdvaja po intenciji da prikaže slobodu čovjeka, kao oslobođenje od društveno-političkog konteksta.

Biti slobodan znači oglušiti se spram dijagnoze jednog vremena. Lijek za otuđenost pojedinca u tranzicijskim vrtlozima on pokušava pronaći u tradicionalnim porodičnim vrijednostima. Ipak, insistiranje na običnim ljudskim osobinama, pokazalo se kao klizak teren za autora, u kojem nije  uspio izbjeći klišeizirane odnose među likovima. Sjetimo li se samo njegove odlične drame Hudersfild, možemo konstatovati da nam je u svom četvrtom romanu Šajtinac ponudio, kako i sam naslov kaže, sasvim skroman dar.

Piše: Lejla Kalamujić
Foto: One Laptop per Child (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.