Criticize this!: 'Razbijanje'

MNOGOSTRUKO RAZBIJANJE
Miloš Živanović, Razbijanje (Algoritam, Beograd / Zagreb, 2011)

Na začudan način poljuljati stabilnost subjekta, natjerati ga da se zapita koje je njegovo mjesto u određenome vremenu, koji su mogući oblici njegova 'neba', kakvi su to obzori suvremenoga svijeta, zadaća je svakoga književnog djela. Kako to izgleda kada se država obrušava na subjekt tako da ne preostaje mogućnosti za promjenom ni bijegom, kada je ono što subjekt okružuje agresija sa svih strana, pokazuje romaneskni prvijenac Miloša Živanovića, svojim naslovom prizivajući nasilje.

Živanovićev roman Razbijanje obiluje eksplicitnim nasiljem, pothranjenim različitim oblicima korupcije, nepravde i amoralnosti, a utjelovljenim u policiji, tajnoj službi, sudionicima masovnoga pokreta, teroristima, akcijskim junacima te bijesnim psima. Narativni je okvir romana detektivska priča: pripovjedač, gospodin M., dobiva anonimnu dojavu o tome kako u stanu fotomodela Bjanke leži još neohlađeni leš, čime biva uvučen u koloplet neočekivanih i uznemirujućih događaja vođen imperativom kako treba otkriti ubojicu da bi spasio vlastitu glavu. No, nije sve tako jednostavno, našemu pronicljivu novinaru kraj sveprisutnih aparata moći i agresije preostaje jedino da u pomoć pozove Družinu sanjalaca, svojih pet prijatelja koji spremno čekaju u mraku s druge strane ogledala.

Petorica jahača vizije drugačijeg života, Chris, Auggie, Duke, Gonzo i Jeff, došavši u Srbiju kako bi pomogli pripovjedaču, razbijaju zrcalo, odnosno, prekidaju dotadašnji kontinuitet stvarnosti. Intertekstualnom igrom u postmodernističkoj maniri autor petoricu prijatelja posuđuje iz filmova, to su glumci Cristopher Walken, Harvey Keitel, Jeff Bridges te Johnny Depp i Benicio del Toro. Zbog toga u tekstu nailazimo na parafraze poznatih filmskih sekvenci, poput upečatljive scene dolaska Dukea i Gonza u hotel iz filma Strah i prijezir u Las Vegasu. Međutim, panorama je svejedno lokalna i bliska, autor se ne libi aludirati na suvremenu političku i književnu scenu, pa je jedan od glasnika apokaliptične vizije Slijepi Miš – Miomir Grujić Fleka, umjetnik beogradske alternativne scene i voditelj radioemisije Radio-Šišmiš, koji je sve do smrti uspijevao beskompromisno razotkrivati tajne srpske prijestolnice. Društvo je to subverzivaca, budnih sanjalaca, čiji je plan, na čitateljevo iznenađenje, ne poduzimati ništa i biti svjedocima krvavomu i perverznomu samozadovoljenju pravde.

Pripovjedač svoju družinu, Slijepog Miša, Bjanku i Peru Mitića naziva umjetnicima, što će dešifrirati u rječniku na kraju romana, ostavljajući čitatelja s pitanjem što zapravo znači biti umjetnikom u vremenu kada svugdje oko nas postoji snažna tendencija da se na neki način participira u umjetnosti. Iz romana će iznjedriti pitanje: nije li umjetnost danas umijeće preživljavanja? ne znači li biti umjetnikom ostati sa strane, neuvučen u petlju zla? "Kako izbjeći zlo koje izvire svuda oko nas?", postaje ključno pitanje koje nam postavlja roman Razbijanje, zlo koje ne prepoznajemo uvijek zato što je maskirano i zabašureno u svakodnevne pojave, kao što je to, primjerice, ritualno mistično loptanje, odnosno, nogomet.

Leš kojim se otvara zagonetka priče pripada Dikovu, predsjedniku upravnoga odbora jednoga od najvećih nogometnih klubova u Srbiji, zbog čega pripovjedač, samoprozvani 'istraživač', paralelno s otpetljavanjem priče o ubojstvu, poput Barthesova mitologa razbija značenje jednoga od najvećih mitova današnjice – mita o nogometu. Otkrivajući nogometnu matricu koja se sastoji od predsjednika klubova, trenera, igrača i navijača te prokazujući ideologiju koja se skriva u njoj, pripovjedač nam otvara oči za različita iskrivljenja stvarnosti. Igrači odjednom postaju gladijatori-duhovnici, menadžeri čarobnjaci-volšebnici, a predsjednici klubova poglavice koji trguju mladim mesom bijelog roblja, kao što najavljuje Avdićeva pjesma u paratekstu romana. Kako je Barthes naglasio u tekstu Mit danas, mitovi su uvijek zdesna, što uključuje nacionalizam, pravdu i moral, čiji se veo također miče u ovome romanu, i to crnim humorom i satiričkim govorom pripovjedača. Mitolog, ukoliko želi razotkriti drugostepeni označiteljski sustav, mora sa stvarnošću u kojoj boravi uspostaviti sarkastičnu vezu, što će ga nužno dovesti do otuđenja, ističe Barthes u svome tekstu. Živanovićev pripovjedač, anonimni autsajder, poigravajući se često jezikom, a i kodirajući ga, izaziva neprestano slatko-gorki okus istine u čitateljevim ustima.

Još jedno od značenja naslova romana uputit će nas na posljednje, možda najdojmljivije poglavlje romana, koje odudara od intradijegetskoga pisma što prevladava u većemu dijelu romana. Ono sadrži zapiske lika Pere Mitića te otkriva dotad nepoznate podatke bacajući novo svjetlo na čitav kaotični pakao koji je prošao pripovjedač sa svojom neobičnom družinom. Ispovjedni rukopis koji ostaje nakon smrti junaka, opće mjesto realističkoga romana, vraća nas tako prvoj opasci na koju nailazimo u ovoj knjizi, na ironijski komentar o tome da su sve sličnosti sa stvarnim događajima i likovima u romanu namjerne. Tako nas sam autor u svome hibridnom djelu, miješajući kriminalističke strukturalno-motivske zakonitosti s onima žanra fantastike i horora, eksplicitno upozorava na referentnost svoga teksta, postavljajući nas u srpski Zombietown desetak godina nakon rata. Odjednom će svima postati jasno kako je suvremeno stanje samo posljedica svih grešaka i propusta u prošlosti, a klica je zla koje se poput bjesnoće širi zemljom probuđena još u devedesetima. Dramatičnost i autentičnost govora oboljeloga u posljednjemu poglavlju bit će kataklizma za konačno razbijanje čitateljava 'neba', njegova obzora i mogućnosti za boljom budućnošću. Živanovićev nas prosede stoga, zadovoljavajući izazove ideologijske pretenzije, vrlo efektivno vraća pitanju: kako pronaći svoju poziciju u opisanim okolnostima, kako preživjeti? U vremenu kada rat zapravo i nije završen te kada se nebo nad Beogradom urušava, roman Razbijanje veoma sugestivno poručuje čitatelju: Sanjaoče, očekujem tvoju umjetnost postojanja.

Piše: Kristina Špiranec

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.