Sve (ni)je povezano

Jedan od najpoznatijih svjetskih književnika, britanski pisac David Mitchell, gostovao je 22. rujna u Booksi, a Booksin čitateljski klub (ohrabren dužom ljetnom pauzom) tom je prilikom za čitanje odabrao njegov najpoznatiji roman Atlas oblaka.

Mitchell se u Booksi pokazao kao izvrstan sugovornik, vrlo slično kao i njegov Atlas oblaka našem čitateljskom društvu. Roman je svoju istoimenu ekranizaciju doživio 2012. godine, a spomenimo samo da su film režirali Tom Tykwer i sestre Wachovski, a neke od glavnih likova tumačili Tom Hanks i Halle Berry
. 

Za početak, složili smo se da se radi o izvrsnom romanu: tema je izuzetno zanimljiva, struktura je neobična (i na momente zbunjujuća), stil je lijepa ravnoteža ozbiljnosti i komičnosti, stoga je cjelokupan dojam o Mitchellovu pisanju izrazito pozitivan.

Okosnicu romana čini šest priča koje dijeli otprilike nekoliko tisuća godina. Priče su ispričane na način da je svaka prekinuta usred pripovijedanja, na otprilike polovici radnje, da bi druga započela. Središnja, šesta priča, jedina je ispričana u cijelosti, nakon čega slijede završeci ostalih pet obrnutim redoslijedom. Dakle priče su poredane zrcalno simetrično: 1 2 3 4 5 6 5 4 3 2 1. Naslovi priča redom su: Pacifički dnevnik Adama Ewiga, Pisma iz Zedelghema, Poluživoti – Prvi slučaj Luise Rey, Jeziva Muka Timothyja Cavendisha, Orison Sonmi – 451, Slooshin prijelaz i šta je poslije bilo. 

Radnje su u potpunosti odvojene jedna od druge i smještene u različita vremenska razdoblja. Ima tu svega pomalo: događanja na brodu koji plovi oko Novog Zelanda krajem 19. stoljeća, priče o dekintiranom mladom skladatelju koji karijeru pokušava izgraditi radeći za svjetski poznatog kolegu u belgijskom dvorcu 30-ih godina, tipične trilerske radnje o novinarki koja otkriva malverzacije vezane za izgradnju nuklearne elektrane 70-ih, avanture malog izdavača nakon skandala po objavljivanju dotad u potpunosti nebitne knjige, priče o genetski modificiranom klonu i njenom uzdizanju u relativno dalekoj budućnosti, i naposljetku vizije daleke postapokaliptične budućnosti u kojoj je, čini se, ljudska vrsta 'nazadovala' u daleku prošlost.

Bez puno spoilanja, samo ćemo napomenuti da su priče i likovi, iako radnjama u potpunost različiti, spojeni određenim zajedničkim, identičnim motivima, koji, zaključili smo, ne pridonose previše koherentnosti romana. Ipak, složili smo se da se ista ideja proteže kroz sve priče: o tragičnim posljedicama ljudske (auto)destruktivnosti, o ropstvu, potlačivanju slabijih, ponavljanju prošlosti, i budućnosti kakva nas očekuje ako nastavimo ponavljati iste greške.

Struktura romana, složili smo se, vrlo je zanimljiva i dinamizira čitanje te odlično odražava ideju romana o ponavljanju i prožimanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ipak, nekima od čitatelja ovakva struktura predstavila je problem: priče su, kako je već napomenuto, prekinute usred pripovijedanja, i nerijetko se na njih bilo potrebno vraćati iz jednostavnog razloga jer se u gomili informacija, radnji i likova vrlo lako izgubiti ili zaboraviti određenu pripovijednu nit. 

Priče su ispričane u različitim formama: dnevnik, pisma, intervju, kriminalistički roman, i to vrlo uspješno, autor se izvrsno snalazi u svima i uspješno mijenja stilove. Složili smo se da su i priče svaka za sebe vrlo zanimljive, posebno Orison Sonmi – 451, ispričana u obliku intervjua s genetski modificiranom bivšom poslužiteljicom u restoranu brze hrane u daljoj budućnosti koja je doživjela 'uzdizanje'. Ipak, kada je u pitanju cijeli roman, zaključili smo da fali nešto što bi priče uvjerljivije povezalo: sitne detalje koji se protežu kroz sve njih vrlo je lako previdjeti i oni nisu bili dovoljni da bi nas uvjerili u 'povezanost' svih priča, a nije potpuno jasan odnos likova koji dijele jedno zajedničko tjelesno obilježje budući da se radi o potpuno različitim karakterima i radnjama. Stoga nam se činilo da se priče, odnosno likovi, ne mogu povezati idejom reinkarnacije. 

Sve u svemu, inače strog, Booksin čitateljski klub ovom je romanu bio naklonjen: svidjela nam se tema (ili teme), autorov nepretenciozan stil i odlično snalaženje u različitim 'žanrovima',  te ponajviše humana poruka djela. Jedina zamjerka odnosila se na nepotpunu i nedovoljno jasnu povezanost priča koje čine roman, a nesumnjivo je da se njoj ipak težilo.