Književne nagrade: Man Booker Prize

Prvi put dodijeljena je 1969. godine, a otada se dodjeljuje svake godine za najbolji roman na engleskom jeziku izdan prethodne godine. Nominirani autori moraju biti građani Commonwealtha, to jest jedne od 53 države koje su nekoć tvorile Britansko Carstvo.

Izvorno ime ove nagrade je Booker-McConnell Prize, a ime je dobila po Booker-McConnell kompaniji koja ju je sponzorirala sve do 2002. godine. Tada je upravljanje nagradom preuzela fondacija Booker, a sponzorstvo je preuzela investicijska tvrtka Man Group. Nagrada mijenja ime u Man Booker, a mijenja se i iznos koji odlazi dobitniku - 2002. godine taj se iznos povećao s 21 tisuće britanskih funti (oko 230 tisuća kuna) na 50 tisuća funti (oko 550 tisuća kuna).

Osim izravnog dobitka, Booker u pravilu dobitnicima garantira i nemali porast prodaje nagrađenog djela. Indijska spisateljica Kiran Desai po osvajanju Bookera 2006. godine proputovala je čitav svijet promovirajući nagrađeni roman The Inheritance of Loss. Bookerom nagrađeni roman irskog pisca Johna Banvillea More prodan je u 250 tisuća primjeraka odmah nakon osvajanja nagrade 2005. godine, a tada je dramatično porasla i prodaja njegovih ranijih djela. Nakon osvajanja Bookera, na mjestu broj jedan najprodavanijih knjiga našli su se Linija ljepote britanskog pisca Alana Hollinghursta (dobitnik 2004. godine), Vernon bog Little australskog pisca DBC Pierrea (dobitnik 2003. godine) te Pijev život kanadskog autora Yanna Martela (dobitnik 2002. godine).

O odabiru pobjednika nagrade Booker odlučuje povjerenstvo u čijem radu redovito sudjeluju uvaženi književni kritičari i znanstvenici te renomirani pisci i javne osobe. Prije odabira pobjednika, povjerenstvo prvo sužava popis svih nominiranih autora na polufinaliste (longlist), a potom na finaliste (shortlist). Autore i njihova djela nominiraju nakladničke kuće, s tim da svaka može predložiti najviše dva naslova. Uz to, svi dobitnici Bookera automatski dolaze na popis nominiranih, kao i svi finalisti prethodnih deset godina. Prosječan broj naslova o kojem odlučuje povjerenstvo je 130, polufinalista obično bude nešto više od 20, dok je broj finalista manji od 10.

Članove povjerenstva svake godine iznova bira savjetodavni odbor kojem predsjeda osoba koju imenuje fondacija Booker. Ostali članovi savjetodavnog odbora redovito su jedan pisac, dva izdavača, jedan knjižničar, predstavnik jedne knjižare i jedan literarni agent. Budući da se članovi povjerenstva iz godine u godinu mijenjaju (vrlo rijetko ista osoba bude izabrana dvaput), odluke o dobitniku nagrade nesumnjivo su subjektivne, što katkada uzrokuje kontroverze. Tako je članica povjerenstva 1994. godine Julia Neuberger pobjedničku knjigu Jamesa Kelmana How late it was, how late na objavi pobjednika nazvala sramotnom. Tri godine kasnije voditeljica povjerenstva Carmen Callil nagrađeni roman indijske spisateljice Suzanne Arundhati Roy Bog malih stvari nazvala je odvratnim smatrajući da nije smio dospjeti ni na listu finalista.

Svakih 25 godina dodjeljuje se i Booker nad Bookerima (The Booker of Bookers Prize). Za razdoblje od 1969. do 1993. godine tu je nagradu dobio Ahmed Salman Rushdie za roman Djeca ponoći, kojim je Bookera osvojio 1981. godine. Rushdie u ovom romanu, koji mnogi smatraju velikom prekretnicom u postkolonijalnoj književnosti, alegorično prikazuje događaje u Indiji prije i naročito poslije stjecanja nezavisnosti 1947. godine. Krajem 1980-ih Rushdie objavljuje svoj četvrti roman Sotonski stihovi, zbog kojeg je tadašnji vrhovni vođa Irana Ayatollah Ruhollah Khomeini na njega bacio fetvu pozivajući na smrt Bookerom nagrađenog autora. Rushdie je povrijedio islamski svijet pišući o stihovima kojima je prema legendi prorok Muhamed u Kuran uključio tri božice, koje su štovali u Meki, a koje je prorok potom povukao uz objašnjenje da ga je sam vrag natjerao da stvori te stihove. Iako i u novije vrijeme svake godine na Valentinovo dobije iz Irana čestitku u kojoj stoji da Iran nije zaboravio na fetvu, Rushdie je nakon deset godina prestao živjeti u ilegali smatrajući da se njegova fetva pretvorila iz stvarne prijetnje u dio retorike. U posljednje vrijeme Rushdie se okreće temama zapadnoga svijeta. 1999. godine piše o povijesti moderne rock glazbe u knjizi Tlo pod njenim nogama, a zajedno s pjevačem grupe U2 Bonom piše pjesmu istog naziva, koja je glavna glazbena tema u filmu Million Dollar Hotel.

Od 38 nagrada Booker koje su do sad dodijeljene, dva je puta nagradu dobio isti autor. Oba puta radilo se o Australcu - John Maxwell Coetzee, poznatiji kao J.M. Coetzee, osvojio je Bookera 1983. za roman Život i doba Michaela K, a 1999. godine za roman Sramota. Njegov sunarodnjak Peter Philip Carey nagrađen je Bookerom prvi put 1988. za djelo Oscar and Lucinda, a 2001. godine za Istinita povijest Kellyjeve bande.

Coetzee, nizozemskog i poljskog porijekla, odrastao je u Južnoafričkoj Republici, gdje je završio studij matematike i engleskog jezika. Doktorirao je lingvistiku u SAD-u. Za njega kažu da je iznimno nedruštven te da izbjegava javnost pod svaku cijenu. Tome u prilog ide i činjenica da nije osobno došao ni po jednog od svojih Bookera. Osim ove prestižne nagrade, 2003. godine dobio je i Nobelovu nagradu za književnost, a dvije godine kasnije Vlada Južnoafričke Republike odala mu je priznanje zbog izuzetnog doprinosa književnosti i zbog postavljanja Južnoafričke Republike na svjetsku pozornicu. Mnogi smatraju kako je Coetzee napisao Life & Times of Michael K u počast Franzu Kafki, s obzirom na različite poveznice između glavnih likova ovog romana i Kafkinog Procesa. Radnja se odvija u građanskim ratom zahvaćenoj Južnoafričkoj Republici, kroz koju Michael K putuje i gdje nailazi na nebrojene teškoće koje mora riješiti kako bi došao do mjesta na kojem je odrasla njegova pokojna majka i kako bi ondje mogao rasuti njen pepeo. Po povratku u Cape Town, Michael K dolazi do mnogih spoznaja o svom životu te o svom odnosu prema svijetu u kojem živi. Drugi roman kojim je Coetzee zavrijedio Bookera, Sramota, također govori o čovjeku koji je izgubio gotovo sve da bi potom došao do određenih spoznaja o životu. Glavni lik, David Lurie, gubi ugled, pa posao, zatim duševni mir, te na kraju mogućnost da zaštiti voljenu kćer. Sve to tjera ga da preispita, a zatim i promijeni neke svoje stavove, iako je već u godinama kad je svaka promjena jako teška. Upravo je u tijeku postprodukcija filma koji je snimljen po ovom romanu, a glavnu ulogu igra John Malkovich.

Peter Philip Carey proveo je većinu radnog vijeka baveći se marketingom, a u posljednjih 15-ak godina predaje kreativno pisanje na jednom od sveučilišta u New Yorku. Također objavljuje kratke priče u časopisima te piše romane. Zanimljivo je da se 1998. godine nije odazvao pozivu britanske kraljice Elizabethe II. koja mu je trebala uručiti nagradu Commonwealth Writers za djelo Jack Maggs, što mnogi pripisuju njegovim težnjama republikanskoj budućnosti domovine Australije. Njegova prva Bookerom nagrađena knjiga govori o svećeniku Oscaru i o vlasnici tvornice stakla Lucindi koji otkrivaju zajedničku strast - kockanje. Oklada o transportiranju staklene crkve mijenja njihove živote. 1997. godine po ovom je romanu snimljen film u kojem glavne uloge tumače Ralph Fiennes i Cate Blanchett. Istinita povijest Kellyjeve bande priča je o životu Neda Kellyja, australskog odmetnika irskog podrijetla. Iako se radi o povijesnom romanu, mnogi su elementi izmišljeni, pa tako i kćer kojoj Ned Kelly piše pisma, pri čemu Carey jezik i stil uspijeva posve prilagoditi osobi poput ovog poznatog razbojnika.

Otkako se dodjeljuje nagrada Booker, samo je jedna osoba bila čak šest puta nominirana - Iris Murdoch, čiji je život prikazan u filmu Iris, snimljenom 2001. godine, a u kojem ulogu irske spisateljice tumače Kate Winslet i Judi Dench. Iris Murdoch osvojila je Bookera 1978. godine za roman The Sea, the Sea, u kojem govori o samozadovoljnom dramskom piscu koji se pod stare dane povlači u kućicu pored mora, gdje posve slučajno nailazi na svoju ljubav iz mladih dana. Iako ju je jedva prepoznao, budući da je toliko ostarjela, glavni lik Charles Arrowby nagovara svoju staru ljubav Mary Hartley Fitch da pobjegne s njim. Kako nijedan njegov pokušaj ne završava uspjehom, Arrowby na kraju priznaje sam sebi svoju neobičnu opsesiju i objašnjava je zaljubljenošću u svoju vlastitu mladost, koja ga je odvukla daleko od stvarnosti.

Margaret Atwood i Beryl Bainbridge jedine su autorice koje su pet puta bile nominirane za Bookera. Atwood ga je i osvojila 2000. godine, dok Bainbridge još uvijek nije bila te sreće. Nagrađeni roman kanadske spisateljice Margarete Atwood The Blind Assassin govori o dvjema sestrama, Iris i Lauri, od kojih je jedna počinila samoubojstvo tijekom Drugog svjetskog rata. Roman dotiče sve važnije događaje koji su se zbili u Kanadi tijekom dvadesetog stoljeća. Karakterističan je po pričama unutar priča za koje do posljednjeg trenutka nema sigurnosti iz čije su perspektive ispričane. Atwood je istaknuta feministica i aktivistkinja koja se u svojim djelima često bavi pitanjem spola, ljudskih prava, odnosima među ženama, odnosima žena i muškaraca, pitanjem kanadskog nacionalnog identiteta te odnosom Kanade prema SAD-u i Europi. Sav novac koji joj je priskrbila nagrada Booker poklonila je u svrhu zaštite okoliša.

Za Bookera su četiri puta bili nominirani Kazuo Ishiguro, Ian McEwan, Thomas Keneally, Penelope Fitzgerald i Salman Rushdie.

Britanski romanopisac japanskog podrijetla Kazuo Ishiguro osvojio je nagradu Booker 1989. godine za djelo The Remains of the Day, u kojem govori o batleru Stevensu koji ne uspijeva izraziti svoju ljubav kućnoj pomoćnici Miss Kenton zato što ne može pomiriti osjećaj odgovornosti prema poslu i svoj privatni život. Kao mnoga djela Kazuoa Ishigura, i ovo završava rezignacijom, mirenjem sa stvarnošću, te u melankoličnom tonu, zbog problema koji su zakopani u prošlosti i ostaju neriješeni.

Britanski pisac Ian McEwan osvojio je Bookera romanom Amsterdam 1998. godine. Radnja započinje na sprovodu gdje se susreću dva bivša ljubavnika pokojne žene. Teška moralna pitanja dovode ih do određenih spoznaja, ali i do Amsterdama.

Australski romanopisac Thomas Michael Keneally dobio je nagradu Booker 1982. godine za svjetski popularno djelo Schindler's Ark, prema kojem je redatelj Steven Spielberg snimio film Schindlerova lista, koji je 1993. godine nagrađen Oscarom za najbolji film, najboljeg glavnog glumca (Liam Neeson) i najbolju režiju. Povijesni roman Schindler's Ark nastao je zahvaljujući Poldeku Pfefferbergu, koji ga je 1980. godine zaustavio u svojoj trgovini, znajući da se bavi pisanjem, i ispričao mu kako je preživio Holokaust te mu pokazao dokumente koji svjedoče o njemačkom industrijalcu Oskaru Schindleru koji je spasio oko tisuću Židova tijekom Holokausta. Keneally je bio zaintrigiran pričom Poldeka Pfefferberga te neobičnom mješavinom oportunizma i altruizma Oskara Schindlera te odlučio tu priču ispričati kroz roman.

Penelope Fitzgerald počela je pisati 1975. godine, odnosno kada joj je bilo 58 godina, a Bookera je osvojila već četiri godine kasnije romanom Offshore. U svojim djelima često je opisivala situacije koje je sama proživjela. Tako ju je osobno iskustvo rada u knjižnici ponukalo da napiše roman The Bookshop, koji se 1978. godine našao na Bookerovom popisu finalista, ali Fitzgerald je nagradu ponijela tek godinu dana kasnije. Offshore govori o ljudima koji ne pripadaju ni zemlji ni moru, koji se nalaze u procjepu, a ideju za ovaj roman dobila je živeći na brodu na rijeci Thamesi.

Uz Man Booker, postoje i inačice ove nagrade: ruska, azijska te međunarodna. Man Booker International Prize uspostavljena je 2005. godine, a dodjeljuje se svake druge godine. Jedini dobitnici ove nagrade za sad su albanski pisac Ismail Kadare i nigerijski pisac Chinua Achebe. Za razliku od Man Booker nagrade, Man Booker International ne dodjeljuje se za neko određeno djelo, već za ukupan književni opus pojedinog autora. Ova je nagrada nešto vrednija od Man Booker nagrade - osvojeni iznos teži 60 tisuća britanskih funti, odnosno oko 660 tisuća kuna.

Dobitnici nagrade Booker kroz godine:

1969. Percy Howard Newby, Something to Answer For
1970. Bernice Rubens, The Elected Member
1971. Vidiadhar Surajprasad Naipaul, In a Free State
1972. John Peter Berger, G
1973. James Gordon Farrell, The Siege of Krishnapur
1974. Nadine Gordimer, The Conservationist / Stanley Middleton, Holiday
1975. Ruth Prawer Jhabvala, Heat and Dust
1976. David Malcolm Storey, Saville
1977. Paul Mark Scott, Staying On
1978. Jean Iris Murdoch, The Sea, the Sea
1979. Penelope Fitzgerald, Offshore
1980. William Gerald Golding, Rites of Passage
1981. Ahmed Salman Rushdie, Midnight's Children
1982. Thomas Michael Keneally, Schindler's Ark
1983. John Maxwell Coetzee, Life & Times of Michael K
1984. Anita Brookner, Hotel du Lac
1985. Keri Hulme, The Bone People
1986. Kingsley William Amis, The Old Devils
1987. Penelope Lively, Moon Tiger
1988. Peter Philip Carey, Oscar and Lucinda
1989. Kazuo Ishiguro, The Remains of the Day
1990. Antonia Susan Byatt, Possession: A Romance
1991. Ben Okri, The Famished Road
1992. Philip Michael Ondaatje, The English Patient / Barry Unsworth, Sacred Hunger
1993. Roddy Doyle, Paddy Clarke Ha Ha Ha
1994. James Kelman, How Late It Was, How Late
1995. Pat Barker, The Ghost Road
1996. Graham Colin Swift, Last Orders
1997. Suzanna Arundhati Roy, The God of Small Things
1998. Ian McEwan, Amsterdam
1999. John Maxwell Coetzee, Disgrace
2000. Margaret Eleanor Atwood, The Blind Assassin
2001. Peter Philip Carey, True History of the Kelly Gang
2002. Yann Martel, Life of Pi
2003. DBC Pierre, Vernon God Little
2004. Alan Hollinghurst, The Line of Beauty
2005. John Banville, The Sea
2006. Kiran Desai, The Inheritance of Loss
2007. Ann Enrighr, The Gathering

Nelija Vržina

Zadnja promjena 17.10.2007.