///šećerna vata///

Isplesti srebrnu mrežu kao pokrivač slatkišu
Uzmite četvrt funte trostruko rafiniranog šećera u grumenu i stavite ga nad umjerenu vatru, na sredinu srebrnog poslužavnika ili kositrenog tanjura.
(iz The Experienced English Housekeeper, Elizabeth Raffald)

     Ponekad pišem s prekidima po desetak-petnaest minuta u kojima gledam seriju ili drugorazredni film. Dani su plitkog sna, škakljavih glavobolja, i gusto naslaganih tekstova koji se čitaju napreskokce, a ispod stalnog šuma mislim neprestano: više nego nešto vrijedi ništa kao sve teže uhvatljiva stvar; ne stvar, nego nestvar; ne stvarnost, nego nestvarnost. // Daleko od metodološke preporuke, ponekad je to jedini način da se pomičem s mjesta kad me digitalni papir umara, a riječi vučem kao zanoktice. Dugi je vikend i sunce žari alergene, a rasporedi svejedno vibriraju u čeonom režnju; otvaram seriju Tiny Beautiful Things. Istoimenu sam knjigu imala u rukama prije nekoliko godina kad sam je p#rat#rala po preporuci (jednog od nekoliko) popisa „knjiga za preboljeti prekid“. Kolekcija savjetodavnih kolumni Cheryl Strayed, prvotno objavljenih na Rumpusu u segmentu Dear Sugar, gusti je niz eseja iz jedne intime u drugu i unatrag; samo trenutni dodir dvaju svjetova kako jedan drugome pružaju dio svoje priče, koja je uvijek jednako svaka i jedina takva. U trenu kada regijom bridi bijes i bol i mučna zbunjenost, meko otvaranje i jednostavna ranjivost među ljudima, među nama, važnija je nego ikada.

Dear Sugar,
What the fuck?

     Kad sam spontano naslovila ciklus koji otvaram ovdjesada, nije mi Sugar bila nigdje pri svijesti, ali kao mnoge bljeskave čestice koje slete u slijepi kut uma i povremeno reflektiraju svjetlost mimo pogleda, možda je bila prisutna negdje kao kolumnistički primjer dobre, iako (onako američki melodramatične) sladunjave prakse. Ali na površini je proces išao unatrag; od motiva koji se smjestio na okvir prazne prostorije budućeg/mogućeg teksta, prema motivaciji da ondje (možda) stane/ostane. Pisati je ponekad rasplitati čvor intuicije, nit po šećernu nit.

• Najstariji recepti za šećernu vatu datiraju iz talijanskog petnaestog stoljeća, kada se radila ručno od topljenog šećera izvezenog u tanke niti, a kao ukrasna mreža na slatkišima, najčešće srebrna ili zlatna, pojavljuje se diljem Europe u kroz osamnaesto stoljeće.
• Prvi je put postala samostalnim slatkišem dostupnim masama ljudi kada su mašinu patentirali zajedno slastičar i zubar, i pustili šećerne oblake u opticaj na Svjetskom sajmu 1904. godine, na istome sajmu kada je predstavljen Ferris wheel, panoramski kotač.
• Zvala se vilinski konac, pa šećerna vuna ili vata odnosno pamučni slatkiš. Isprva smeđa ili žuta, kasnije bijela, ili obojena u ružičasto, a onda i bubblegum plavo.

     Čisti šećer i malo sintetičke boje, idealna sajmišna hrana jer je jeftina i spektakularno besadržajna, kao sva ljepljiva plastika sajma, slatka magija koja se topi na jeziku / jela sam je samo jednom. (Dani su škakljavih glavobolja, krhotina i prebrzih replika.) Zamišljam da je kolumna tekst koji se ispreda iz spontanih detalja u duge misaone niti, možda je u tome veza; istopiti grumen svakodnevnice i iz njega vući niti ukrasne srebrnaste ili pink mreže koji će na jeziku nestati kao oblak. Negdje asocijativno blizu, a opet svjetovima daleko od bajkovitog ispredanja srebra ili zlata od slame.

 (iz objašnjenja patenta)

     Grimmov je Cvilidreta/Rumpelstiltskin najpoznatija inačica pripovijesti o djevojci koja princa ili kralja treba zavesti slamnatom alkemijom, a upomoć joj stiže demonski čovuljak koji zauzvrat traži prvorođeno dijete. Kada se glavnina priče odvije i djevojka, sada kraljica, preklinje da drugačije vrati dug, njezin spasitelj/ucjenjivač kaže da dolazi po naplatu za tri dana i oprašta dug samo ako mu dotad pogodi ime. „Rumpelstiltskinov princip“ počiva na arhetipskom pravilu da nam znati istinsko ime daje moć nad imenovanim, a svoje suvremene odbljeske ima u psihologiji, pedagogiji i menadžmentu. Upravo je taj element priče ono po čemu se grupiraju srodni folklorni narativi, a Grimmova, pomalo antisemitska, pomalo tjelesno normativna, nije najzanimljivija u cvilidretnom izboru.

     Jednog je jutra dobar čovjek svojoj ženi rekao da ide na sajam; poljubio ju je na rastanku i otišao, i nikada ga više nitko nije vidio, počinje škotska varijacija s bezobraznom vilom po imenu Whuppity Stoorie, bez preslice i bez zlata, ali s upozorenjem da bi sajam unatoč šećernom šarenilu mogao biti sumračna zona nestajanja. Najslađe priče stižu iz engleske i irske predaje, u kojima djevojka ne mora pretvoriti slamu u zlato, nego se tek iskazati kao vrijedna i uigrana prelja, ali je po prirodi lijena i nespretna. Bila jednom siromašna udovica, zapisuje Patrick Kennedy, koja je imala kćer lijepu poput dana, i s oproštenjem, lijenu poput svinje. Iako joj je majka bila među najmarljivijima u kraju, nije uspijevala na svoju sliku odgojiti kćer, kojoj sve čega se uhvatila kao da bi opeklo ruke. No slijedom tuđih omaški i sretnih nesporazuma, zahvaljujući dobronamjernom princu koji s nevjestom nije nužno imao potrebu razgovarati (razvlačila je riječi kao da joj je veliku muku predstavljalo govoriti), i uz pomoć tri magične tetke, završila je kao kraljica bajkovitog svijeta.

     Pobjedonosna lijenost iznenađuje u okvirima žanra od kojega očekujemo pedagošku pouku, ali i u široj perspektivi svijeta koji lijenost po inerciji nagrađuje samo kod najnormativnijih od normativnih identiteta. Kod manjinskih i tlačenih skupina, lijenost može biti luksuz, ili subverzija, kao antipraksa visokog rizika. (Ali ne treba zanemariti i da je u bajci ljepota ta koja pokreće narativni koloplet.)

      // Ponekad pišem iz kreveta.

(iz privatnog arhiva, 2021.)

     Samo me malo sram (mali sram) što mi je toliko dugo trebalo da shvatim da mogu živjeti u krevetu veći dio dana.
     Neki slobodu otkrivaju kako gube na ljepoti i ne znam što mislim o tome jer je najviše što sam ikada htjela biti lijepa i da su svi zaljubljeni u mene, ali čovjek se pomiri sa sudbinom utoliko lakše kad ne dobije ništa što je htjela.
     Nema veze, u redu je, pišem kiselo, ali najbolje priče ionako pričaju gubitnici.
     Ponedjeljak je, 19. srpnja, 13.22, na Trešnjevci, u krevetu.

     Dani su slatkih nesporazuma, krhotina i kratkih spojeva. Stelarna optička varka detonira razgovore, razbija ekrane i izbija šalice iz mirne ruke; promatramo kako kugla izbrazdana kamenim kraterima naizgled zaokreće u smjer suprotan od uobičajene nepravilne elipse. Možda iluzija nije u promjeni smjera, nego ideji da smjer postoji, možda u tome da više težine ima ono što znamo od onoga što vidimo. U svijetu nema monolita, sve znači više značenja istodobno, i sve se neprestano kreće, okreće, vrti, transformira. / Sprave za šećernu vatu koriste se i u znanosti, kada se istražuju fine tanke niti i njihova svojstva. Stvaraju polimerska nanovlakna, čiji je promjer svega nekoliko nanometara (a nanometar je milijarditi dio metra). Iste mašine koje ispredaju šećer, mogu tako ispredati i niti proteina svile preko kojih se pak istražuju svojstva srebrnih niti paukovih mreža.

     // Upravo saznajem da postoje i ekstrasolarni planeti toliko izrazito niske gustoće da nalikuju na šećernu vatu. Njihov je službeni astronomski nadimak super-puffs. //

(nastavak iz arhiva)

     Bilo je za dlaku ali sam izbjegla da započnem dilemom početka ili bjelinom neba suhih oblaka ili kako svjetlost pada na ovu ili onu površinu, srećom jer bih skočila kroz prozor (na ovu ili onu površinu).
     Podmuklo pseto ponovno se uspela do uzglavlja kreveta iako zna da je njezino prinožje, misli da joj ne mogu ništa ako mi okrene leđa i u pravu je.
     Hoću vam reći da je sve što slijedi proklizalo iz dosade bez praznine, načetih živaca koji bi mogli popucati nespektakularno kao žice na žičanom instrumentu koji nitko ne koristi, ne gleda i ne želi baciti, i možda moje rastuće nimfomanije koja se u nedostatku boljega manifestira kao privremena ovisnost o nefeminističkoj pornografiji. Hoću reći, nedostaješ mi i ne želim te više nikada vidjeti. Hoću reći, ako ili kad me ovo dotuče, nemojte pregledavati moju internetsku povijest.
     Rekla sam što sam rekla.
     Pišite mi.

     Nitko me ništa ne pita i ne dijelim savjete, ali primam narudžbe selektivno, čekajući da netko traži točno ono što sam spremna dati. u međuvremenu vrtim svoje kolo i predem od šećera postojećih tekstova / predem kao demon-vila, lijena ljepotica-prasica, predem kao mačka. Ponekad pišem tako što ležim odjevena u krevetu usred dana i buljim u zid jer se samo tako misli stalože dovoljno da ih čujem. Ovo su refleksije i supostojanja, topljenje binarnih opozicija i ispredanje novih jezika. traženje, bilježenje. želim reći: i biti mimo razdvojnosti ima svoju estetiku i poetiku / i ponekad sam u napasti modelirati se tako da se moja istodobnost vidi, da se miješanje moga môra zna. (hoće li biti jasno ako odsiječem komad imena koji me gura a ne stanem u jedan gramatički rød?) / titraju pitanja oko ukošenih lomova moje biografije i imena kojem sam naselila madež lijevo od sredine. ali nisu sva pitanja da se na njih odgovara. // ali riječi se ne lijepe za sve što jest i može biti; dio šljokica će otpasti i uvući se u pukotine parketa. ostat će [sve \ ovo] kao radovi u tijek/ovima, rad u nastajanj/ima, i sada ću samo ovdje ostaviti dublje odškrinuta vrata, da slobodno prolazi zrak i lomi se svjetlost i cirkulira gorkoslatki miris karamele.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.