Killing My Darlings

     Samo kad smo s ove strane književnosti, stvarnu težinu rada-u-vremenu dobiva umijeće pisanja; kao zanat, kao vještina koja se razvija i vježba u preplitanju oštrene i izoštrene intuicije, i samosvjesnih, usmjerenih odluka. U većini Europe, ne postoji akademski studij književnosti onako kako postoje akademije za druge umjetnosti, i autorski se razvoj oslanja na samostalni rad, povremene radionice, suradnje s više ili manje investiranim urednicama, uz povremeno, neizbježno, bjesomučno traženje savjeta pametnijih i iskusnijih od sebe. Većina mudrih starješina reći će nešto poput Hemingwayeve formule: „Pisati je sitnica. Treba samo sjediti za tipkovnicom i krvariti.“ Pojavljivati se za tipkovnicom, dan za danom, riječ po riječ, slovo po slovo; tako se piše. Ali kada se stranice ispune i vrijeme je da pronađu oblik, savjeti postaju precizniji.

     Ključan dio procesa pisanja bacanje je sumanute količine teksta u smeće i nemilosrdno rezanje, uputa poznata kao: kill your darlings. Formula se toliko puta ponovila u povijesti književnosti da joj je prvotni izvor potonuo u maglu, ali među najranijim je zabilježenim primjerima ovako oblikovane upute o važnosti ubojstva svojih miljenica zapis iz knjige On the Art of Writing Sir Arthura Quiller-Coucha: „Ako ovdje tražite od mene praktično pravilo, predstavit ću vam sljedeće: Kad god osjetite impuls upustiti se u pisanje izuzetno finog, istančanog književnog komada, predajte mu se svesrdno, i onda izbrišite što ste napisale prije nego pošaljete rukopis u tisak. Umorite svoje miljenike.“

     Murder your darlings, pisao je Quiller-Couch, a ponovili su za njim Oscar Wilde, William Faulkner, pa i hiperproduktivni i beskrajno disciplinirani Stephen King u svojoj zanatskoj knjizi On Writing: A Memoir of the Craft: „Kill your darlings, kill your darlings, even when it breaks your egocentric little scribbler's heart, kill your darlings.“ Stoga, u duhu Halloweena, Svih svetih, Samhaina, i sezone škorpionki, otvaram svoje digitalno ognjište i palim prezrene skice. Ovo je groblje na kojemu posjećujem nekoliko godina stare bilješke i razgovor s mrtvim slovima na papiru o degeneriranim književnim željama i eksperimentima bez ishoda… A od pepela – tko zna?

I. Ako ružno sanjam

     Nosim nešto nalik na sjećanje u stranicama svoje lude glave. Šuma u zimsko popodne, kad drveće gubi boju i postaje obris na plavoj pozadini neba koje se gasi. Sjećanje nema početak ni kraj, samo se ta slika širi i prelijeva, lagano treska sa svakim korakom po neravnom tlu dok se odmičem od glasova svojih roditelja i njihovih prijatelja, razvučenih od bijelog vina i rupičastih od udisanja dima. Ne pamtim kamo sam išla, ali osjećala sam da znam kamo idem, magnetski čisto znam kamo moram ići. Pogled fiksiran na plavetnilo skrene mi tek lepet teških krila pa naglo udahnem ravno u grlo podižući lice prema gore. Zrak, savršeno svjež, zaustavlja me naglo kao da mi je netko stavio ruku na prsa, i stojim u apsolutnom miru, osjećajući da sve znam, da jednostavno znam sve. 
     Pitala sam mamu i tatu nekoliko puta kroz godine gdje je to bilo, ali kako im nisam znala opisati pokretnu sliku, nisu mi mogli odgovoriti, samo bi stresali glavama, slijegali ramenima i nudili pogrešne odgovore. Nisam htjela pitati prejako da ne čuju koliko silno želim znati gdje je to bilo i kada. Starija, pitala sam zaobilazno, osluškivala svaki spomen izleta, putovanja u prirodu, čak i nakon što sam mu se prestala zapravo nadati. 
     U snovima mi se vraćaju ti prizori već toliko dugo da ne razaznajem tkanje stvarnosti ispod vlastitih izmišljotina. Nekoć sam se budila u znoju i suzama, a srce bi mi tuklo kao da sam u snu prestala disati. Ponekad bih došla do jezera čija je sluzava površina cijeli dan samozatajno odražavala zagasito zelenilo, a sada se otvaralo u dubinu, mračno i okrutno samo onoliko koliko priroda to jest. Sanjala sam glas koji bi mi površina vode nosila u lice, sanjala sam da sanjam sjećanja, sanjala pogled na nevidljivo umiranje duboko duboko u želucu jezera. Ne bih nikada vidjela lice, ponekad bi zrak rasparao vrisak, pljuskanje vode, topot stopala koji kreće negdje iza mene i prema jezeru. Jedno vrijeme nisam mogla zaspati bez da mi mama ili tata požele laku noć, a ja sam morala reći „Ako ružno sanjam, zovem?“ Pokušala sam iskorijeniti tu naviku ali se onda ne bih mogla smiriti, riječi bi provalile iz mene protiv mene, svake večeri prije nego što bi se vrata prema titravom svjetlu televizije zatvorila. Čarolija se rasula sama od sebe u nekom trenutku, ali pamtim točne riječi, ritam i viticu glasa s visokom boli upitnika na kraju. 
     Dok sam još bila mala znala sam pitati za nju, pitala bih hoće li se vratiti, pitala bih jesu li njezini roditelji tužni. Slušali su me i povlađivali, ali osjećala sam da govore glasom kao da se igramo i počela sam noktima grebati podlaktice i plakati od očaja toliko totalnog da su se prestrašili, a mama me pritisnula čvrsto na prsa. Nisam to više nikada ponovila. Sanjala bih je ponekad, ali samo kao prisutnost bez lika, kao glas za koji se ispostavi da je ipak samo vjetar i ptičji zov. Ali nikad je nisam dovela u pitanje, nikad nisam posumnjala, čak ni kad sam postala dovoljno stara da znam ono što su moji roditelji mislili, da sam je izmislila, da se igra odvojila od mene dovoljno daleko da je se bojim ili da je volim. Vidjela bih je samo u groznici, kad bi mi temperatura prešla 38.5 i pogled bi mi bljeskao među svjetovima. Ne bih je mogla izoštriti, jasno bih vidjela samo slapove plave kose i obrise tamnih očiju, lice je ostalo mutno dok sam se treskala nekoliko centimetara iznad sna. Oči bi mi suzile od nemoći pa bih ih stiskala i trljala o jastuk, klackajući se iz sna u javu čekajući da mi stopala konačno dotaknu tlo. 

II. Igraj

     Igralište se sastojalo od nogometnog dijela, košarkaškog, ogromnog komada šljunka na kojem su se derala koljena i malog zelenog kuta s drvetom u sredini odakle se igra skrivača. Sunce je tuklo čitavim prostranstvom i osim nepravilnog kruga ispod krošnje toga drveta nije uopće bilo hladovine. Bilo je vruće za poludjeti, ali nikome nije smetalo dok su se razvlačile šarene gume za preskakanje, lopte letjele u smjerovima neovisnim o fokusiranom trudu namrštenih dječaka. 
          - Tko igra? 
          - Ja i ti i Mima i Jasna! 
          - Oću i ja! 
          - Ne možemo svi, idemo u ekipe! 
          - Daj, budemo mi posebno. 
          - Ja ću s Mimom, i vas dvije. 
          - Kako ćemo posebno kad ne možemo držati? 
          - A daj vi ste uvijek skupa! 
          - Pa šta? 
          - Zavezat ćemo za drvo! 
          - Jel ti to novi gumi-gumi? 
          - Daj da ja s tobom, a nek Mima s Jasnom… 
          - Neću s Jasnom! 
          - A neću na drvo, to je glupo! 
          - Fakat ste glupe! 
          - Dobro daj daj daj, šta sad. 
          - Meni je to bezobrazno! 
          - Zapetljat će se. 
          - Ako nećete vi, zvat ćemo Maju i Ivanu. 
          - Daaa! 
          - Meni je svejedno. 
          - Glupo mi je da ste uvijek vas dvije. 
          - Šta te briga? 
          - Daj ih pusti, vidiš da se svađaju… 
          - Mi ćemo igrati! 
          - Neću onda uopće igrati. 
          - Ti se uvijek duriš! 
          - Da, fakat se uvijek duriš… 
          - Daj ajmo samo igraaaat… 
          - Jasna, znaš šta, oprosti, ali glupa si. 
          - Ne durim se! 
          - Dok se vi dogovorite će zvoniti! 
          - A šta tebe briga da smo skupa! 
          - Da, fakat. 
          - Zato što je uvijek isto! 
          - Isuseeee… 
          - Maja, oćete vi igrati?  
          - Ja mislim da se trebamo mijenjati. 
          - Daaa, ajmo igrati! 
          - Al daj s tvojim gumi-gumijem, to ti je novi? 
     Bio je prvi takav gumi-gumi viđen nadaleko. Za razliku od raširenog zelenog s ružičastim točkicama i povremene prljavobijele lastike za gaće koju su majke prepustile nakon što bi krajeve zašile zajedno, ovaj je bio ružičast s plavim šarama i bio je predivan. Da nije izbila užarena diskusija oko ekipa, novi bi gumi-gumi zaslužio puno više pozornosti. Maja je jedina uspijevala podijeliti pažnju između iščekivanja presude o tome tko će s kime prvi i ružičaste gume od koje joj je zastajao dah. Pozavidjela je, posramila se, pa slobodno pozavidjela jer, kako god okreneš, nije fer. Ona uvijek sve dobije tek kad svi to već imaju, mora preklinjati roditelje koji traže razumne argumente ondje gdje im nije mjesto. „Šta će ti, pa imaš već…,“ kažu kao da se to tako mjeri, kao da nikada nisu bili mali, a bili su, vidjela je fotografije. Poželjela je nježno primiti gumi-gumi koji je onako čist i savršen bio istovremeno stvarniji i manje stvaran od prašnjave pozadine života na kojoj je blistao, ali nije se usudila. 
          - Ovako – gumi-gumi je zapucketao kao laso u Acijinoj ruci – igrat ćemo prvo Mima i ja, Jasna i Duba, i onda tko pobijedi igra s Majom i Petrom. 
          Svi su se postrojili, ružičaste niti su se razvukle između golih gležnjeva, točno na pregibima bijelih čarapica koje će do kraja odmora biti prekrivene gustim slojem neiskorjenjive prašine.

III. Gutljaji: rašiveni folk horor

     Blještao je drugi sat nakon podneva kada je zamahnula glavom {kao da joj je kosa sjajni slap mahagonija još uvijek, još uvijek pušten preko lopatica}, i kako je iskoračila tako se savila, stisnula i naočigled samo svoje pratnje smanjila za dva puna duga pedlja. Fotografska leća trepnula je taman da zabilježi među krupnim muškim figurama, njih smiješno previše, ženu sitna koraka sjetna pogleda. Fotografija će biti isti dan u gradskim novinama, varijacije potom u drugim novinama regije i kontinenta, od čije tinte i prljavog papira neće ostati posve ništa. priča će se uvijati, rasti i rasipati u legendu, a junakinja neće još dugo ostati u povijesti da pripovijeda, potvrdi ili iskriža. S dovratka kuće, nekoć na dalekom rubu sela, muškarci će je odvesti na svoje radno mjesto, u stanicu ljudskog zakona i pravde, posjesti za goli stol i, prije nego joj se sjete ponuditi čašu vode, ženi od približno stotinu godina na topao dan, pitat će je dječački trapavo i povišena glasa: je li ili nije skrivila smrti posljednjih dvoje, a onda i nekoliko desetaka drugih, jednog po jednog, godinama unatrag. 
                                                                                                                                   1938.
     Moja A.,
     tri sam papira s počecima pojela jer je nemoguće započeti, nije li nemoguće započeti, kad nema načina da te natjeram da ovo pismo primiš otvoriš i pročitaš, a nemam kome drugome reći, nema tko drugi na ovom svijetu živa razumjeti jer proganja me iz naše dijelom dijeljene povijesti, što sam znala da će se vratiti, što smo znale da u sjeni čeka. I počela sam sanjati. 

     Podizala je nalivpero, gnječila ovale plavih mrlja na jagodicama, cijedila riječi da opiše rasjed uma iz kojega je izlazila pripovijest, i konačno se prekinula. Drugi papir pisma po dužini podrapala, posljednja četiri retka prekrižila: U jednom sam trenu pomislila, glupo glupo, jer Marta mi toliko dugo govori da sam luda, da sam se konačno postrojila da konačno ugodim i raspukla se kao kesten. Ali nije samo ludilo što pripovijeda, duboko je u meni i ti znaš kako nitko ne zna kako je odavno pustila korijenje i preplela svoje s mojim žilama 

     Napisala je pri dnu jedinog papira samo: 

     Zapravo, možeš li doći? Bi li došla? Dođi. 
     S ljubavlju ipak ipak, 
     S.

                                                                                                                                   1957.

Naslovni vizual je dio dekorativnog murala za bosanskohercegovački paviljon pariške Exposition Universelle 1900. godine, koji je napravio češki ilustrator i slikar Alfons Mucha. 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.