•• Pismo Biljani J ••

S neshvatljivim zakašnjenjem stigle su mi u ruke dvije tvoje rukavice, bačene, ukoričene obje i lukavo napisane prije više od četiri puna desetljeća, s tvojom smrću da nas nepremostivo dijeli, da moj slučaj bude utoliko teže dokazati, iako bi mi netko možda oponirao da bi teže bilo dokazati da smo obje prisutne u istom ovdje, a slučaj je taj, sasvim siguran i nepobitan, da smo ti i ja, Biljano, u suštini ista osoba.
Što će reći, ipso facto, da smo pisale – pišemo – pisat ćemo ista riječna tkanja, približno istim riječima, gotovo sigurno istim vjerojatno posve drugačijim redoslijedom. Drugim dakle riječima, obje sam tvoje knjige trebala napisati, a možda sam i napisala prije nego sam ih napisala ja; odnosno obje si moje prve knjige, pritom bez ikakve konzultacije sa mnom, već napisala ti.

Dakle Biljano,

primila sam tvoja pisma krajem septembra prošle godine, putovala su sa mnom Beograd – Zagreb – Ljubljana – Zagreb – S******a na Braču, i konačno sam ih pročitala krajem ovoga netom istekla juna. Ukupnih tristotinjak stranica progutala sam u danu, list po list razderan vertikalno i umočen u kavu. Bilo je kao lickati vlastitu krv ili žvakati zanokticu, moje tkivo s mojim tkivom osjećala sam kako srasta. (Kad god netko čita moje riječi osjećam toplo škakljanje posred tabana; jesi li me osjetila?) Uzela sam bočicu jogurta iz frižidera i sjela i mislila. Neke su razlike naše istovjetnosti očite, poput moje riblje a tvoje vodenjačke zvjezdane dispozicije, ili tvoje beogradske moje zagrebačke povijesti. Protresla sam bočicu, odvrnula čep, zamislila se, protresla bočicu ponovno i zalila se jogurtom koji mi je sada malo u kosi, malo u čarapi. Možda ne znaš, Biljo, i meni se dio obitelji, inače raspršene posvuda i odasvuda, rađao i rastao i studirao baš upravo. I možda smo. Primjerice. Moj je prastric, što će reći brat djeda koji je umro više od deset godina prije nego što sam se izvoljela pojaviti u ovoj, najboljoj do sada, u konkurenciji koja je kakva jest, inkarnaciji; Moj je dakle prastric u stanu u centru Beograda živio i konačno umro, ostavivši ga (to jest stan) najbližim živućim rodicama, mojoj mami Ve*** i maminoj sestrični Vo***. Stan je prodan povoljno prije svega jer dijeljenom genetskom kodu moje obitelji pripada tragična nemoć supstancijalne zarade, a u igri je bila i izvjesna žurba da se prekogranična nasljedna stvar riješi asap (obje su V**** po karakteru überspannt). Solidan komad novca, zahvaljujući istom vrhunaravnom financijskom antitalentu, uložen je zatim u doktorat koji, osim što ni na koji način ne zaslužuje ulaganje koje traži, nikada nisam niti ću ikada završiti.
Čujem kako si (oh) odahnula, BiljAno, nemaš povjerenja u ljude s doktoratima, nemam ni ja, a opet. Vidiš, u mojoj su obitelji skoro svi um******i i sve um******e, zbog čega se moj studij k********vne književnosti činio kao solidna investicija u konkretno obrazovanje božeoslobodi. Ti si drvila po Kierkegaardu, ja po Lacanu, kažem ti: ista.
                                                                        ***
Prizori iz djetinjstva: Moj se prastric zvao Velj** (zvan dida Velj**), bio je kirurg i jedina osoba koju sam poznavala da je u stanju ribu čistiti i jesti koristeći jedaći pribor, ujedno: jedan od ukupno troje članova obitelji na toj povijesnoj liniji sa suvislom i suvislo honoriranom profesijom. Tako je njegova pametna financirala moju idiotsku profesionalnu odluku (univerzum teži balansu). Dida Velj** je imao i sina, ujaka G******, za kojega pamtim (moguće pogrešno) da je: 1) izgledao poput mladog Tima Curryja, 2) u nekom trenutku živio u sobici moga brata pored špajze i 3) bio voljan sa mnom igrati Sedmicu i Crnog Petra koliko sam god htjela. Zato svaki put kad pomislim na G****** pomislim „Crni Petar!“
Ne volim misliti na prošlost, ipak je se previše bojim da bih je izmišljala, samo je ignoriram dok mi iza leđa ritmički dahće, možda se mijenja, možda mutira (?!). Plansku istoriju mojega života ionako planiram da piše netko drugi nakon što ja ovaj svijet napustim desetljećima odavde, i to iz Ljubljane, kao i ti. Možda i prije odem, linija života mi je na dlanu debela i kratka, a na vratu sam našla kvržicu, ondje gdje zaokreće prema ramenu, pa se pitam; možda mi raste druga glava, možda sijamska bliznakinja. (Kvrcnem kvržicu i ispod glasa: Biljano, jesi li to ti?)
Isprva me strahopoštovanje kočilo: kako pisati nekome kome je svojedobno pisao Vespazij-an? (čije su posljednje carske riječi bile otprilike Vidi vraga postajem besmrtan.) Ali strahopoštovanje me u pravilu drži ne više od nekoliko minuta; gonilo me nešto drugo da se javim da ti kažem da sam te našla i da te pitam – što ćemo sada? Nije ovo slučaj Pierrea Menarda i njegova projekta ponovnog ispisivanja Don Quijotea, kako ga prenosi Borges, jer je to bilo ipak svjesno i namjerno sunovraćenje u rekonstrukciju. Nije ni srodan slučaj uglate Hazel Brown ekspatrirane u Pariz, gdje se probudila kao autorica Baudelaireova opusa. Tvojih je posljednjih bilo mojih prvih šest godina na svijetu i trebalo je da poodrastem više nego što si ti za svoj prvijenac poodrasla da mi dođeš u ruke. Nešto je lijepo i nelagodno u prepoznavanju, kao što znaš, miješaju se ljubav i mržnja u zrcalnim odrazima. Želimo progutati dvojnice da budemo sigurne da ih više nikada nećemo vidjeti, da budemo sigurne da se nećemo susresti, ponovno izvan kontrole, same sa sobom.
***
Kad već imam tvoju, baš tvoju pažnju, Biljano ili ne, želim reći da se ovih dana dosta slobodno oslanjam na slučajnosti; puštam cijelu figuru svoga tijela i uma da ih prima ili među njima klizi kao vođena vodenim strujama ili da prođu kroz njih kao vjetar kroz porozno tkivo. I u tome možda (pada mi upravo napamet) leži uzrok-i-posljedica rasterećenja od tjeskobe koja me dugo pritiskala, rukom pod ruku s onom teškom šupljom tugom koja sve prazni od boje i volumena. Svijet se kreće i sve se organski slaže, odražava, spaja, i jako je malo pažnje potrebno da se te tetive među elementima vide i osjete i postanu gradivnim tkivom mojih misli koje idu dijelom u zrak dijelom na papir.

Draga lijepa Biljano,

Što nađem, to propuštam kroz papir, kroz prste. Kako više nemaš ovozemaljsku adresu, nemam kamo s ovim pismom, nego uputiti ga u eter, gdje će doći do tebe očima drugih, izaći na njihove uši i tako prodrijeti u tlo, u svemir.
Pišem o sjećanju ondje gdje ti pišeš o lažima, lažem ondje gdje ti izmišljaš, laskam si kad ti urušavaš ljepotu i obje govorimo o iščašenim mislima i osjećajima i kako se utrobni organi mogu zaviti u mašne i košare a da još uvijek uvijek želimo nešto reći, vidiš: iste smo.
A kako bi bilo da smo se mogle i susrele? Možda bismo pale jedna drugoj u zagrljaj i pokušale jedna drugu golim rukama zadaviti jer samo jedna može disati odjednom na jednom mjestu. Možda bismo se stopile u noćnoj strasti i u zoru bi jedna drugu (koja koju?) pojela. Postoji sunovrat među nogama, kaže tvoja Marijana, i ja bih se u tvoj rado sunovratila, licem dolje i pogledom gore da te vidim kako…. Postoji sunovrat među nogama, i odatle žudimo, sunovratom u ruci pišemo.

Drugo je ime za sunovrat narcis, jer sadrži supstancu koja omamljuje.

Škakljam li tvoj oblak kad ti pišem?
Dok jedna drugu ne nađemo u lomu vremena,
dok ne nazdravimo sunovratima,
piši mi, Biljano, pišem ti,

An.

▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪

Pisma su upućena (okvirno) Biljani Jovanović (1953-1996), i inspirirana njezinim romanima Pada Avala (1978) i Psi i ostali (1980). Ako niste i ako jeste, čitajte Biljanu Jovanović. Sve u pismima napisano je, na ovaj ili onaj način, točno. Za fenomen književne istovjetnosti, obratite se još Borgesovoj kultnoj kratkoj priči „Pierre Menard, pisac Quijotea“ i romanu The Baudelaire Fractal Lise Robertson. Brojne druge reference koje bi s ovime mogle imati veze pronađite same, i budite ljubazne pa mi ih dojavite.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.