(otrovni jezici)

     Među najsmrtonosnijim je poznatim toksinima botulinum, neurotoksin koji stvara bakterija clostridium botulinum. Može se pojaviti u tijelu putem hrane, rane, daha i injekcije, i kada bakterija ispusti spore u tijelu, one uzrokuju paralizu pojedinih mišića i/li ometaju rad autonomnog živčanog sustava:: hladni pogon našeg bića počne trokirati; slina se ne luči, tlak pada, probavni trakt zastaje, pluća ne izmjenjuju zrak, i dok naša svijest još uvijek funkcionira, tijelo izmiče volji i upada u potencijalno smrtonosni glitch.

     Tijekom Drugog svjetskog rata, istraživale su se mogućnosti korištenja botulinum toksina kao oružja i tada je toksin prvi put izoliran, a jedan je od vodećih stručnjaka u tom istraživanju nakon rata prešao u Institut za istraživanje hrane i odatle nastavio sintetizirati i proučavati toksin. Relativno je uskoro botulinum toksin počeo karijeru u medicini, pod nadimkom Botox, najprije kao osnova postupka za ispravljanje strabizma (odnosno asimetrije položaja očiju, razročja ako hoćete), a zatim kao zvijezda kozmetičkih zahvata. No pored proslavljenih rezultata peglanja kože s tragovima vremena, posljednjih se godina istražuju potencijali botoksa za liječenje depresije, takoreći istim udarcem. Neke studije pokazuju da injekcija botoksa u područje čela ima osjetne pozitivne učinke na pacijente s teškom depresijom, što se navezuje na uzročno-posljedičnu petlju mišićnog stezanja kao istodobno simptoma i generatora depresije. Čini se da ako ne možemo nabrati čelo, vidjeti linije kojima su prešli naši trenuci, ne možemo ni biti osobito nesretn/e.

narastao mi je jezik.. vučem ga pod neonom, i što ga više vučem-guram van, raste: dalje, još. Komadić po komadić milimetra iznad lavaboa, kao od tvrde gume koju je moguće razvući tek kad ju toplina smekša --- pa  ga primam prstima desne; pa desne i lijeve ruke --- vučem.

{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'{_}'

     S obzirom na rastući broj depresija i pripadajućih joj razloga na svijetu, ne čudi što se olakšanje traži posvuda, od botoksa do psilobicina, sastojka iz magičnih gljiva koji pokazuje rezultate kada standardni antidepresivi ne pomažu. Ozbiljne učinke ima i ketamin, čija je pozadina među životinjskim anesteticima, a koristi se (osim rejverski rekreativno) i prilikom hitnih intervencija za smirivanje. Ketamin ima kratkotrajni učinak disocijacije; uvija i izvija percepciju, rastvara misli, podiže euforiju i dok se još uvijek istražuju protokoli za uzimanje ketamina putem infuzije, ponegdje je legalan i nabavljiv ketaminski sprej za nos kao terapija protiv depresije.

     Sprej za nos može upakirati i hormon oksitocin, inače proizvod našeg hipotalamusa koji skladištimo u hipofizi, koji se izlučuje kao hormon emotivnog povezivanja i afekcije (šifra: psići, mačići i bebe). Istraživanja regeneracije starenjem oštećenog tkiva (zasad miševa) ukazuju na potencijale oksitocina kao „anti-aging“ molekule s potencijalom obrtanja vremena, a ispituju se i njegove primjene za liječenje fibromialgije, kronične boli i alkoholizma.

kada je počeo rasti i kako zašto, ne znam znam samo da sam nekoć jedva dohvaćala vrh gornje usne rožnatim vrškom, a sada plamičak licka pregib ispod nosa i skoro-skoro pecka.

     Pišući o oksitocinskom bunilu koje će inspirirati i njezin futurohipsterski roman Oval, Elvia Wilk (moja trenutna fiksacija, trendy štreberica) citira neuroekonomista dr. Paula Zaka, koji sam sebe naziva Dr. Love. Njegova receptura za „bolji“ (ili makar vrli novi) svijet počiva na oksitocinskom spreju za nos koji će ljude natjerati da „osjećaju više“ i samim time budu „bolji“, no iako je oksitocin dobio nadimak „moralna molekula“, istraživanja su njegovih učinaka daleko kompleksnija. Prije svega zato što se čini da osnaživanje emotivnih veza koje oksitocin potencira unutar pojedine grupe istodobno rasplamsava nepovjerenje prema onima izvan grupe. Čini se i da mnogo učinka ovisi i o pretpostavkama u karakteru i raspoloženju u odnosu na društvene situacije pa će tako oni koji su stabilni i samouvjereni doživjeti pojačanje pozitivnog raspoloženja, dok će oni skloni anksioznosti i nesigurnosti utonuti dublje u svoj intimni pakao. Wilk će u Ovalu raspredati spekulativnu fikciju bliske budućnosti u Berlinu na tragu istraživanja srodnih kemijskih ambivalencija, kao i ideje da spas čovječanstva leži u humanitarnom rejvanju 24/7. Najneugodniji i meni najfascinantniji aspekt ovog čvora kemije i euforije i morala osvještavanje je poroznih granica onoga što smo navikl/e osjećati kao koheziju vlastitog bića, naših misli i naše volje.

Tijelo mi izmiče i ne smetaju me toliko sitne mutacije u zrcalima, koliko me buni što ih ne znam pokazati drugima; uprem prst/om, zašiljim obrvama, dobijem samo prazninu, samo

za ovo bivanje osjećanje, za raspad sistema koji nitko ne vidi dok se događa nema riječi, za sastavljanje dijelova natrag sa suptilnim mutacijama            
                                                                                                                            nema jezika.

     Oksitocin je također rodovani hormon, tradicionalno ženski* i važan da sve psihosomatski klikne netom prije i netom nakon poroda; aktivniji u progesteronsko-estrogenskim tijelima i bitno suzbijen testosteronom. Nadalje. U kultnom autoteorijskom manifestu „farmakopornografske ere“, Testo Junkie, Paul Preciado piše „protokol svojevoljne intoksikacije, baziran na testosteronu“, „tjelesni esej“, „zapravo fikciju“, „somato-političku fikciju, teoriju sebstva, ili auto-teoriju“. Istražujući učinke testosteronskog gela na vlastitoj koži, i ispisujući ih kroz anarho-teorijsku refleksiju o  političkim i parapolitičkim uvjetovanjima suvremenog doba, Preciado gradi dvojni intenzivni tekst: tijelo i teorija. Pri prvom, sada jedno pet godina udaljenom kontaktu, Testo Junkie mi je duboko promijenio percepciju teorije, ali i odnosa teksta i tijela, investicije i rizika u intelektualnom promišljanju uopće. A onda i međupenetracije misli i tijela onkraj rodovanih granica, dublje.

     Jedno od brojnih motivskih polazišta u Preciada je pharmakon, lijek/otrov po Sokrat-Platon-Derrida pipelineu. Za razumijevanje duboke istovjetnosti lijeka i otrova nije potrebno filozofsko posredovanje, ali vrijedi se svako toliko prisjetiti erotičke dvojnosti koja je u suštini najprirodnija stvar na svijetu. Pišući pak o erotici truljenja u zbirci Death by Landscape, Elvia Wilk otvara esej epizodom o izmjeni hormonalnog balansa u bijelih ibisia, uslijed povećanja žive u okolišu. Fiziološka promjena ima bihevioralne posljedice, a ibisi su počeli naginjati alternativnim modusima ljubavnog uparivanja, konkretno mahom istospolnim vezama i aferama. Naravno, moralna je panika u heteropatrijarhalnom medijskom pejzažu pratila ovaj zaokret u životima ptica, koje su po svim indikatorima bile zdrave i zadovoljne. Kao i ja, Wilk se vraća Preciadu i intoksikaciji kao višeznačnom nasljeđu doba koje traži da se priroda sagleda u svojoj, uvijek polimorfnoj i polivalentnoj, promjenjivosti.

dah sam progutala usne se slijepile i staja/la sam licem / u zrcalo. / koje nalikuje na moje kakvo je bilo negdje drugdje, ali

     Pola je stoljeća prošlo otkako je Donna Haraway u svijet pustila Manifest kiborg/inje, tekst ustremljenim prema afirmaciji kompozitnih tijela i an/organskih mutacija. Za Haraway je ironija čin držanja tenzije između kontradikcija koje supostoje i jedna drugu podržavaju, bez potrebe za ionako nemogućim razrješenjem, sve u svrhu gradnje fikcije koja mijenja i oblikuje svijet. U gesti koja je neiscrpno zavodljiva, uz sliku kojoj se uvijek iznova vraćam, Haraway piše manifest kao „argument za užitak u konfuziji granica, i za odgovornost u njihovoj konstrukciji“. Užitak u konfuziji granica i odgovornost u njihovoj konstrukciji. Kad raspliće vlastite misli o iskustvu bivanja na margini rodnog binarizma, Hannah Baer u memoarskoj esejistici Trans Girl Suicide Museum mnogo prostora posvećuje ketaminu i važnosti koju je imao i (u trenu pisanja) ima za užitak trans* tijela u uvijenoj percepciji, u mogućnosti rastvaranja i rastavljanja, toliko važno kada je trijezno bivanje u binariziranom svijetu opterećeno, konfuzno i bolno.

     Trezveno stanje, ono koje smo naturalizirale kao prirodno, bez očitih vanjskih interferencija, ne daje nam uvijek mogućnost da budemo najbliže onome što osjećamo (kao) da jesmo. Taj osjećaj slobodnog bivanja i temeljnog prepoznavanja, [ispod svih onih fukoovskih slojeva diskurzivnih tvorbi, u gofmanovskom bezdanu ispod čvornate mreže društvenih uloga, u jasnoći prepoznavanja koje riječi uvijek samo iskrive, reduciraju ili zakompliciraju,] ponekad dolazi kad nam neka supstanca razlabavi kalcificirana uvjetovanja. Jer možda ta pristojna, često nasilu uravnotežena, odgojnim metodama i tjeskobama i neurozama suzdržana i odmjerena verzija nas nismo mi u punom divljem sjaju svog nepokorenog bića. Beskraj mogućnosti bivanja može izluditi, vjerojatno odatle otpor i bijes mnogih prema onima koji bivaju {plivaju} u tom beskraju.

     / O slojevima bića osobito mnogo razmišljam otkako se otkrivam ispod magle depresije i anksioznosti koju je uklonila farmakoterapija, i u novopronađenoj jasnoći svoje mjesto i pripadajući užitak traže sve brojnije kontradikcije i nebinarnosti. /

     (Svako jutro u približno isto doba.) Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina među najčešćim su lijekovima protiv depresije i anksioznosti, koji funkcioniraju u osnovi tako da ometaju re-apsorpciju serotonina, kako bi se količina tog neurotransmitera u sinapsama povećala. Devedeset posto serotonina sintetizira se u probavnom traktu, a ostatak u središnjem živčanom sustavu, koži, plućima i okusnim pupoljcima jezika. Serotonin djeluje u nizu fizioloških procesa, utječe na san i regulaciju topline, učenje i sjećanje, konzumaciju hrane i seksualnu aktivnost, biološke ritme i motoriku, bol i društveno ophođenje. Pojavljuje se kod sisavaca, ali i svih bilateralnih životinja, kao i kod gljiva i biljaka, kod kojih je sinteza serotonina vezana za stres. Kada se pojavljuje u otrovu insekata ili biljnog trnja, funkcija je serotonina izazvati bol.

narastao mi je jezik.. nešto manji od prvoga, ali dovoljno velik da mi je u ustima nastala gužva. Isprva, teško sam gutala i ovaj drugi je za svaki okus prigušeno urlao gorko! kao da je sve što žvačem pelin ili propolis.

              Sad sam navikl/a i učim koristiti oba, samo drugome ponekad dam da žvače. grumen šećera.

______________________________

O botulinum toksinu slušala sam Lucy Ives na inače uvjerljivo najboljem književnom podcastu Between the Covers Davida Naimona, kada je govorila s svom novom romanu Life is Everywhere. O ketaminu zavodljivo piše Hannah Baer u esejističkom memoaru Trans Girl Suicide Museum, a o oksitocinu Elvia Wilk najprije u članku The Love Pill pisanom za Technosphere magazine, zatim o produženoj varijaciji na temu u spekulativno-futurističkom romanu Oval. U danima rada na ovom tekstu čitala sam i kolekciju eseja Elvije Wilk Death by Landscape u kojoj se na vrlo inspirativne načina i s bezbroj referenci variraju teme umjetničkih i teorijskih refleksija o prirodi i ljudskosti. Testosteronski eksperiment raspisuje Paul B. Preciado u kultnoj autoteorijskoj knjizi Testo Junkie, a majka-kiborginja ostaje Donna Haraway s esejom The Cyborg Manifesto, objavljenom između ostaloga u kolekciji Simians, Cybors, and Women. Ostalo su googlabilne polu-informacije, osobne istine, laži i fikcije.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.