Zloglasna špelunka u Martićevoj

Čitanje se ni ove godine nije vinulo među najpopularnije aktivnosti, ne možemo reći da je preko noći ušlo u modu, pa makar i kao prolazan trend ili nekakav oblik mladenačke pobune protiv roditelja. Ne, na tom planu još uvijek nema značajnijih pomaka i ne samo da nema pomaka, čini se da je čitanje (a pritom, da ne bude zabune, mislimo dakako na čitanje književnih djela) svake godine sve manje IN.

Međutim, ne treba gubiti nadu, moramo, kako bi rekli nogoloptači poslije neplaniranog poraza, moramo svi staviti glave na kup i dati sve od sebe ne bi li se stvari preokrenule u uzvratnom susretu. Kao i mnoga druga tijela, tako i Booksini stručnjaci već godinama vrijedno rade na rješavanju ovog problema koji, čini se, polako prerasta u svojevrsnu misteriju. Naime što, vjerovali ili ne, nekada – i to ne tako nezamislivo davno, uopće nije bilo neobično vidjeti naše mlade sugrađanke i sugrađane kako odlaze u knjižnicu i čak čitaju u tramvajima, pa i u (ili ispred) ugostiteljskih objekata koji nisu Booksa!

Danas je rijetkost vidjeti osobu bilo koje dobi kako sjedi na terasi nekog lokala i ničim izazvana – čita. Što bismo pomisli da vidimo takvog jednog jednoroga, osobu koja ima kavicu ili pivo ispred sebe i čita knjigu?

Prvo – ova osoba je siromašna, toliko siromašna da nema za mobitel, pa makar i za kakav Samsung, ili ga je možda odnijela na popravak (iako, tko još nosi mobitel na popravak – valjda, k jarcu, kupiš drugi).

Drugo – ova osoba je usamljena, nema prijatelja, ali ako je tomu tako, tek onda ta osoba ne bi trebala čitati knjige na kavama, jer na taj način će samo uplašiti, uznemiriti i od sebe odbiti druge osobe.

Treće – ova osoba je mučki provokator ili je možda uz pomoć vremenskog stroja doputovala iz 1982. i naprosto će joj trebati koji tjedan da se prilagodi šokantnoj budućnosti u koju je dospjela.

Enivej, Booksin stručni tim ne gubi nadu i prije ljetnih ferija izašao je s najnovijim setom mjera čiji je krajnji cilj čitanju vratiti stari sjaj. Prije svega drugog, mišljenja su naši stručnjaci, nužno je spustiti ljestvicu očekivanja. Ambiciozni planovi i akcije rezultiraju teškim razočarenjima. Nadalje, problem s čitanjem nije samo u tome što je nepopularno, već i u tome što je nedovoljno nepopularno, jer da je krajnje nepopularno to i ne bi bilo loše – takve stvari kad-tad opet se vrate u modu. Kao recimo hlače zvoncare koje su se od šezdesetih godina prošlog stoljeća nekoliko puta vraćale na scenu. Ili, recimo, izrazi poput 'stari moj' ili 'buraz' koji su se neobjašnjivo vratili u masovnu upotrebu, a nije ih bilo još od Zvonimira Majdaka i njegovog čuvenog romana Kužiš, stari moj objavljenog prije pedeset i nekaj godina.

Jedna od radikalnijih mjera, s kojom se ne slažu svi naši stručnjaci, bila bi, dakle, da čitanje učinimo još nepopularnijim, čak i zloglasnim, nečim što podriva i poput otrovne kiseline nagriza same temelje društva! Riskantna je to mjera, no jasno vam je kamo cilja – kada bi knjiškim červekima vremenom uspjeli priskrbiti aureolu odmetnika, samo je pitanje vremena kada bi i drugi mladi pohrlili za njima. Biti odmetnik oduvijek je bilo romantično, kao - kloni je se, ona čita knjige, prije ili poslije slomila bi ti srce.

Samo, postavlja se pitanje kako od prosječne knjiške červekice ili červeka načiniti osobu koju bi drugi počeli doživljavati kao nekoga tko opasno pleše na samom rubu zakona, osobu koja pliva kontra struje i igra po svojim pravilima i koju na kraju filma vidiš kako jaše u suton?

Netko je predložio da bi bilo dobro kada bi država financirala kupovinu desetak Harley Davidsona koje bi umjesto mrtvačkih glava i plamenova ukrasili citatima iz književnih djela i dali te bijesne i superkul (i nepotrebno glasne) makine knjiškim červekima, pa neka krstare po gradu i okolici. Morali bi im, jasno, pribaviti kožnjake s likovima Kafke, Krleže, Korane Serdarević ili Zorana Roška na leđima. Onda smo ideju s Harleyima odbacili, jer teško je zamisliti da bi prosječan červek prišao tom čudu, i umjesto toga predložili električne romobile, ali one baš nabrijane, robusne, s malo većim kotačima. Netko je primijetio da električni romobili, pa makar i ne znam kako nabrijani, nisu nešto što bi privuklo pažnju, danas ih svi živi imaju. Neš ti čuda velikoga.

Dobro, ne moraju uopće imati bilo kakva prijevozna sredstva, umjesto sveg tog cirkusa, predložio je netko, možemo Booksu preurediti tako da izgleda kao vrlo opasna, zloglasna špelunka. Umjesto izloga u staklu, valja sve zakovati daskama, instalirati iznad vrata zagasitocrveni neonski natpis Booksa - read or die, staviti dvojicu snagatora (plus Damjana) na ulaz, promijeniti radno vrijeme – recimo od sumraka do zore i pustiti glas da se iza tih vrata svakaj događa. Tipa – ilegalna čitanja poezije, razulareni sastanci book-klubova na kojima se psuje, a ni tučnjave im nisu strane, pa onda potpuno neplanirane književne promocije i da, morat ćemo svakako maknuti zabranu pušenja. Također, nagovoriti gradske oce da onako, kao usput, tu i tamo spomenu kako im je poznato da u samom srcu grada uistinu postoji birtija na vrlo zlu glasu koja navodno agresivno i na neprimjeren način popularizira čitanje knjiga i da oni, gradski oci, neće sjediti prekriženih ruku i blagonaklono gledati na te ružne pojavnosti u glavnom gradu!

Mic po mic, i uz naklonost božice Fortune, čitanje bi doveli na tako loš glas da bi se mladi sve više počeli odavati tom poroku, a i Booksa bi omastila brk.

Probali smo lijepo i vidjeli smo kako je to prošlo – sad je možda vrijeme da okrenemo pilu naopako.

F.B., 21. srpnja 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.