Prije dva tjedna pripovijedali smo ovdje o lektori(ca)ma i ustvrdili da su to bića koja znaju sve. Neki su to shvatili doslovno i počeli znane im lektorice zvati u ekipe pub-kvizova, predlagati im da se prijave na Milijunaša, Potjeru, te ih stali zvati u razne emisije da prokomentiraju društvenopolitičku situaciju u svijetu ili sa stručnog stajališta ocijene komunikacijske vještine ovog ili onog političkog lidera. Tražilo se od lektorica svašta, pa čak i da, pošto već znaju sve, procjene šanse reprezentacije na predstojećem Mundijalu.
Moramo se ovdje ograditi i reći da se naša tvrdnja kako lektori/ce znaju sve odnosila na jezik. Da, za razliku od nas običnih smrtnika koji jezik uzimaju zdravo za gotovo, lektorice žive u njemu svakodnevno se obračunavajući s nepismenošću, polupismenošću i nerazumijevanjem jezika – boljeticom pandemijskih razmjera.
U međuvremenu razgovarali smo sa zloglasnom lektoricom-odmetnicom koja se, pogađate, prije izvjesnog vremena odmetnula i otada lektorira kao slobodni strijelac. Njezino konspirativno ime je – Zendaya. Originalni intervju težak je oko 36 kartica, pa smo ga, zbog nedostatka sredstava i prostora, morali debelo skratiti.
Booksa: Draga Zendaya, kako bi se ono reklo – ni međ cvetjem ni pravice, a vi je, čini se, niste pronašli ni u ULZIO-u (Udruženje lektorica Zagreba i okolice), jednoj od najbrojnijih lektorskih organizacija u zemlji, kako je došlo do toga?
Zendaya: Kap koja je prelila čašu dogodila se u jesen 2017. na XVII. Kongresu UL-a. Nas nekolicina usprotivila se najnovijim direktivama, među ostalim i onoj o akcijama koje valja poduzeti ne bi li se točka zarez počela masovnije koristiti u djelima domaćih literata. Kao što vam je sigurno poznato, točka zarez polako je u posljednjih dvadeset-trideset godina odumirala i nama je to u potpunosti odgovaralo, jer, molim vas, što je to uopće točka zarez?
Booksa: Heh, točka zarez, teško je reći, ovako, hmmm…
Zendaya: Igzektli, ne znate, naravno, nit je točka – nit je zarez, nego je, kao, ono nešto između. Po nama, točka zarez je najobičniji pompozni pozeraj, jer, majčin sine, imaš lijepo zarez, točku i dvotočku – izvoli konstruirati rečenicu! Uzela sam riječ i pojasnila naša stajališta. Točka zarez je hipsterska izmišljotina i uopće je ne treba masovnije koristi, najpoštenije bi bilo da je izbacimo jednom za svagda. Predsjedništvo je munjevito reagiralo izrekavši mi oštar ukor. Na glasanju svi su pokunjeno digli ruku za predložene direktive, a ja sam, u znak prosvjeda pocijepala svoju člansku iskaznicu i napustila dvoranu.
Booksa: Šuška se da ovih dana osnivate novo lektorsko udruženje?
Zendaya: To su gluposti, tračevi koje vjerojatno šire iz samog ULZIO-a da bi mi napakostili. Ne pada mi na pamet osnivati novo udruženje, a nemam ni vremena za takvo što.
Booksa: Zarez je ok?
Zendaya: Zarez je cool, da, zarez je poput bubnjara, određuje ritam, a ritam je sve.
Booksa: Nedavno smo od jednog manje poznatog književnika dobili rukopis na uvid, preciznije – rukopis poslije lektorskog rada na njemu. Dakle, taj rukopis je ličio na poprište mafijaškog obračuna. Na 115 kartica rukopisa bilo je blizu tristo komentara i višestruko više manjih ili većih intervencija u samom tekstu. Je li to moguće? Evo pogledajte sami…
Zendaya: (uzima laptop i par minuta skrola rukopis) Da, to je to, tako po prilici izgleda većina rukopisa poslije lekture.
Booksa: Ali, ali… pa ovo izgleda kao ono na početku filma Nema zemlje za starce – krvi do koljena!
Zendaya: Kažem, to ti je lektura, bro, težak je ovo kruh. Samo što krivo postavljate stvari – nije lektor/ica ona koja počini masakr. Autor je taj, a kad se već želite igrati filmskih asocijacija, uloga lektorice je točno onakva kakvu ima Harvey Keitel u Paklenom šundu. Pisci su tu kao John Travolta i Samuel L. Jackson, oni koji naprave nered, lektor/ica je čistač, stručna osoba koju zoveš u situacijama kada nešto treba dovesti u red prije nego što dođe žena Quentina Tarantina s posla, tj. čitatelj.
Booksa: Huh… ovaj, u svjetlu ovoga o čemu svjedočite, kakav je onda odnos lektorice prema autoru? Kako gledate na njih poslije ovakvih drama?
Zendaya: Ma ok su autori, sve je to normalno, ljudi imaju potrebu (ili misle da je imaju) pisati, stvarati nekakvu književnost i netko te rukopise mora lektorirati.
Booksa: A to ste vi - Harveyi Keiteli…
Zendaya: Tako je, počistimo i usput pokažemo kako točno ukloniti nered.
Booksa: Ali ga oni opet naprave, nije li tako?
Zendaya: Tako je, ne neprave isti nered, svaki put je drugačije. Drugačiji rukopis, drugačiji problemi i drugačija vrsta masakra.
Booksa: I ne ljuti vas to?
Zendaya: To je posao, i ako te ljuti, onda moraš potražiti nešto drugo. Ne rade samo pisci nered, rade ga i svi ostali, samo što ostali ne pišu romane. Reći ću vam nešto – lektorski posao je jedan od najsigurnijih, posla ima i preko glave.
Booksa: Što ćemo s uskličnicima?
Zendaya: Umjereno s njima, konkretno, vi ekipa s Bookse malo bi trebali smanjiti doživljaj. Razbacujete se uskličnicima kao da ih nabavljate na rasprodaji. Ispada kao da ste stalno u nekakvom stanju ili euforije ili ljutnje.
Booksa: Ok, primljeno na znanje. Recite, je li istina da postoje Superlektori/ce, lektorice koje na neki način nadziru druge lektorice?
Zendaya: O nekim stvarima ne mogu govoriti. Ne želim kršiti lektorsku zakletvu.
Booksa: Znači – postoje!?
Zendaya: Imate li još pitanja? Ako nemate, idem ja, čeka me još hrpa posla.
Booksa: Dobro, što poručiti mladim lektoricama, onima koje će sutra početi grickati ovaj kruh sa sedam kora?
Zendaya: Možda samo: ako misliš da s nekom rečenicom sve štima – vrati se još jednom.
Booksa: Eh, da, je li istina da je Zoran Roško na crnoj lektorskoj listi i ako jest, zašto?
Zendaya: Naravno da je na crnoj listi, stavljao je točke na počecima rečenica, to se ne radi. Roško je natprosječno pismen autor i upravo zbog toga ovo s točkama nije prihvaćeno s oduševljenjem u lektorskoj zajednici. Doživjeli smo to kao namjernu provokaciju i kada za to dođe vrijeme, uzvratit ćemo udarac.
Booksa: Draga Zendaya, hvala na vremenu koje ste izdvojili za nas, želimo vam svako dobro u odmetničkom životu kojega ste odabrali!
Zendaya: Eto, niste izdržali – morali ste zakucati uskličnik za kraj, tststs…
Naša sugovornica stavlja metalik plave raybanice, podiže ovratnik svoje pilotske jakne, vozač joj otvara vrata crnog BMW terenca i, samo tako, odvezoše se u nepoznatom pravcu.
F.B., 21. listopada 2022., Zagreb!
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Uprizorenje 'Sto godina samoće' na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove knjige.
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.