TZD ili Trostruka Zagrebačka Depresija

Listopad 2022., za razliku od hudog i kišovitog rujna, ostat će nam u sjećanju po nizu lijepih, sunčanih dana. Da ste htjeli, a iz opreza uglavnom niste, mogli ste hodati i u majicama kratkih rukava. Živa u termometru nerijetko se penjala i preko 20 iznad nule, a ni u rana jutra nije bilo hladno. Ugodno i neobično toplo vrijeme posljednjih jutara listopada  nagrdile su zloglasne, guste i depresivne zagrebačke magle.

Zagrebačke magle teške su kao sam vrag i liježu nam na nejaka pleća poput kaputa natopljenog kišom. Pritišću nam i duh i tijelo, i dok tumaramo tako s mukom se probijajući kroz nanose lišća, ne vidjevši ni dva metra ispred sebe, po glavi nam stanu kovitlati nevesele misli. Jedino što je teže od zagrebačkih magli, a ni to, mislim, nije nikada nepobitno dokazano, jesu apokaliptične magle u filmovima Béle Tarra.

Jedne davne jeseni, bili su to posljednji dani listopada koji uopće nije bio lijep i sunčan kao ovaj, preživjeh rijedak fenomen znan i kao TZD ili – Trostruka Zagrebačka Depresija. Prvo sam, ničim izazvan, svratio u jedan antikvarijat i ondje za neznatnu svotu kupio dobro uščuvanu zbirku Krležinih novela. Stvar je u tome što potreba za čitanjem Krležinih novela čovjeku dolazi otprilike svakih deset godina i, premda nisam vodio evidenciju, tog listopadskog dana bio sam po prilici cijelo desetljeće udaljen od posljednjeg druženja s Fricom. Dakle, nisam ja tražio vraga, on uvijek dođe po svom rasporedu.

Drugo, sutradan je na grad nalegla magluština koja se nije dizala danima, a bila je toliko gusta i nepronična da smo bili, više-manje, uvjereni kako se neće dignuti sve do proljeća. Sjećam se kao danas – Mika i ja stojimo na pločniku točno iza leđa Fra Grge Martića, negdje odmah tu ispred nas je Booksa, ali mi je uopće ne vidimo od magle. Također, dobro se sjećam, Mika je rekla – Pa, j*** te led, šta je ovo, moš je komotno lopatama bacat okolo.

Treće, te iste večeri doznam da u kinu Tuškanac počinje sedmodnevni ciklus filmova Béle Tarra! Svi elementi u kaotičnom svemiru slučajnosti nalaze se u istoj ravni – uvjeti za TZD su ispunjeni! Iako se na prvi pogled čini drugačije, istina je da ja tu nisam mogao ništa učiniti. Krležine novele čitao sam po redu vožnje, magla je magla – činjenica koju ne možeš poništiti ili staviti na ignore, jer ona je takva da ti se uvuče u kosti i srce, a filmove Béle Tarra, i to jednog za drugim, u kinu možeš vidjeti rijetko, a Sotonski tango u trajanju od sedam sati i devetnaest minuta – jednom u životu (dvaput bi, je li, bilo pogubno i za samog autora). Sreća u nesreći bila je što Torinski konj još uvijek nije bio snimljen.

Obiteljskog gnijezda (1977) i Autsajdera (1981) se ne sjećam, vjerojatno nisu ni bili na programu, uglavnom – prvog dana, popodne je, probijem se nekako kroz maglu do Tuškanca. Bilo nas je sedam, možda osam na terasi, među njima i pokojni Tom Gotovac kojega ste često mogli vidjeti gore, knjiga Krležinih novela mi je u ruksaku, njegova hiža pretvorena u muzej tu je negdje, blizu, magla se valja nemilo, na prvoj predstavi bili su Ljudi iz radničkih baraka (1982), na drugoj Almanah jeseni (1984). Tri sata i dvadeset minuta Tarra u komadu, očekivano, nije me hitilo u la-di-da raspoloženje.

Sutradan sam dovršio Meštra sviju hulja – novelu s nekim od najdepresivnijih portreta oronulih zagrebačkih katnica ever – i započeo s Mladom misom Alojza Tičeka. Krleža je velemajstor u polaganom građenju mučne, tjeskobne atmosfere u kojoj njegovi likovi naprosto nemaju šanse. Takav je i Béla Tarr. Te večeri odgledao sam Prokletstvo (1988). Već i sam naslov sugerira kako nije riječ o šašavoj komediji, daleko od toga, a oni koji su gledali film, sigurno se živo sjećaju bara Titanik. Rečena Tarrova birtija u Prokletstvu smještena je na, vjerojatno, jednom od najdepresivnijih mjesta u povijesti kinematografije.

Magla se ne povlači, ne znaš više gdje prestaje dan, a počinje noć, negdje pojedem burek. Ili je burek pojeo mene, teško je reći. Konzumirao sam već više od pet sati Tarra, nekoliko Krležinih novela krcatih propadanjem svake vrste i tonu magle. Novi dan donio je mrvu olakšanja, u Tuškancu su reprizirali filmove od prva dva dana, pa barem nisam morao gore. Psihički sam se pripremao za 450-minutni Sotonski tango čitajući redom Smrt Florijana Kranjčeca, In extremis i Smrt Tome Bakrana – dnevna trilogija filigranskog čemera.

Mislim da je Sotonski tango (1994) počeo u 17.00, tako svejedno – upokojeni maglom ionako smo već danima životarili u jednoj predugoj sivoj noći, izdržao sam otprilike tri sata. Ljudi su svako malo izlazili-ulazili i tako u krug, pa sam isteturao van i poslije za kaznu pročitao Vjetrove nad provincijalnim gradom. Negdje iza ponoći oglasio se ćuk ili nešto, izašao sam na balkon. Magla koja je cijelo vrijeme sjedila ondje samo me gurnula natrag.

Te noći sanjao sam, kao, sjedi Tarr ispred Bookse, kad evo ti Krleže. Na njemu kaput i šešir, Mika mu donese kavu i konjak, a on će ti Tarru: Ajde, bogati, pa ti si mlad čovjek, što ne snimaš nešto veselije i oku ugodnije, a ne samo – kiša, magla, blato do koljena.

Tarr: Pravi se javio za riječ.

Krleža: Pusti ti mene, drugo je mrčiti papir, književnosti i priliči biti sumornom. Ti si filmaš, brate, a film ti je da se čovjek malo odmori i od književnosti i od života.

Onda se tu posvađaju, a Mika doleti između njih i vikne – Sad je dosta, ovo je fina kuća, ne trebaju nam galamdžije!

Čudan san. Enivej, sutradan sam još pogledao Werckmeisterove harmonije (2000) i pročitao Smrt bludnice Marije. Za Dan mrtvih magla se počela dizati, čak je i sunce provirilo, ljudi su pohrlili na groblja, lampaša je bilo na milijune – gotovo romantični prizori. Poslije nekoliko dana Trostruke Zagrebačke Depresije čovjeku sve izgleda romantično.

Izvukao sam pouku – Krležine novele, zagrebačke magle uoči Dana mrtvih i filmovi Béle Tarra ne idu zajedno. Ekšli, itekako idu, ali nepametno je izlagati se ovim fenomenima u isto vrijeme. Trebao bi se čovjek okrenuti stvarnom životu, no danas, u jesen 2022., stvaran život ne izgleda dobro. Štoviše, izgleda toliko depresivno, da mi se ovi davni dani TZD-a čine kao popodne provedeno u luna-parku uz fliper, šećernu vunu i heavy metal šlagere iz džuboksa.

F.B., 4. studenog 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.