Teror proljeća i druge provokacije

Nadstojnica Merida zavukla se u ured, stavila sluške i pustila si Slipknot da malo relaksira živce. Oduvijek je smatrala kako je to s proljećem prenahajpano. Njoj osobno ovo masu precijenjeno godišnje doba doimalo se poput umišljena tinejdžera koji klamza naokolo, samodopadno se ceri i svima govori 'stari moj' ili 'e, buraz'.

Također, živcira ju i njezin ujak Lucian koji je uspio uznemiriti duhove u redovima Booksina znanstvenog tima – magistru Sofoklovski, dr. Sloneka i sve ostale. Pod izlikom da priprema doktorat zapravo je želio dokazati da je čitanje čisto gubljenje vremena. Prvo je uznemirio redara Damjana. Ulovio ga je dok je ovaj na klupicama čitao nešto o Sartreu i Camusu koji su prvo bili burazi, pa su se onda nešto zakačili.

Lucian: „Ej, stari moj, kako je, počivleš si malo, ha? Ja, evo, pripremam doktorat, pa, ako nije bed, postavio bih ti nekoliko pitanja?“

Damjan je nevoljko odložio zanimljivo štivo i okrenuo se prema bivšem Nadstojniku: „Huh, dobro…“

Lucian: „Odlično, idemo onda – bi li, dakle, sebe opisao kao ljubitelja književnosti tj. červeka?“

Damjan: „Mogao bih se tako opisati, heh… guilty as charged.“

Lucian: „Perfa! Koliko misliš da si utrošio vremena na čitanje, ono, u životu?“

Damjan: „Huh, k vrapcu, pa tko bi to znao – puno vremena, rekao bih.“

Lucian: „I ponajviše brstiš prozu?“

Damjan: „Dosta čitam prozu, istina…“

Bivši Nadstojnik Lucian uredno je sve bilježio u svoj notes: „Ok, svjestan si da su to uglavnom izmišljotine?“

Damjan: „Hm… nisu to tek izmišljotine.“

Lucian: „Ali u biti jesu, zar ne, skribent si nekaj zamisli u glavi i onda piše o tome, u suštini su to gole laži podboltane s ponešto životnog iskustva, nije li tako?“

Damjan: „Ne mogu se složiti, kakve su to grube definicije, doima se da svjesno hulite protiv književnosti!“

Lucian bilježi – Ispitanik je vrlo uznemiren, ne želi prihvatiti očigledno, što je, hm, i razumljivo. Červek je i moje prispodobe pogađaju ga na osobnoj razini.

Lucian: „Dobro, samo se smiri, idemo drugim kolosijekom. Pročitao si puno toga, utrošio masu vremena, moje pitanje glasi – što, k jarcu, ostane od svega u glavi? Previše je to materijala, čovjek zaboravi što je jučer ručao, pa kako ne bi 300 ili 500 stranica nečega što je netko u dokonosti izmislio?“

Damjan: „Ma što vi to… pa naravno da nitko ne čita da bi od riječi do riječi upamtio stotine i tisuće knjiga. Uopće nije stvar u tome!“

Lucian: „Nego u čemu, ne znali te jadi, u čemu je onda stvar? Kakvog smisla ima čitati kad dobro znaš da će ti sve to naprosto izvjetriti iz glave? A izvjetrit će jer unutra nema dovoljno mjesta, posebice za stvari koje nisu od životne važnosti. Ok, ok, ne želim te živcirati – evo, reci, dogodi li se da ti je neka knjiga dosadna?“

Damjan: „Dogodi se, ali…“

Lucian: „A ima li slučajeva da i u dobrom romanu naiđeš na dosadne dijelove?“

Damjan: „K vragu, jasno da ima i takvih slučajeva, samo to ne moramo kvalificirati kao 'dosadne dijelove'. Kamo ovo uopće vodi, čini se kao da cijelo vrijeme insinuirate kako je besmisleno čitati!?“

Lucian bilježi – Ispitanik neobično brzo dolazi do suštine problema!

Lucian: „Samo pitam i propitujem. Ta i sam pročitah barem tri tuceta knjiga i što danas mogu reći o njima? Bojim se malo toga. Sve mi je izvjetrilo! Ispada da sam za to vrijeme mogao plijeviti vrt ili učiniti nešto uistinu korisno, nije li tako?“

Damjan: „Milijun puta ste u krivu! Nije izvjetrilo, sve te stranice negdje se talože i obogaćuju nas!“

Lucian: „Hahaha, obogaćuju nas? Ok, idemo onda do banke da vidimo koliko nam je sjelo na račun. Po meni, ti bi morao biti milijunaš.“

Damjan: „Obogaćuju nas duhovno, k vragu, duhovno…“

Lucian: „Oh, a tako, idemo onda staviti to duhovno na stol i do sita se najesti.“

Damjan: „Čovječe, pa ne postoji opcija da će ti sad netko dati po 100 eura za svaku pročitanu knjigu, uopće nije…“

Lucian: „Hm, ekšli, postoji. Na samoj jarčevoj Booksi ima masu njih koji za svaku pročitanu knjigu dobiju đenge. Samo nekaj moraju načrčkati o njoj. To mogu razumjeti, ima smisla, čovjek pročita nekaj, napiše tekst o knjizi, plate mu za to i onda s tim novcima može kupiti kebab, fantu, paradajza… ali preveć vremena potrajati na čitanje samo tako – nije li to uzaludan trud?“

Damjan: „Apsolutno ne! Kako bi čitanje bilo uzaludno?“

Lucian uredno bilježi – Ispitanik je u stadiju poricanja. Červekaši su tvrdokorni, no mislim da ih se vremenski može slomiti.

Lucian: „Dobro, netko skuplja sličice, netko čita. Riječ je o bezopasnim hobijima, a na hobije ipak ne treba trošiti previše vremena.“

„Pričate gluposti!!!“, vrisnuo je Damjan, skočio kao oparen i otrčao u parkić.

„Heh“, nacerio se Lucian, „neki ljudi fakat imaju kratak fitilj.“

Poslije ovoga s Damjanom, bahati bivši Nadstojnik uspio je uznemiriti pola Bookse. Nadstojnica Merida pustila si je Limp Bizkit iz ranog razdoblja i nastavila s relaksacijom. Ništa se tu ne može, kako su se uznemirili, tako će se i smiriti. Osim toga dobro je znala – posao Nadstojnice književnog kluba jedan je od najzahtjevnijih i najopasnijih na svijetu. Bolje je krotiti sabljaste tigrove nego ovo, no tako si je sama prostrla.

Ali ovo s proljećem, koji teror, ono, sve odjednom mora procvjetati, ali baš sve. Smanji malo doživljaj, stari moj.

F.B., 15. travnja 2022., Zagreb 

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.