Sve one stvari koje nam znače proljeće

Proljeće se prikralo poput nespretnog špijuna, zavuklo se u park, sjelo na klupu i kao da čeka pravi trenutak, pa će se onda razmahati, ispucati milijun lopti, zanjihati ljuljačke, pokrenuti ringišpile i obojiti svijet živim bojama. A svijetu koji je posljednjih godinu dana utonuo u sivilo i tjeskobu nedostaje šarenila, života, igre i, rekao bih, slobode. Možda mi se samo čini, ali mislim da od svih godišnjih doba proljeće budi najviše asocijacija.

Na primjer – smrt oca, brojni rođendani, miris zemlje, zaljubljivanja (obična, fatalna i ona koja samo u početku izgledaju kao fatalna, pa se pokaže da zapravo nisu), nogomet na male golove, Panini samoljepljive sličice uoči svjetskih i europskih prvenstava, film Proljeće,ljeto, jesen, zima… i proljeće Kim ki-duka, pa onda recimo Concierto de Aranjuez – prva stvar s albuma Sketches of Spain Milesa Davisa iz 1960. (ne znam zašto, možda i zbog one crvene i žute na omotu ploče, ali to bi prije trebalo biti ljeto, međutim nije – meni je to proljeće), Praško proljeće, Hrvatsko proljeće, Arapsko proljeće, po novom podsjeća me i na zagrebački potres 22. ožujka 2020. u 6.24, pa na jednu crvenu majicu kratkih rukava s likom Boba Marleya koja je posebna po tome što je kupljena baš na Jamajci (ali je nisam kupio ja, jer nisam nikad bio na Jamajci), podsjeća me i na Bihać kojega sam jednog ranog jutra jedva vidio od gustog snijega, jer ni snjegovi nisu veliko čudo u proljeće. Samo to su oni snjegovi koje nećete ni vidjeti ako se ne probudite prije podneva.

I knjige, točnije pet naslova ili tri vjekovječna plus dva koja su se relativno nedavno pojavila. Prvo je bilo Crno proljeće, tako sam upoznao Henryja Millera, prerano je to bilo. Poslije sam ga kroz Obratnice i druge naslove upoznao puno bolje i danas smo već stari prijatelji.

Proljeća Ivana Galeba što je nepotpun naslov, uvijek bi trebalo spomenuti i onaj drugi dio – igre proljeća i smrti, jer možemo se mi praviti nevješti, ali prisutnost smrti baš u proljeće, godišnje doba koje pršti od života, teško je osporiti. No, zato je tu Vladan Desnica koji će nas podsjetiti.

Pričekaj proljeće, Bandini – prvo sam pogledao film Dominiquea Derudderea iz 1989., s poslije sam pročitao i knjigu koja je bolja, ne zato što je svaka knjiga bolja od filma, već zato što je John Fante stvarno dobar pisac. Bio bi, kažu, zaboravljen, a iznova ga je otkrio Charles Bukowski. Ja opet nekako mislim, da ga nije otkrio on, otkrio bi ga netko drugi.

Umrijeti u proljeće njemačkog autora Ralfa Rothmanna pročitao sam prije tri i pol-četiri godine i to je jedan od najboljih suvremenih antiratnih romana, pogađa ravno u srce i ostaje u sjećanju. I ovdje, baš kao i kod Desnice, uz proljeće nepokolebljivo stoji smrt, a više o Rothmannovom romanu možete pročitati ovdje.

Na koncu, spomenut ću i Proljeće našeg dobrog znanca Karla Ovea Knausgårda. Njegovo Proljeće dolazi u nizu, ravnopravno uz Jesen, Zimu i Ljeto. Kao u Vivaldijevom ciklusu. Ljeto još nisam pročitao, ali od preostala tri Proljeće mi je najdraže ili možda najknausgårdovskije.

Ne znam jesu li sve knjige s proljećem u naslovu jednako dobre. Ove definitivno jesu, a kao bonus spomenuo bih i Proljetni snijeg Yukia Mishime koju nisam pročitao, nisam čak ni siguran je li prevedena kod nas, ali vjerujem da je i to jednako dobra knjiga.

Gvatemala ima možda i najbolji nadimak od svih država svijeta – Zemlja vječnog proljeća. A opet, čini mi se, proljeća su sve kraća i kraća. Dođu, trepneš – i već ih nema. Nastavi li se ovako mogla bi i posve nestati s naših kalendara. U slučaju takve katastrofe (koja nas valjda ipak neće zadesiti) ostat će nam sjećanja na sve one stvari koje nam znače proljeće, a i to je nešto.

F.B., 26. ožujka 2021., Zagreb