Maria i Norm: majstori stand-up pripovijedanja

Pripovijedanje je vještina, drevna umjetnost, zanat kojega su kroz povijest proslavili veliki majstori (i majstorice, naravno), a javlja se u mnogim oblicima. Jedan od tih oblika je i komedija, a unutar nje značajan dio zauzimaju stand-up komičar(i)ke. Jedan moj prijatelj pozvao me svojevremeno na open-mic večeri (na kojima je i on počeo nastupati) koje su se održavale u prostoru jedne od ugaslih zagrebačkih kino-dvorana.

Prijaviš se, dobiješ svojih pet minuta i staneš na pozornicu pred sve te ljude čija lica teško možeš razaznati u mraku, jer svjetla reflektora su na tebi. Pet minuta čini se kao mrvica vremena, što vjerojatno i jest, ali tako je to u svijetu stand-up komedije – ako ljude ne možeš pridobiti, nasmijati za tih pet minuta možda si precijenio svoje mogućnosti. Ali takva su pravila i zato postoje open-mic večeri na kojima su se kalili i svi oni prije vas, pa tako i najveća imena stand-up komedije.

Netflix je u listopadu, i to u razmaku od samo tjedan dana, izbacio dva sjajna dokumentarca Judda Apatowa – Norm: The Tale of Norm Macdonald i Paralyzed by Hope: The Maria Bamford Story. Maria Bamford (1970) i Norm Macdonald (1959-2021) spadaju među najbolje stand-up pripovjedače što će im priznati i mnoge njihove kolege/kolegice. Nikada nisu spadali u superzvijezde koje će puniti velike arene, niti ih je to osobito zanimalo, ali njihove izvedbe, razumijevanje komedije, tempa, vladanje publikom koja možda nije uvijek pohvatala svaki detalj, ali ih je obožavala što je izazivalo iskreno poštovanje svih onih koji dobro znaju što je komedija (još davno definirana kao najozbiljniji posao u showbizu).

Na prvu može se činiti čudnim, no komedija u pravilu donosi veliku zaradu što u starom dobrom Hollywoodu itekako znaju i budno paze što se događa po znanim i neznanim klubovima širom Amerike. Oduvijek su postojali izvođači spremni izaći na bilo kakvu pozornicu u bilo kakvom lokalu i pokušati nasmijati ljude, međutim prava eksplozija stand-up komedije u Americi započinje relativno nedavno, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otvara nekoliko comedy klubova u New Yorku i LA-u. Paralelno s tim pojavljuju se izvođači koji su širom otvorili vrata svima, prije svih Richard Pryor i George Carlin, pa onda Andy Kaufman, Robert Klein i drugi, naslijedivši tako Lenny Brucea koji je u šezdesetima bio prilično usamljen. I treće, jednako važno, 1975. započinje s radom SNL ili Saturday Night Live, televizijska platforma koja do dana današnjeg ostaje najznačajniji rasadnik velikih izvođača, tekstopisaca, filmskih zvijezda. Gotovo sve što smo ikada voljeli u komediji, počev od tv-serija do filmova i stand-up komedije na ovaj ili onaj način povezano je s SNL-om.

Norm Macdonald i Maria Bamford kao izvođači razlikuju se gotovo u svemu, ali ono što je i autor dokumentarnih filmova o njima, J. Appatow, uočio – zajedničko im je to što su, kako se to kaže, često igrali protiv pravila (koja su u showbizu jasno zacrtana i nije najpametnije izlaziti iz tih okvira) i usprkos tome uspjeli su ne samo izboriti se za prostor, već i dosegnuti status kojega volimo zvati kultnim.

Komedija Kanađanina Norma Macdonalda temelji se na rijetko viđenom neskladu između onoga što govori i načina na koji govori. Bilo da je gostovao kod Lettermana ili nastupao pred publikom u klubu, Norm je uvijek bio vrlo smiren, dobro odjeven gospodin, govorio je sporo, gotovo lijeno kao da mu se ne da, odlazio u digresije, vraćao se na početak vodeći vas do poante jednakim tempom, a poanta je često bila nešto deseto od onoga što ste mislili da će biti, poigravao se publikom, pritom je mogao biti i vulgaran i apsurdan, mogao je provocirati koliko je htio i svejedno ostati naizgled pristojan gospodin koji monotono valja svoju priču.

Na SNL-u je proveo, mislim tri sezone, poslije čega je dobio otkaz, jer se jednom od šefova nisu svidjele stotine brutalnih, otrovnih zajebancija na račun O.J. Simpsona koji je u to vrijeme bio na suđenju za dvostruko ubojstvo i pred očima cijele Amerike – bezobrazno oslobođen. Za Norma je to bila zlatna žila, ali rečeni šef je prijateljevao s neosuđenim ubojicom i u svojem uredu imao uokvirenu fotografiju s njim.

Jedan od vrhova komedije Norma Macdonalda možete pronaći u dijelu njegova stand-up specijala Hitler's Dog, Gossip & Trickery kada se stavlja u kožu Hitlerovog vučjaka za kojega je, čast drugima, upravo Adolf Hitler – najbolji čovjek na svijetu.

Norm je posljednjih godina bio teško bolestan i svoj posljednji nastup izveo je 2020., tijekom pandemije, sam pred kamerom, umro je 2021.

Maria Bamford jedna je od najoriginalnijih pojava stand-up komedije u posljednjih tridesetak godina i onome tko nije pogledao nijedan njezin nastup vrlo je teško objasniti o kakvom se jedinstvenom dragulju radi. Osim što je jedna od rijetkih koja će otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju i borbi s različitim poteškoćama kroz koje je prolazila (u četrdesetoj godini dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj, od djetinjstva se nosila s različitim tegobama – od depresivnih epizoda, opsesivno-kompulzivnim poremećajem itd.), ona je uragan na sceni. Preuzimajući uloge mnogih likova – sestre, majke, oca, partnera, prijatelja, terapeuta – njezina boja glasa stalno se mijenja kao i izrazi lica. Pred sobom imate cijeli glumački ansambl u jednoj naizgled krhkoj ženi.

Iznimno je otvorena, govorit će i onome o čemu većina nas ne voli ni misliti, a kamoli pričati pred drugima, očekivali biste da će u svemu tome barem nakratko skliznuti u patetiku, ali to se ne događa – materijal koji bi, realno, mogao poslužiti kao sinopsis za jednu solidnu skandinavsku, bergmanovsku tešku drama, ona s lakoćom pretvara u urnebesnu komediju.
Jedan od svojih specijala snimila je pred samo dvoje gledatelja – majkom i ocem! Ali da vam ne otkrivamo previše – svakako pogledajte ova dva dokumentarna filma, pritom je nevažno zanima li vas uopće stand-up komedija, riječ je o dvoje vrhunskih pripovjedača.

I, da, vratit ću se još jednom na onaj događaj s početka teksta. I godinama prije bio sam i ostao veliki fan umjetnosti stand-up pripovijedanja, no tad sam prvi put bio na jednoj open-mic večeri. Kao gledatelj, naravno, ne bih se ni u snu usudio stati na pozornicu i iskoristiti svojih pet minuta. To je, uvjerio sam se na svoje oči, samo za najhrabrije, malo, ili malo više, drugačije od nas. 

F.B., 6. studeni 2026., Zagreb