Znamo, znamo, obećali smo veliki godišnji horoskop. Bit će sve, samo strpljenja. Naši astrolozi uvjeravaju nas da će uskoro dovršiti potrebne izračune, položaje planeta i sve ostalo što treba, a nije to lako – radi se o godišnjem horoskopu! Osim toga mi imamo 19 zodijačkih znakova, a ne tričavih 12, pa i to morate uzeti u obzir.
Danas želimo reći nešto o stvarima koje radimo, a možda ne bismo trebali. Primjerice ne bismo trebali svaki dan ili tjedan širiti neistine kako evo, opet gledamo jednu super tv-seriju. Koga to lažemo? Pa svi znamo da se većina serija raspada poslije svega par epizoda i svi isto tako znamo da stvarno dobrih tj. odličnih serija uopće nema tako puno. I svi znamo koje su to serije, pa ako nastavimo za prosječne i ispodprosječne serije govoriti da su 'stvarno super' ili 'odlične', na taj način samo vrijeđamo serije koje to stvarno jesu. Primjer – ako za onu seriju u kojoj se Nicole Kidman prešetava po New Yorku u različitim kaputima kažemo da je 'stvarno super' ili 'odlična', što onda reći za Sopranose!?
Dalje, prestanimo se tako silno brinuti koliko ljudi čitaju i što je još važnije – prestanimo na dnevnoj bazi osmišljavati županijske, nacionalne, intergalaktičke strategije i programe čija je svrha potaknuti ljude da čitaju. Jednostavno prestanimo. Nema svrhe, a evo i zašto. Prvo – čitanje za većinu ljudi nije nešto nevjerojatno primamljivo. Nema smisla nagovarati odrasle ljude da rade nešto što im očigledno nije primamljivo. Da su htjeli čitati – čitali bi. Vremena su se promijenila, pomirimo se već s tim. Poznajem stvarno pametne ljude, i ne malo njih, koji će radije sat-dva-tri pročešljavati po Facebooku nego pročitati barem 30-ak stranica knjige. Radije će na večer pogledati par epizoda jedne od brojnih 'stvarno super serija' koje to nisu ili će izaći na kavu, otići na basket s prijatelji(ca)ma, pogledati Liverpool-Everton i slično.
Ne, nije ovo nikakva pila naopako ili izrugivanje - stvarno to mislim. Nemojte trošiti vrijeme i novac na akcije za koje i sami znate da neće uroditi plodom. Ljubav prema čitanju razvija se u najranijoj dobi, ljudi koji vole čitati – čitaju cijeli život i čitat će do kraja. Da, ali sigurno je iza toga stajala nekakva dobro osmišljena strategija? Nikakva strategija – iza toga obično stoje roditelji i učitelji/ce u osnovnoj školi. I opet, kod neke djece će to uspjeti – kod druge neće. Jasno, bolje je pokušati kod djeteta razviti sklonost knjizi, nego ih pustiti da po cijele dane drežde po internetima, ali čak ako i pokušate, pa ne uspijete – nije to tragedija.
Poticati odrasle, odavno već formirane osobe na čitanje nema smisla. Pustimo ih neka rade ono što već rade i nadajmo se da to što rade nije loše po društvo. Nisu oni gluplji zato što ne čitaju ili pročitaju dvije knjige godišnje. Masa njih bavi se nečim korisnim i ako u svoje slobodno vrijeme žele gledati seriju u kojoj Nicole Kidman tumara New Yorkom u različitim superkaputima – pustimo ih, nemojmo im gurati knjige u ruke. Nije čitanje nešto što su oni, eto, slučajno previdjeli i nikad, ali baš nikad nećete čuti – e, fakat, baš ti hvala, knjige sam potpuno smetnuo s uma.
Prestanimo biti samodopadni i dosadni i prestanimo ljude koji ne čitaju ili čitaju nedovoljno po našim mjerilima ili čitaju petparačku literaturu proglašavati manje vrijednima i manje pametnima. Jer to najčešće nije istina.
Osim djece, koga još vrijedi poticati na čitanje? One koji čitaju! Osobno, najveće uspjehe u poticanju ljudi na čitanje postigao sam upravo kod onih koji vole čitati. Na primjer – Vanja i Božo čitaju cijeli život, ali iz svojih razloga nisu čitali Knausgaarda. Pohvalno sam i uporno govorio i pisao o Mojoj borbi i Vanja je na kraju popustila i njoj se svidjelo. Božo nije ni pokušao, zaključio je da to nije njegova šalica čaja i nastavio čitati druge dobre stvari. Shvatili ste poantu. Ljudi koji čitaju cijeli život nagovaraju druge ljude koji čitaju da pročitaju nešto što još nisu i postižu vrlo dobre rezultate. Kada bi isto to pokušali s ljudima kojima čitanje nije na popisu 100 omiljenih aktivnosti – rezultati bi bili poražavajući. To je kao da uđeš u tramvaj i počneš ljudima govoriti – prestanite čačkati po mobitelima, knjigu u šake, sunce vam žareno!
Novac koji trošimo na raznorazne strategije trebalo bi preusmjeriti prema ciljanoj skupini tj. prema ljudima koji već čitaju. Nagovarajmo ih da pročitaju nešto što još nisu i to će biti dobro utrošen novac. K jarcu, ako se već nađe sredstava, kupujmo knjige i šaljimo ih poštom ljubiteljima čitanja – knjiškim červekima. Oni će to znati cijeniti. Ako i poslije toga ostane novaca, uložimo ga u prijevode kvalitetnih knjiga koje još nismo preveli na hrvatski.
Još nešto moramo prestati. Ako vas za nekakav časopis ili portal pitaju o omiljenih šest ili četrnaest knjiga, a vi zapravo ne čitate ili to činite vrlo rijetko, prestanite guglati po internetima i navoditi uvijek jedne te iste ziheraške naslove koji najčešće nemaju blage veze jedan s drugim. Odmah se kuži da niste ni njih pročitali i da općenito ne čitate. Jednostavno recite – gledajte, ja radim 16 sati dnevno i kada krepan dođem doma najradije pogledam epizodu-dvije one serije u kojoj Nicole Kidman špancira New Yorkom u kaputima koji se vjerojatno nigdje ne mogu kupiti, a za čitanje jednostavno ne nađem vremena, niti me to zanima. To bi bilo masu simpatičnije i iskrenije. Dobro, moramo razumjeti da ljude ne zanima što rade i čitaju obični ljudi, pa onda idemo pitati celebrity-ljude. Problem je što među celebrity-ljudima nema previše strastvenih ljubitelja književnosti. I to je u redu, i razumljivo – da su po cijele dane čitali teško bi ikada došli do celebrity statusa. Ponavljam – nemojte se osjećati loše ako ne čitate, niste zbog toga manje vrijedni, a ti koji vam žele nabiti komplekse u tom smislu - najčešće ni sami ne čitaju (što su agresivniji - manje čitaju). Pravi, real deal, knjiški červeki neće vas ni mrko pogledati ako ne čitate, niti će misliti da su bolji od vas.
Ima cijeli ocean stvari koje radimo, a ne bismo trebali. Vjerojatno nas okolnosti ponekad tjeraju na to, živimo u blago rečeno suludim vremenima i sve je to razumljivo – pritisak vršnjaka, ovo-ono, ali ako već radimo stvari za koje u dubini duše znamo da ih ne bi trebali raditi – nemojmo barem biti tako prokleto agresivni u tome.
Ovdje smo se uglavnom osvrnuli samo na neke stvari u vezi čitanja i hinjene općenarodne zabrinutosti vezane uz čitateljske navike naših sugrađana. O nekim vrlo ozbiljnim stvarima koje radimo, a ne bismo trebali, nismo progovorili ne zato što ih ne uočavamo, već zbog toga što se bavimo knjigama i književnošću. Ali naravno: morali bi prestati s iracionalnom netrpeljivošću prema drugima i drugačijima od nas, trebali bi prestati slušati profesionalne širitelje mržnje i gurati ih nemilice u javni prostor – oni to uglavnom rade iz svojih osobnih interesa, bilo bi dobro da smo manje sebični, da smo suosjećajniji…
Aha, za sam kraj – morali bismo već jednom prestati s prezirom gledati na one koji vole stripove. Prvo zbog toga što u prostoru stripa ima nevjerojatno kvalitetnih stvari i drugo, možda i važnije, svaki današnji odrasli knjiški červ zaljubio se u čitanje upravo preko stripa. Prvo je bio Mikijev almanah, pa Stripoteka, a tek poslije Djeca kapetana Granta i na koncu Roško, Sartre, Bulgakov… Iskreno, oni koji čitaju, ali nikada ne čitaju stripove – sumnjiva su čeljad.
F.B., 12. veljače 2021., Zagreb
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Gabrielle Ludlow
Ovogodišnje izdanje preporuka knjiga za ljeto proširujemo na sva godišnja doba i posvećujemo Renatu Baretiću
O čemu god pisao, da li o antičkim pjesnicima, životu i smrti, nogometu ili rođaku Isi-hodži, Gudžević je autor neponovljivog stila, oštar kadgod zatreba, precizan i neizmjerno duhovit, autor čiji tekstovi imaju gotovo neobjašnjivu magnetsku privlačnost.
Stotinu i četrdeset godina poslije prvog izdanja "Pustolovina Huckleberryja Finna" iz radionice profesora Everetta izlazi "James", reinterpretacija Twainovog klasika, prešućena priča iza priče, koju nam pripovijeda rob Jim.
Sir Arthur Conan Doyle želio je pisati i druge stvari, primjerice – povijesne romane, a ništa od toga nije se moglo vidjeti od divovske figure Sherlocka Holmesa, najslavnijeg literarnog detektiva u povijesti.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.