Prokletstvo učestalih smjena godišnjih doba

Svi samo spominju postprazničnu depresiju, a ona je tek jedna od posljednjih (ili jedna od prvih ako ćemo po kalendaru) karika u lancu raznih stanja u koja zapadamo kotrljajući se kroz zimu, proljeće, ljeto i jesen.

Da, godišnja doba silno utječu na naše raspoloženje i upravo zbog toga se oni vrlo odlučni u prijelomnim trenucima života jednostavno odsele u krajeve gdje je skoro uvijek lijepo vrijeme (Havaji, Omiš i sl.), a takozvana godišnja doba za siromašne ostave zauvijek iza sebe. U našem slučaju to bi bila cijela zima, pola jeseni i prva četvrtina (katkad i cijela prva trećina) proljeća. Ima i onih koji bi zbog iznimno visokih temperatura i sparine u godišnja doba za siromašne utrpali i pola ljeta. Po nekim, u znanstvenim krugovima nikad objeručke prihvaćenim, istraživanjima najbolje bi bilo kada bi zima trajala kraće. Primjerice – 16 dana! Tako, recimo od 17. prosinca do 2. ili 3. siječnja. Potom bi nastupilo proljeće koje bi se rastegnulo do konca travnja. Ljeto bi zauzelo prostor i vrijeme od početka svibnja, pa sve tamo do 20. listopada. Od 21. listopada do 16. prosinca imali bi jesen, ali onu blagu, zlaćanu, s dnevnim temperatura i do 28 iznad nule. Kada bi bilo tako – ljudi bi rijetko zapadali u stanja iracionalne živčanosti. Bilo bi toliko dobrog raspoloženja da bi to postao novi veliki problem – previše dobrog raspoloženja.

Uvriježeno je mišljenje da ljudi od pera tj. pisci nisu veliki ljubitelji ljeta što je notorna neistina! Prema nalazima stručnjaka Instituta za praćenje i promatranje navika i ponašanja pisaca iz Bordeauxa – svega 42% literata ne osjeća se najbolje za ljetnih mjeseci. S druge pak strane, Booksina magistra Sofoklovski tvrdi da je to samo dio istine, a cijela glasi – jedna od osnovnih karakteristika pravih pisaca je da se oni i inače ne osjećaju najbolje. Preciznije – pisci se, prema njoj, trajno nalaze u areni ne baš izvrsnog do hrđavog raspoloženja. U suprotnom, kada bi uvijek bili dobre volje, posve je sigurno da onda i ne bi obitavali na sumornim pašnjacima književnog stvaralaštva. Pisac će svakom godišnjem dobu pronaći manu.

Pa zar i proljeću!? Da, proljeću prije svih, tvrdi Sofoklovska. U proljeće sve se budi, sve se zazeleni i zašareni od života i ljude ponese taj val, pa su ushićeni i samo da mogu – čini se kako bi svi poletjeli od sreće. Spisateljski živalj za to vrijeme stoji po strani i rogobori – vidi ih samo, malo sunca i već svi hopsaju. Po tome ispada da su literati uvijek u opoziciji naspram onog raspoloženja koje u određenom trenutku dominira. Iz toga možemo zaključiti da im je u kasnu jesen i zimu sve super?

Možda uistinu i jest, uzvraća magistra, ali to svakako neće otvoreno pokazati. Valja razlučiti godišnja doba, kako svako od njih utječe na većinu stanovništva i ono kako ponašanje većine stanovništva utječe na pisce. U cijelu ovu jednadžbu valja uključiti i intenzitet svjetlosti tj. prisutnost/odsutnost sunčeve svjetlosti. Pisci ne spadaju među velike obožavatelje sunca i za sunčanih dana rijetko ih se može vidjeti vani, a i kada ih vidite – bit će negdje u dubokoj hladovini. Izlaze van uglavnom noću, a danju kad je oblačno, ali ne i prehladno. U neku ruku pisci su najsličniji vampirima. Istim onim vampirima koje su upravo oni izmislili!

Dr. Mrmont, autor znamenitog djela Sjena u sjeni sjene i veliki poznavatelj navika i ponašanja pisaca, rekao je jednom prigodom: „Pokažite mi pisca koji se dobrano razgolićen sunča na plaži i ja ću vam reći – pogledajte malo bolje i vidjet ćete da to i nije pisac.“

Vremenom se to, očigledno, promijenilo i svi smo barem jednom vidjeli preplanulu spisateljicu ili pisca. Pa od nečega su, k jarcu, morali preplanuti! Magistra Sofoklovski pojašnjava to ovako – kao prvo, vampirska priroda literata ostala je ista, samo su se prilagodili i odreagirali na nešto što je postalo uvriježeno mišljenje. I dalje se ne mogu i ne žele izlagati suncu kao drugi ljudi i rijedak je slučaj da ih za sunčanih dana vidite na plažama. Pisci su kroz desetljeća razvili sposobnost spontanog preplanuća. Na taj način uspjeli su napokon opovrgnuti uvriježeno mišljenje da su pisci uvijek bljedunjavi, ispijeni i zapravo vrlo slični vampirima.

(ovdje je vrlo važno istaknuti da nisu slični vampirima samo zbog vampirskog odnosa prema sunčevoj svjetlosti, već i stoga što poput vampira isisavaju iz života bližnjih pretvarajući taj nektar u fikciju - ako je to onda, je li, uopće fikcija - rolajz)

Po svemu ispada da je za pisca idealno živjeti u predjelima središnje Skandinavije, ali nije baš tako, jer ni oni ne vole hladnoću. U kasnu jesen i zimu malo je sunčanih dana i to im svakako odgovara, jer splasne onaj sveopći ushit i životna radost od koje većina ljudi oboli tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci, ali im ne odgovara to što je hladno. Idealno vrijeme za pisca je – oblačno, nema vjetra, nema kiše, temperatura je između 14 i 16 iznad nule, i nema puno ljudi po gradu, pa je sve nekako tiho i prigušeno. Na žalost, ovakvi dani su iznimno rijetki. Primjerice, u Zagrebu se u cijeloj protekloj godini dogodio samo jedan takav dan (negdje sredinom rujna). I čak i nije bio cijeli dan takav – samo par popodnevnih sati.

Teško je zaključiti ovu problematiku, ali može se reći da stalna smjena godišnjih doba kod prosječnog čovjeka budi široki spektar raspoloženja. Kod spisateljskog življa taj spektar je znatno uži i kreće od lagane melankolije do uistinu tmurnih stanja. Postoje razdoblja u kojima se raspoloženja prosječnog građanina i prosječnog spisateljskog življa podudaraju, a to je upravo ovo sad – siječanjska postpraznična zimska depresija.

Vrijeme koje je toliko depresivno da više ne znaš tko je tko.

F.B., 7. siječnja 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.