Problem (ne)uvjerljivosti

Proljeće ispada kao nekakav dežurni krivac, jer svojom silinom izaziva mnoge pomutnje, da ne velimo poremećaje i disbalanse, u dušama ljudi, i ne veli se bez razloga kako je riječ o najopasnijem od svih godišnjih doba i međudoba. Nedavni događaji u KK Booksa koje još uvijek i do daljnjega tumačimo kao neobjašnjive iz prostog razloga što ih ne možemo racionalno objasniti, možda uistinu imaju veze s proljećem, no ni to u ovom trenutku ne možemo dokazati. Evo što se točno dogodilo.

Prije koji dan u Booksu je navratio jedan naš manje poznati pisac, odmah se vidjelo da je vrlo blijed i rastresen, ponuđena mu je kava koju je odbio i umjesto toga zatražio sastanak s Nadstojnicom Meridom. Milostiva je bila na službenom putu, pa je poslan kod njezine zamjenice – magistre Sofoklovski.

MPP: „Dobar dan, vi me sigurno ne poznajete, ja sam manje poznati domaći pisac. U mladosti sam često navraćao u Booksu, ali u posljednje vrijeme najradije ne izlazim.“
Magistra: „Sjednite, kojim dobrom?“
MPP: „E, moja magistra, nevolja je, a ne dobro.“
Magistra: „Pretvorila sam se u uho, hoću reći – slušam vas.“
MPP: „Čitao sam jedan kratki roman od Handkea gdje ovaj pripovijeda o majci i njezinu životu, kažem – roman je kratak, možemo slobodno reći – novelica ili čak pripovijetka, no pisan je, kako bih rekao…“
Magistra: „Handkeovski?“
MPP: „Upravo tako – handkeovski! Namjera mi je bila pročitati petnaest, najviše dvadeset stranica uz kavu, pa onda nastaviti s radom na svojem rukopisu, međutim nastavio sam čitati ne pronalazeći mjesto na kojem bih mogao zastati i odložiti knjigu. Ispalo bi kao da autora prekidam usred priče i tako sam pročitao cijelu knjigu.“
Magistra: „No, pa to je krasno.“
MPP: „Au contraire, draga magistra, upravo na tom mjestu počinju moje nevolje. Prvo sam osjetio kako me obuzima nekakva tjeskoba, učinilo mi se da blijedim, kao da polako nestajem… ne znam hoćete li razumjeti, uglavnom, skočio sam na noge i počeo hodati po stanu ne bih li se na taj način vratio sebi. Uzalud, mogao sam raditi bilo što, svejedno sam i dalje nestajao i blijedio, drugim riječima – bivao sam sve manje uvjerljiv.“
Magistra: „Kao pisac?“
MPP: „Kao ljudsko biće! Strašan osjećaj, nekako sam izgurao dan, prespavao noć i ujutro se nastavilo, sve i svi izgledali su uvjerljiviji od mene. Dobro, pomislio sam, pročitat ću nešto, pogledati nekakav film ili epizodu-dvije jedne od onih neuvjerljivih i slabo razrađenih serija na Netflixu, ali čak su i fiktivni likovi bili uvjerljiviji od mene, i moj vlastiti rukopis također. Izašao sam van i zbog svoje krajnje neuvjerljivosti bio vrlo oprezan strahujući da me nešto ne pokupi. Slučajne prolaznike promatrao sam s velikom zavišću, ali i tugom, jer i ja sam donedavno bio poput njih, a nisam to znao cijeniti, da li me razumijete?“
Magistra: „Pokušavam, hmm… znači tako, da vidimo, jeste li neuvjerljivi u odnosu na druge, na sebe kakvi u suštini jeste (ili ste bili) ili sve skupa?“

Manje poznati pisac namrštio je čelo, ispružio dlanove i stao ih okretati simo-tamo: „Neuvjerljiv sam, pogledajte, blijedim i nestajem, ne čini vam se?“

Magistra ga je zamolila za malo strpljenja, otišla u susjednu prostoriju i nazvala Nadstojnicu Meridu. Pojasnila je o čemu se radi i upitala je li se milostiva susretala s ovakvim fenomenima.

„Mah, nije strašno kako se tom nesretniku čini, odi u moj ured, u prvoj ladici imaš Lupocet i magnezij 400 mg, daj mu to i otpravi ga doma.“
„Lupocet i magnezij? I to će upaliti?“
„Draga Sofi, naškoditi neće, možeš mu reći da pripazi na prehranu, improviziraj. Radi se o malo složenijem umišljaju kojega djela određenih austrijskih i njemačkih autora mogu prouzročiti.“

Magistri se nije svidio taj la-di-da odnos Nadstojnice prema problemu koji njoj osobno nije izgledao posve bezazleno. Vratila se k manje poznatom piscu i upitala je li razmislio o njezinu pitanju. Sveudilj zabrinuto promatrajući svoje ruke pisac je odgovorio kako mu se čini da je neuvjerljiv u odnosu na bilo što.

Magistra: „Kad ste bili uvjerljivi kao ljudsko biće kakvi ste zapravo bili?“
MPP: „Kako kad, teško je reći, valjda kao i većina drugih – imao sam dobrih i loših dana. Znate već, ako vam ne mogu pomoći, neću vam ni odmoći.“
Magistra: „A sad imate dojam da nestajete, gubite na uvjerljivosti i ne možete se povezati sa samim sobom otprije?“
MPP: „Znači i sami to opažate!?“
Magistra: „Samo pitam.“
MPP: „Ali izbjegavate reći što vidite.“
Magistra: „U redu, vidim da ste uznemireni, ali ne mogu reći da ste neuvjerljivi, barem ne kao ljudsko biće – to mi se čini pretjeranim. Možda ste neuvjerljivi kao pisac?“

Manje poznati pisac skočio je kao oparen: „Zašto to govorite, kakve su to sad optužbe?“
Magistra: „Aha! Branite sebe kao autora – da ste neuvjerljivi kao ljudsko biće kao što uporno tvrdite, ne bi ste se uopće trudili oko toga. I druga stvar, kako možete biti uvjerljivi kao autor, ako niste uvjerljivi kao čovjek?“
MPP: „Kruške i jabuke, fikcija je jedno, stvarnost drugo…“
Magistra: „Fikcija bi uvenula bez stvarnosti, dragoviću!“
MPP: „Dobro, pa nedvojbeno i hoće, jer ako nisam uvjerljiv u stvarnosti, kako mogu pristupiti bilo čemu? Ne mogu pristupiti sebi, samim tim ni bilo kakvom obliku stvaranja.“
Magistra (umorno): „Možda ste samo pojeli nešto…“
MPP: „Molim?“
Magistra: „Ništa, uzmite ove tablete, evo vam i vode.“
MPP: „Kakve su ovo tablete?“
Magistra: „Samo progutajte, bit će sve u redu, okrenite se koji dan mediteranskoj kuhinji, odmarajte se. Odite negdje na selo, u prirodu.“

Manje poznati pisac ubacio je tablete u usta, zalio ih vodom i progutao. Sumnjičavo je još jednom promotrio dlanove.

Magistra: „Kavu?“
MPP: „Možda pivo.“

Neko vrijeme sjedili su i pili pivo.

Magistra: „Bolje?“
MPP: „Onako, kao da mi se malo vraća osjećaj…“
Magistra: „Uvjerljivosti?“
MPP: „Da, mic po mic, a već sam mislio – odoh ja, nestadoh.“

Prošlo je par dana, Nadstojnica se već vratila i poslije par dana upitala Magistru za manje poznatog pisca, je li se javio? Ne, nije, da ga nazove? Nazvali su ga – ništa, poslali mu mail – opet ni glasa. Možda je otišao negdje, ali svejedno, malo je čudno da se ne bi javio. Magistra je progutala knedlu: „A što ako se uopće ne pojavi?“
Nadstojnica Merida je uzdahnula: „Ne možemo tu ništa, život i program Bookse idu dalje.“

Što je najgore od svega – zvučala je jezivo uvjerljivo.

F.B., 25. travnja 2025., Zagreb