Postpandemijska književnost: literarna gibanja i mogući kraj književnosti

Travanj, ma koliko bio hladnjikav i sličniji listopadu ili čak studenom, uvijek donese svašta na svojim krilima, a ovaj tekući, drugi pandemijski travanj donio nam je, tj. vratio, redara Damjana. Mjesecima je boravio u jednom švicarskom lječilištu gdje se oporavljao od literitisa ili literoze, književne bolesti od koje se zapravo i nije moguće u potpunosti izliječiti. Pacijenta je, i to uz velike napore i stručnu njegu, moguće samo donekle zaliječiti i onda ga tako zaliječenog iznova pustiti u stvaran svijet.

Ispijen u licu, u zgužvanoj odjeći i s kartonskim kuferom Damjan se pojavio prije koji dan i umorno klonuo na klupicu ispred Bookse. Nitko ga od svih novih ljudi ne bi ni prepoznao, no srećom na licu mjesta zatekla se slučajno i Mika koja je odmah naložila da se nesretniku pripravi čaj od narančine kore i donese zaštitna maska, jer ju ovaj nije imao. Mika je, za one koji ne znaju, jedna od triju utemeljiteljica Bookse, poslije se, stjecajem nikad razjašnjenih okolnosti, preobrazila u Miku 2.0, a odnedavno je u apgrejdanom izdanju – Mika Enterprise ili jednostavno Mika in the Cloud. 

Upravo po njezinom prijedlogu Nadstojnica Merida vratila je Damjana na dužnost redara, pa se ovaj sutradan, gotovo sretan, pojavio u redarskoj uniformi i prihvatio posla. Posao redara u Booksi nije mačji kašalj. Uglavnom je sve u redu, ali baš nekako s proljeća stvar se zakomplicira i zna doći do velikih svađa, pa čak i nemilog koškanja u borbi za jedno od mjesta na klupicama. Mnogi žele sjesti na klupice, a broj mjesta je ograničen – zato je tu Damjan. Prvog dana nije bilo gužve, pa je redar iz Ureda za začitavanje uzeo roman Montanova bolest španjolskog autora Enriquea Vila-Matasa. Dakako, svi koji poznaju Vila-Matasa reći će vam da je to sve samo ne dobra ideja. Netko s kroničnim oblikom literitisa morao bi se držati podalje od štiva u kojemu sve vrvi od književnih bolesti i sličnih strahota.

I dok se redar Damjan na jednoj klupici izlagao pogubnom zračenju Vila-Matasovog romana, na drugoj su raspravljali o vrlo važnoj temi koju je sama Nadstojnica Merida nazvala Ima li života poslije korone: postpandemijska književnost ili održivost pisane riječi Na Ovim Našim Prostorima i šire.  

Dr. Slonek predložio je da se, možda i u suradnji s Ministarstvom kulture, izda niz smjernica kojima bi se spriječile sve moguće devijacije tj. stranputice i ćorsokaci u kojima bi književnost mogla zaglaviti u bliskoj budućnosti. Također, s velikom zebnjom u srcu, iznio je katastrofična predviđanja po kojima bi se iz literarnih gibanja vrlo brzo mogao izroditi cijeli jedan novi (i ne baš tako novi) pravac – postapokaliptična književnost. Pravac koji bi bio toliko dominantan, i koji već odavno postoji, da bi progutao sve druge književne pravce, podredio ih sebi, apsorbirao i pretvorio u rubno važne podžanrove.

Potom je došlo do burne rasprave oko toga što bi to zapravo bila postapokalipsa. Damjana, već vidno uznemirenog sadržajem Vila-Matasovog romana, privukla je ova svađa, pa se javio za riječ i stao pojašnjavati da se neće dogoditi nikakve devijacije u književnosti i to iz prostog razloga što književnosti neće biti. Nadstojnica Merida primijetila je kako bi to onda ujedno bio i kraj svijeta.

„Tako je“, kliknuo je kano soko Damjan i skočio na klupu, „ovdje i s ovog mjesta proglašavam kraj književnosti, a samim tim i kraj svijeta!“

„Ne pričajte gluposti“, graknuo je netko od susjeda s trećeg ili četvrtog kata, „korona uopće ne postoji! Samo nas kane čipirati“

Svi prisutni stali su smirivati nesretnog redara, ali Mika in the Cloud usprotivila se: „Pustite ga na miru, već je dovoljno propatio, nije Damjan prvi u povijesti kojemu je ovo palo na pamet, osim toga… što ako je u pravu? Što ako je ovo uistinu kraj književnosti?“

„Ma nije“, drznula se Nadstojnica Merida, „samo je čitao Vila-Matasa, sve je u redu.“

Mika in the Cloud presjekla je plamenokosu Nadstojnicu ubojitim pogledom: „Tebi je sve u redu? Pa blago onda tebi, ćerce, a ja ti velim – ne samo da nije u redu, nego je ovo najdalje od u redu što uopće može biti. Što ako se iza kulisa pandemije koronavirusa odigrava istinska, real deal katastrofa? Netko tko bi želio dokrajčiti književnost ne može poželjeti bolje uvjete. Dok se cijeli svijet hrva s koronom i cjepivima, taj netko može na miru ostvariti svoj pakleni plan.“

„A tko bi bio taj netko? Tko bi želio smrt književnosti?“, javio se dr. Slonek.

„A tko ne bi“, skočio je opet redar Damjan, zbacio dekicu kojom su ga ogrnuli i stao nabrajati sve one koji drže da čitanje nepotrebno skreće pozornost s njihovih proizvoda.

Mika in the Cloud tražila je da se rasprava o postpandemijskoj književnosti odgodi ili da se u istu uz nužne smjernice uključi i scenarij o mogućem kraju književnosti, pa onda i svijeta kao takvog, te dodatne smjernice o svim mogućim načinima prevencije. Na prvi pogled izgledalo je kako su Mika i Damjan nadglasani, ali pošto Mikin glas, kao jedne od utemeljiteljica, vrijedi kao 26 drugih, njezin i Damjanov prijedlog glatko je prošao.

U Booksi će se, tako, u naredna dva ključna tjedna raspraviti o svemu: i o postpandemijskoj književnosti i mogućim novim nepoželjnim pravcima, ali i o tome što sve možemo poduzeti u slučaju kraja književnosti. Kao i uvijek, ne samo da ćemo ukazati na moguće probleme, nego ćemo odmah ponuditi i rješenja, protumjere, da ne kažemo – odgovarajuće cjepivo.

Dok nije gledao, Damjanu su maknuli Vila-Matasov roman i podmetnuli Krležine Dnevnike u pet tomova. Netko je dometnuo da ni to nije baš do kraja umirujuće štivo, no bolje i pogled u retrovizor nego pogled u neizvjesnu budućnost. A o njoj, neizvjesnoj, budućnosti i svemu što bi nam mogla donijeti bit će više riječi u svibnju.

F.B., 23. travnja 2021., Zagreb

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.